U Zagrebu je Ursula von der Leyen izrazila snažnu potporu RH za ulazak u zonu Schengena, no službena se potvrda hrvatske spremnosti očekuje najvjerojatnije u prvoj polovini rujna. O toj aktualnoj temi, kao i o eurozoni, razgovarali smo s Davorom Gjenerom, politologom iz Zagreba.
Je li Hrvatska spremna za Schengen?
- U tehničkom smislu je spremna. Tim ministra Božinovića, u kojem naročito važnu ulogu ima državna tanica Terezija Gras, vrsna hrvatska diplomatkinja, napravio je velik iskorak u odnosu prema onome što je bilo napravljeno prije njih, a i timovi koje su vodili ministri Ostojić i Orepić, u skladu s tadašnjim okolnostima, predano su obavljali svoj posao. Hrvatska policija u tehničkom je smislu odradila sjajan posao, a diplomati koji vode tim napravili su već korak dalje. Hrvatska je već mjesecima fokusirana na potporu Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i nekim drugim državama u regiji, koje bi trebale preuzeti dio posla zaštite vanjske granice Unije.
Problem je što je schengenski sustav trenutno politički opterećen činjenicom da su dvije države, Rumunjska i Bugarska, odavno ispunile tehničke kriterije za članstvo u schengenskoj zoni, ali nisu ispunile one političke kriterije koji su im zadani. Hrvatska je kao članica koja je pristupila Uniji nakon Bugarske i Rumunjske po koječemu u drukčijoj poziciji od tih dviju država, koje nisu prošle onako temeljite pretpristupne pregovore kao Hrvatska, pa su im pitanja vladavine prava i sprječavanja korupcije ostala otvorena i u samostalnom korištenju EU fondova, a i u pitanju odnosa prema Schengenu. Ključno pitanje koje se povezuje s hrvatskim pristupanjem schengenskoj zoni zato je ono političke ravnoteže unutar Unije. Pitanje je može li biti donesena odluka da Hrvatska ide naprijed a da Bugarska i Rumunjska nastavljaju čekati. Očito je da zemlje europskoga centra još uvijek ne znaju kako prilagoditi schengenski sustav trenutnim potrebama, da je podosta onih koji misle da bi schengenski klub morao biti elitno društvo, koje je potrebno reducirati, a ne širiti. U takvim okolnostima bit će teško dobiti političku privolu za "preskakanje" koje bi Hrvatsku dovelo u schengenski prostor.
Tko je oko Schengena odradio najveći posao, osim politike, naravno, je li to MUP?
- Trebalo je provesti iznimno opsežan i dugotrajan postupak prilagodbe i ispunjavanja tehničkih uvjeta za ulazak u schengenski prostor... Vrhunski profesionalci u graničnoj policiji i drugim dijelovima MUP-a, ministar koji ima iskustva visokog državnog činovnika i diplomata, dobro korištenje diplomatskih kapaciteta i vještina… Na politici u užem smislu tek je sad najteži posao, nakon što su profesionalci u državnoj upravi odradili svoju dionicu.
NESRETAN POLOŽAJ
Tko bi mogao opstruirati ulazak RH u Schengen, je li to Slovenija? Bilo bi to treći put da Slovenija zbog bilateralnih razloga blokira Hrvatsku u EU integracijama…
- Tek formalno se u schengenskom sustavu odlučuje konsenzusom. Jasno je da je to projekt europskog središta i da najveće države zapada Europe imaju glavnu riječ u tom projektu. Odluče li i Francuska i Njemačka i nekolicina manjih ali utjecajnih europskih država da Hrvatska može ući u Schengenski prostor, Slovenija neće imati prostora blokirati tu odluku zbog djetinjeg spora, koji je, uostalom, trenutno, prema njihovu zahtjevu, sub iudice. Osim toga, slovensko blokiranje hrvatskog pristupanja schengenskoj zoni bilo bi posvađano s pameću, jer kad Hrvatska postane članicom schengenske zone, slovenska granica prema Hrvatskoj postaje "administrativna", Slovenija bi sa sebe skinula obavezu zaštite vanjske schengenske granice i time drastično smanjila državne troškove, a to je jači argument za donositelje političkih odluka od piranske djetinjarije.
Govoreći konkretno - koje su zapravo prednosti priključenja RH zoni Schengena? Znači li biti unutar Schengena i veću sigurnost od nelegalnih migracija? Ima li Schengen uopće budućnost, ovakav kakav je sada?
- Prije svega, Schengen znači slobodu kretanja. Ona je hrvatskim državljanima još do neke mjere ograničena, jer su granice i prema Mađarskoj i prema Sloveniji prilično tvrde. Za Hrvatsku kao turističku državu demontaža graničnih kućica izrazito bi mnogo značila. Naravno, to znači da bi kontrola na granicama prema BiH i Srbiji morala postati još rigoroznija nego što je danas, a i da bi se morala zaoštriti dubinska kontrola na hrvatskom teritoriju. Hrvatska ima nesretan položaj, jer ni u jednom mjestu u Hrvatskoj niste više od 50 kilometara udaljeni od državne granice. Taj plitki prostor izazov je za nepoželjne, za trgovce ljudima, švercere, pa i za teroriste, ali i izazov za policijske profesionalce.
Članstvo u Schengenu povećalo bi internacionaliziranost hrvatske policije, informacije o svemu što o sigurnosti na granici znaju policije drugih država članica EU-a. Članstvo u Schengenu je i odgovornost, a činjenica je da je migracijska kriza pokazala sve probleme velike zone slobodnoga kretanja, pa i potakla države članice da počnu reducirati uspostavljenu slobodu kretanja građana. Nemoguće je predvidjeti kako će se schengenski sustav razvijati, hoće li on postajati isključujući elitni klub ili će ostati jedna od najvidljivijih garancija "više Europe". Hrvatskoj bi to "više Europe" moralo biti ključan interes.
SUVERENISTIČKI ŽAL
Vlada je najavila i ulazak u zonu eura. HNB i Vlada su optimistični, no neki ekonomisti i financijski stručnjaci na uvođenje eura gledaju s rezervom?
- Valja dodati da su i poduzetnici izrazito optimistični, a i svi oni koji žive život integriran u europske procese. Malo je primjedaba ili rezervi na članstvo u eurozoni, koje je moguće nazvati racionalnim. Najviše je afektivnoga - suvernistički žal za gubitkom nacionalne valute, kojom se nikada nismo ni koristili u punoj mjeri. Hrvatski građani su za euro, jer ne štede u kunama, nego u eurima, hrvatski kreditni dužnici su za euro jer ih većina ima kredit s eurskom klauzulom. Hrvatska nema manevarskog prostora za neku igru s tečajem, koja bi donijela ekonomske koristi, a ne bi bila povezana s pretjeranim rizicima.
Hrvatska je najmanje europsko gospodarstvo koje još nije u eurozoni. Članstvo u eurozoni mogu odgađati države s relativno velikim tržištem, kakve su Poljska, Češka ili Mađarska, koje mogu imati koristi od autonomne monetarne politike, ali Hrvatska s politikom manje-više fiksnog tečaja nema koristi od zapravo hinjene monetarne suverenosti. Tako dugo dok sve vrijednosti veće od užine/gableca/marende iskazujemo u eurima, kuna zapravo nije mjera vrijednosti, a nikad nije bila ni sredstvo štednje. Ulaskom u eurozonu samo će se pojednostaviti transakcije, olakšati život i izvoznicima i uvoznicima, stradat će, doduše, mjenjačnice, a bit će lakše i turistima, ali i onima koji pružaju usluge turistima.
Ukupno uzevši, hoće li RH ulaskom u Schengen, a zatim i u eurozonu, konačno zaokružiti svoj položaj ravnopravne članice Europske unije u svim područjima ili će možda biti još nekih uvjeta?
- Europska integracija nije statična, ona je "pomična meta". Schengenska zona garantira slobodu kretanja, a euro slobodu tržišta i njegovu otvorenost. Međutim, postizanje tih dvaju ciljeva, slobodnog kretanja roba i novca na zajedničkom tržištu i sloboda kretanja građana Unije u cijeloj Uniji, nisu "kraj povijesti". U razvoju Europske unije otvaraju se brojne dileme, koncept Europe dviju ili više brzina, snažnije integriranog centra i manje integrirane periferije… Neki od temelja Unije, neke od zajedničkih vrijednosti, poput ravnomjernog i održivog razvoja, koji je doveo do zaustavljanja zaostajanja rubnih regija i do formiranja golemih kohezijskih fondova, pod udarom su dijela utjecajnih članica. Hrvatska je među onim državama, "prijateljicama kohezije", koje se grčevito bore za održanje bar otprilike ovakvog udjela kohezijskih sredstava u budućoj proračunskoj perspektivi Unije.
Nejasno je i kakva je budućnost politike proširenja, a Hrvatska je među onim državama koje zagovaraju daljnje proširenje Unije. Uniji treba povratak legitimnosti, promišljanje o racionalnosti upravljanja, smanjenje administracije, više uključivanja država članica i građana u europske javne politike. Ti ciljevi će nam u idućem razdoblju itekako zadavati nove kriterije, nove reformske ciljeve, potrebe za novim postignućima.
(D.J.) Darko Jerković
MARIJANA IVANOV
U “čekaonici” bar dvije godine
Ograničene mogućnosti korištenja samostalne monetarne politike jedan su od faktora koristi uvođenja eura za Hrvatsku i u našem slučaju one su veće nego u Češkoj, Poljskoj ili Mađarskoj, koje ne vode rigidnu politiku stabilnosti tečaja, nego u većoj mjeri monetarnom politikom djeluju na domaće ekonomske uvjete - kaže dr. sc. Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta te dodaje:
- Razlog zašto to u Hrvatskoj nije slučaj, dobro je poznat. Oni koji imaju štednju - štede u eurima, a kod zaduženih je većina duga denominirana/indeksirana u stranoj valuti. Radi zaštite stabilnosti financijskog sustava i sprječavanja rasta tereta otplate javnog duga i duga ostalih sektora HNB brani stabilnost tečaja. Time se odriče mogućnosti korištenja ekspanzivne monetarne politike u recesijskom okruženju ako kuna bilježi deprecijacijske pritiske, a po definiciji vodi ekspanzivnu monetarnu politiku kad kuna tržišno jača - što se uglavnom poklapa s razdobljem uzleta gospodarstva jer je on prije svega vođen priljevom deviza iz inozemstva. Osim toga, bilježimo visok uvoz, a deprecijacija kune poskupljuje ne samo inozemne proizvode - koje bismo mogli s vremenom supstituirati domaćom proizvodnjom, nego i slabljenje kune poskupljuje i inpute kod kojih smo ovisni o uvozu, poput nafte i drugih energenata.
Gledajući unatrag, je li kuna ispunila očekivanja?
- Već četvrt stoljeća vrtimo se u začaranom krugu u kojem prejaka valuta stimulira uvoz i razdire domaću ekonomiju, ali osim netoizvoznika koji nisu prekomjerno zaduženi - svi ostali pozdravljaju jaku stabilnu domaću valutu - plaće su više u terminima eura a inozemna roba jeftinija. To odgovara i fiskalnoj politici jer se smanjuje kunska protuvrijednost javnog duga. Istodobno, gotovo svaka jedinica kune emitirana je uz devizno pokriće pa otuda i izjave da mi praktično već imamo euro samo što se zove kuna. Formalno samostalnu monetarnu politiku stoga ne koristimo dovoljno - posebno ne u uvjetima recesije. Bolje rečeno, bojimo se koristiti je, kako suzbijajući ekonomske faktore stagnacije ili recesije ne bismo izazvali financijsko-dužničku krizu s recesijskim učincima i pogoršanjem životnog standarda stanovništva. Ali lijepe kvalitetne novčanice stabilne i jake kune nisu spriječile osiromašenje hrvatskog društva i propadanje domaće poljoprivrede i industrije.
Dok su HNB i Vlada optimistični, neki ekonomisti i financijski stručnjaci na uvođenje eura gledaju s rezervom. Gdje je problem? Može li se s europske razine voditi jedinstvena monetarna politika EU-a?
- Iako još uvijek vjerujem u Europsku uniju, da živim i radim u Češkoj ili Poljskoj vjerojatno ne bih zagovarala uvođenje eura. Jedinstvena monetarna politika sama po sebi nije dovoljna u očuvanju stabilnosti, ekonomske snage i uravnoteženog rasta europodručja. No većina problema europodručja na nas se odražava uveli mi euro ili ne. S druge strane, kroz visoke kamate Hrvatska je već do sada platila previsoku cijenu samostalne valute i obrane njezine stabilnosti u nestabilnim uvjetima. Dovoljno je podsjetiti se početka 2009. i znatnog rasta kamatnih stopa, kada je HNB sprječavao deprecijaciju i vodio restriktivnu politiku iako je zemlja ušla u duboku recesiju, a restriktivna politika i visoke kamatne stope bilježile su se nekoliko sljedećih recesijskih godina, sve dok se tržišni trendovi priljeva deviza nisu promijenili, a kuna ušla u trend jačanja. Istodobno, na domaćem i svjetskom tržištu, cijena zaduživanja države u najproblematičnijim članicama europodručja bila je znatno niža nego za Hrvatsku jer je naš javni dug najvećim dijelom denominiran u stranoj valuti. Uvođenjem eura štitimo se od ponavljanja takvih scenarija u budućnost. Smanjit ćemo premiju rizika kao faktor razlike u visini kamatnih stopa u Hrvatskoj u odnosu prema onima u europodručju.
Hoće li, i u kojoj mjeri, hrvatskim poduzećima ulazak u eurozonu smanjiti troškove poslovanja?
- Uz nestanak troškova konverzije, nestanak valutnog rizika i gubitaka zbog promjene tečaja te niža razlika u kamatnim stopama u odnosu prema onima uz koje se zadužuju poduzetnici u europodručju najvažnije su koristi za privredu. U većoj mjeri moći ćemo iskoristiti prednosti zajedničkog tržišta, jer valutna barijera i s njom povezani rizici i troškovi nestaju, što bi moglo imati određene pozitivne učinke na domaća i strana ulaganja, izvoz, kao i potrošnju stranih turista u Hrvatskoj. Ujedno olakšat će se planiranje poslovnih prihoda i rashoda za sve poduzetnike koji sudjeluju u izvozu i uvozu, a na koje danas djeluju kako višegodišnje smjene trendova jačanja i slabljenja kune tako i sezonske promjene tečaja.
Ako se sad odričemo kune, znači li to i da gubimo dio suvereniteta, kao država?
- To što će se monetarna politika voditi u Frankfurtu vjerojatno nam neće biti previše simpatično. Bolje zvuči imati vlastiti monetarni suverenitet, čak i onda kada ga ne koristimo, jer ako ništa drugo, svako malo uputimo poneku kritiku HNB-u ili možda HNB-u vjerujemo više nego strancima. Kad uvedemo euro, kritizirat ćemo ECB, jer vodi politiku u interesu velikih ekonomija, Njemačke, Francuske i Italije - što je i točno, jer navedene zemlje zajedno sa Španjolskom čine tri četvrtine gospodarstva europodručja. Međutim, kako je kroz međunarodnu razmjenu i tokove kapitala naš poslovni ciklus prilično usklađen s onim u europodručju, zajednička monetarna politika ECB-a trebala bi nam odgovarati. Ne treba zaboraviti da je kuna praktično vezana uz euro i da smo kroz inozemno financiranje dijelom pod utjecajem politike ECB-a već i danas.
Kakva je inače procedura ulaska u eurozonu? Prema kakvom bi tečaju euro trebalo uvesti?
- S obzirom na to da je "pismo namjere" poslano, i ako bude prihvaćeno, za godinu dana Hrvatska bi mogla započeti sudjelovanje u tečajnom mehanizmu ERM II kao čekaonici u kojoj trebamo provesti bar dvije godine prije uvođenja eura. Za potrebe sudjelovanja u ERM II europski partneri će nam odrediti fiksni središnji paritet tečaja kune u odnosu prema euru, oko kojeg će tržišni tečaj kune fluktuirati, a kako ta odstupanja ne bi bila prevelika, HNB će deviznim aukcijama s bankama - slično kao i danas - održavati stabilnost tečaja. Pod pretpostavkom da će se do razdoblja izlaska iz ERM II tržišni tečaj održati na razini vrlo blizu središnjeg pariteta, moguće je da ćemo uz tu razinu tečaja provesti i nepovratno fiksiranje tečaja kune i njezinu zamjenu eurom.
U slučaju znatnog priljeva deviza i aprecijacijskih pritiska na tržišni tečaj eventualno je moguće da ćemo euro uvesti i uz jaču kunu. S aspekta konkurentnosti izvoza i domaće proizvodnje važno je spriječiti prekomjerne aprecijacijske pritiske, i to kako u sljedećih godinu dana, kada će se odrediti središnji paritet, tako i tijekom članstva u ERM II i u trenutku njegova napuštanja radi uvođenja eura. (D.J.)
VELIMIR ŠONJE
Za kunom ne treba žaliti
U svojoj novoj knjizi "Euro u Hrvatskoj: za i protiv" Velimir Šonje daje uvid u kompleksna pitanja monetarne politike, monetarnog suvereniteta, uloge tečaja, uloge središnje banke, monetarne komponente projekta europskih integracija te specifičnosti hrvatske monetarne situacije.
Tim je povodom Šonje - koji smatra da se euro za Hrvatsku nameće kao dugoročno rješenje - u Jutarnjem listu objavio poduži tekst u kojem objašnjava koje su prednosti (ali i rizici) uvođenja zajedničke europske valute te zašto kuna nikada nije zaživjela kao prava valuta.
ZAŠTO JE ZAKAZALA
Prema tumačenju Velimira Šonje, kuna je zakazala u dvije od tri glavne funkcije novca, kao mjerilo vrijednosti i u funkciji štednje. Funkcionira samo kao sredstvo plaćanja.
"Kuna funkcionira kao mjerilo vrijednosti za predmete manje vrijednosti - od novina i kava do perilica za suđe. Međutim, kada je riječ o vrijednostima automobila, nekretnina, brodova i nasljedstava, u Hrvatskoj je mjerilo vrijednosti oduvijek bila njemačka marka", podsjeća Šonje i dodaje da je tu ulogu preuzeo euro.
"Druga funkcija novca je sredstvo razmjene (plaćanja). Tu stvari stoje malo bolje za kunu. Vlada zakonom zabranjuje korištenje drugih valuta kao sredstva plaćanja u zemlji. Prisila daje rezultata. Srećom, nikome nije palo na pamet prisilom utjecati na valutu štednje. To je treća funkcija novca. Ne postoji normalna zemlja na ovome svijetu koja bi ljudima branila štednju u stranoj valuti. Strah od bijega novca iz zemlje snažno ograničava vlasti u donošenju loših odluka. Zbog toga u našem bankovnom sustavu više od pola bilančne svote čine devize, a udjel devizne štednje u ukupnoj štednji stanovništva još je veći i kreće se oko 65 posto. Dakle, kuna je zakazala u funkciji štednje", objašnjava Šonje.
O razlozima zbog kojih je kuna zakazala, Šonje polemizira s monetarnim suverenistima predvođenima Ivanom Lovrinovićem, koji za slabosti nacionalne valute okrivljuju monetarnu politiku.
"Monetarni suverenisti zaboravljaju ili prešućuju činjenicu da monetarna politika utječe samo na jednu stranu tržišta - na ponudu novca. Na drugoj strani nalazi se potražnja za novcem. U konačnici, i u dugom roku, potražnja za novcem određuje karakteristike monetarnog sustava. Drugim riječima, kuna je zakazala jer ste vi to tražili", piše Šonje.
Svoju tvrdnju Šonje je čitateljima pokušao približiti slikovitom opisom uloge središnje banke u reguliranju izvora novčanog toka: "Kada ona otvori slavinu, novčani tok poteče nizbrdo. Međutim, središnja banka nema kontrolu nad nagibom terena, širinom korita, konfiguracijom obala i brojem ljudi koji će zagrabiti u likvidnosni tok. Te stvari ovise o autonomnim odlukama milijuna financijskih posrednika, građana i poduzeća. Ako je za njih oportuno propustiti tok, ili ga zamijeniti za neki drugi (npr. konvertirati kune u eure), krajnji učinak puštanja novca na izvoru bit će drugačiji od onoga što su regulatori izvora željeli ili očekivali da će se dogoditi nizvodno".
Pojašnjava da, ako se korištenje domaće valute u zemlji poput Hrvatske želi poticati i širiti, vrijednost domaće valute mora biti stabilna ili rasti. U suprotnom, ako vrijednost domaće valute pada, ljudi će vrlo brzo konvertirati domaću u stranu valutu zbog osjetljivosti na promjene tečaja.
PARADOKS SUSTAVA
"Tu počinje naš monetarni paradoks. Korist od domaće valute trebala bi se očitovati u lošim vremenima, kada bi vrijednost domaće valute trebala pasti. Realno slabija domaća valuta može pogodovati izvozu i/ili smanjiti uvoz, što bi trebalo ublažiti recesiju ili pomoći da se ona izbjegne. Međutim, znatno slabljenje domaće valute u zemlji poput Hrvatske dovodi do zaobilaženja domaće valute. To je povezano sa smanjenjem potrošnje i investicija. Učinak slabije valute na smanjenje potrošnje i investicija poništava eventualno pozitivne učinke slabije valute na izvoz", ističe Šonje te dodaje kako u malim i otvorenim zemljama poput Hrvatske općenito postoji sedam vjetrova u pramac monetarne ekspanzije i slabljenja valute:
Prvo, slabija valuta prijeti buđenjem inflacije. Drugo, slabija valuta poskupljuje uvozne inpute. To je problem u zemljama koje nemaju resurse za efikasnu proizvodnju nekih ključnih dobara. Na primjer, ako vrijednost valute padne, poskupjet će energija i tehnologije, a to je štetno za razvoj.
Treće, mnogi akteri gospodarskog života imaju dugove u devizama ili uz valutnu klauzulu. Slabija valuta povećava realnu zaduženost u domaćoj valuti (sjetite se kredita vezanih uz tečaj franka). Četvrto, povećanje realne zaduženosti dovodi do sekundarnih negativnih efekata - smanjenja investicija i potrošnje.
Peto, slabija valuta dovodi do rasta kamatnih stopa, što je obrnuto od scenarija koji se događa u velikim monetarnim područjima gdje vrijednost valuta pada kad su kamatne stope niže. Ekonomisti pojavu uske korelacije tečaja i kamatnih stopa u krizama nazivaju "istočni grijeh" i smatraju je iznimno opasnom, s obzirom na to da može pojačati velike financijske krize.
To je povezano sa šestim, ranije spomenutim efektom valutne supstitucije – slabija valuta dovodi do zamjene valutom čija je vrijednost stabilna. To znači da se novac (a s njime i vrijednost i potencijal za investicije) odljeva iz zemlje kad je najpotrebniji.
Naposljetku, međudjelovanje spomenutih utjecaja može dovesti do paralize sposobnosti za upravljanje rizikom i pada kapitalne snage financijskih posrednika. To dovodi do kreditne kontrakcije, što proizvodi sljedeći krug negativnih učinaka na rast i razvoj.
PREDNOSTI EURA
Šonje smatra da bi za razliku od kune, koja je zakazala u nekim funkcijama novca, euro mogao postati potpuno funkcionalna domaća valuta. Također smatra da euro može poboljšati performanse našeg monetarnog sustava i ojačati okvir za izbjegavanje financijskih kriza i gospodarski rast.
“S eurom će nestati valutna klauzula; štedjet će se na troškovima konverzije (taj novac će se moći produktivnije upotrijebiti); otklonit će se valutni rizik, što je pozitivno za trgovinu i ulaganja; gotovo će nestati rizici neke velike financijske krize u zemlji. Tržišta državnih obveznica će se integrirati i produbiti, a one same će postati prihvatljiva kolaterala za monetarne operacije u eurosustavu”, piše Šonje. (prilog preuzet s portala: Prvi plan/27. svibnja 2019.)
Darko Jerković