Magazin
REPORTAŽA IZ STARE CIVILIZACIJE PERZIJE (I)

Vruće ljeto u Iranu:
Zemlja ponosa i predrasuda
Objavljeno 27. srpnja, 2019.

U uobičajenoj hrvatskoj kulturi uvriježena odredišta putovanja su ona zapadna. Istok mnogima ne zvuči primamljivo, predrasude su još uvijek presnažne. Bila sam jako uzbuđena kada mi je partner bio predložio da posjetimo i osjetimo kolijevku svijeta, staru civilizaciju Perziju, današnji Iran. Fantastična mogućnost! Zašto ne otputovati u Iran?

Moja mašta se rasplamsala pa sam počela razmišljati o prikladnoj odjeći. Naime, u Iranu su službeno propisana pravila odijevanja. Žene trebaju biti pokrivene. Kosa pokrivena maramom. Tijelo pokriveno tunikom koja treba sezati do gležnjeva ili do sredine bedara. Neprozirna, ležerna, bez isticanja siluete. Kao donji dio obvezne su duge hlače ili duga suknja i, naravno, udobne sandale. Previše otkrivena lica, haljine do koljena, pripijena odjeća kažnjivi su u Iranu. Muškarci obvezno nose duge hlače, košulju ili majicu kratkih rukava. I tako sam krenula sa svojim dugogodišnjim partnerom, doktorom, profesorom, književnikom, u meni posve nepoznatu i mističnu zemlju. Inače, najugodnije vrijeme za putovanje smatra se razdoblje između ožujka i lipnja, te rujna i listopada kada temperature nisu previsoke.

SLIJETANJE U TEHERAN
Nakon dva sata letenja do Istanbula i šest beskrajno dugih sati čekanja na let, u Teheran smo napokon sletjeli poslije ponoći. Lokalno vrijeme pomaknuto je dva i pol sata unaprijed u odnosu prema našem. Noću promet nije gust pa smo relativno brzo stigli u središte grada gdje se nalazio naš hotel. Ujutro smo svi na okupu, i mi koji smo stigli noćas i četvero putnika koji su već pet dana u Iranu (posjetili su sjeverni dio zemlje, oko Kaspijskog jezera). Posve novim minibusom krećemo u razgled Teherana. Prvo u Nacionalni muzej. Izlošci daju odličan pregled razvoja perzijske civilizacije kroz tisućljeća. Najimpresivniji su izlošci doneseni iz Perzepolisa. Potom odlazimo u nekadašnju rezidenciju šaha Reze Pahlavija koji je tu živio s obitelji (ženio se tri puta, a nama je najpoznatija Farah Diba, nekadašnja glumica) sve do islamske revolucije 1978. godine. U istom kompleksu je i palača Golestan. U muzeju smo vidjeli sve kadžarske kraljeve koji su vladali Iranom sve do 1926. godine, kada na vlast dolazi dinastija Pahlavi.

Petak je. Neradni je dan. Oko podneva duge kolone automobila jure prema podnožju planine Darband gdje se nalaze brojni restorani. Planina je zimi prekrivena snijegom pa je idealno mjesto za skijanje. U jednom od simpatičnih restorana ručamo tradicionalno jelo priređeno od pečenog junećeg i pilećeg mesa. Pijemo samo bezalkoholna pića (čak i pivo) jer je alkohol u Iranu zabranjen. Uočavam za susjednim stolom zgodnu obitelj. Pri izlasku molim ih za zajedničku fotografiju, na što s veseljem i spremnošću pristaju svi članovi obitelji.

Nakon manje prometne nezgode, što nije nikakvo čudo zbog gustog prometa, vraćamo se u grad. Kraća šetnja uz otvorene trgovine s raznovrsnom robom. Po natpisima se može zaključiti da su ovdje iste tvrtke koje možemo vidjeti u bilo kojem europskom gradu. Pomalo začuđuje način prelaska ceste. Nitko ne poštuje zebru pa pješaci moraju biti u telepatskoj vezi s vozačima kako bi sigurno prešli na drugu stranu ceste. Nitko se ne zaustavlja niti uzbuđuje. Nema ni nervoznog trubljenja kao kod nas.

U GRADU ŠIRAZU
Večeramo u velikom restoranu, koji kao da je otvoren samo zbog nas. Jedna od naših pratilja iz Teherana ima 24. rođendan pa joj prilikom donošenja torte pjevamo "Happy Birthday to You". Već smo kratki s vremenom. Treba po gradskoj gužvi na vrijeme stići do zračne luke. Birajući sporedne ulice vozač izbjegava gužvu i za divno čudo dolazi na vrijeme. Do glavnog ulaza u zgradu stigli smo diplomatskim putem bez i jednog drugog vozila. Vodič je policiji objasnio da vodi grupu turista iz Hrvatske. Čini se da ovdje politički dobro stojimo. U razgovoru ljudi znaju za Hrvatsku i Zagreb. Baš lijepo.

Domaćini su srdačni i spremni pomoći. Neće odbiti zamolbu za zajedničku fotografiju. Čitajući knjige o islamu, a posebice o životu u Iranu neposredno nakon islamske revolucije, imala sam dojam da je to vjerski radikalna i netolerantna zemlja, osobito za žene. Međutim, danas žene same i slobodno hodaju gradom, voze automobile (premda rijetko) i ne moraju nužno biti u društvu nekog muškog člana obitelji. Mladim djevojkama obvezna marama postala je modni detalj. Nekada je bilo nezamislivo da se ispod marame vidi imalo kose, a danas marama stoji na vrhu glave s pramenovima koji padaju na lice. Samo one udane maramu nose propisno kad sa svojim muževima i djecom idu u grad. Muškarci poštuju svoje žene, a iranski zakon ograničava onaj islamski na samo jednu ženu. Ponosni su na obitelji i često se druže članovi šire obitelji. I kad su odjevene po najstrožim pravilima, žene brojnim modnim detaljima ističu svoju ženstvenost. Ispod duge haljine, koja često dopire do poda, mogu se vidjeti štikle. Nokti su obvezno lakirani. A preko tunike ili duge haljine nalaze se brojni pozlaćeni detalji, poput sata s bogato ukrašenom narukvicom.

PJESNICI I GROBOVI
Grad Širaz nalazi se sat i pol leta prema jugu. U središnjem je planinskom masivu, na 500 m n/m. U Širazu živi 1,7 milijuna stanovnika. Grad je vrlo čist, a promet ipak nije poput onog u Teheranu. Nakon doručka odlazimo u obilazak tradicionalne bogate kuće Zinat-al-Moluk. Bila je to kuća premijera u vrijeme dinastije Kadžar, kad bi poslom dolazio u Širaz. Iza drvenih uličnih vrata ulazi se u oktogonalni prostor, svojevrsnu čekaonicu. To je nekada bio uobičajeni tip gradnje kako nezvani ne bi mogli vidjeti unutrašnjost kuće te jesu li vlasnici bogati ili ne. U sredini kuće je prostran vrt s velikim bazenom. Uokolo su sobe koje su služile za reprezentaciju i prijam gostiju. Obitelj je živjela u podrumskim prostorijama u kojima je ljeti bilo svježe, zimi toplo. Danas je u tim prostorijama muzej s voštanim figurama koje prikazuju važnije ličnosti iranske povijesti.

Odlazimo do medrese (vjerskog učilišta) Khan iz 16. stoljeća. U dvorište se ulazi ponovno kroz oktogonalno predvorje. Crne i tamnosmeđe boje po stropu upućuju na razdoblje kada je medresa sagrađena. U prostranom dvorištu susrećemo skupinu svećenika – profesore u dugim tunikama i s turbanima na glavi u razgovoru koristeći sjenu drveća kako bi izbjegli jarko sunce. Crni turban nose oni koji tvrde da su neposredni nasljednici Proroka dok ostali nose bijele turbane. Medresa je zanimljiva po tome (i jedinstvena u Iranu) da nastavu ovdje istovremeno pohađaju i mladići i djevojke.

Sporednom uličicom ulazimo u vrlo živopisan Vakil bazar. Bazar, džamiju, školu i hamame sagradio je moćnik koji je sebe nazivao Vakil - zastupnik (odvjetnik) siromašnih pred Bogom. U gradu je i čuvena i dobro očuvana Karim Kanova citadela.

U obližnjem tradicionalnom restoranu jedemo tipičnu iransku hranu od povrća i kuhanog mesa. Tekućina iz keramičke posude se odlije i u nju umrvi beskvasni kruh. A meso i povrće izgnječi se posebnim metalnim batom (mene je podsjetio na klip motora) i potom nanosi na komadiće kruha.

Posjetili smo i prekrasan mauzolej VIII. imama Reze. Iz daljine čovjek bi pomislio da je to džamija. Međutim, kupola mauzoleja razlikuje se od one na džamiji po tome što je ova u vrhu ušiljena, a na džamiji je obla. Prostrano dvorište prekriveno je kamenim pločama s natpisima koje nisu ništa drugo već grobovi uglednika po kojima se hoda na prilazu mauzoleja. Prostorija s grobom ukrašena je od poda do visokog stropa sitnim ogledalima, a sa stropa visi golemi luster. U ovaj prostor žene ulaze na zaseban ulaz te se pokrivaju platnom. Ovdje se neki ljudi mole dok u susjednoj prostoriji na posebnom drvenom držaču stoji otvoren Kuran, a u dnu prostorije u blaženstvu hlada spava neki čovjek.

Odlazimo do groba čuvenog pjesnika Sadija (14. st.). Brojni posjetitelji polažu ruku na grob i mole se. Cijelim otvorenim prostorom, koji se doima poput lijepo ukrašenog parka, širi se tiha iranska tradicionalna glazba. Nakon toga odlazimo i do groba drugog velikog iranskog pjesnika Hafiza (čuvara Kurana), koji se rodio nakon smrti Sadije. Prilaz grobu je poput ružičnjaka. Grob na otvorenom samo je natkriven visokom kupolom na stupovima, a posjećuju ga na tisuće štovatelja. Kaže se da u svakoj iranskoj kući čovjek može naći dvije knjige: Kuran i zbirku Hafizovih pjesama. I ovdje se čuje tiha glazba s riječima iz pjesama ovog umjetnika. Kad netko traži savjet, nasumice otvori njegovu knjigu i na početku desne stranice pročita odgovor. Hafiz je bio majstor metafora i govorništva tako da ga je teško razumjeti. Razumije ga samo dobar poznavatelj povijesti, religije i poezije.

Vraćamo se u središte grada i lutamo beskrajnim ulicama bazara. Ovdje nema puno turista. Rekla bih da smo mi jedini. Nitko nas od trgovaca ne povlači za rukav niti gura u svoju trgovinu, kao što je to uobičajeno u Tunisu ili još više u Egiptu. Kupuju se sitnice uz lagano cjenkanje. Sada je tečaj za 1 euro 32.500 rijala, ili 3250 tomana. Za 100 eura dobili smo više od tri milijuna rijala. Toliko velik novac u nominalnim novčanicama nisam imala u rukama još od onih jugoslavenskih vremena s galopirajućom inflacijom, prije dolaska Markovićeve vlade.

Večeramo uz tradicionalnu glazbu koju za nas izvode glazbenici. Glazbom dominira zvuk cimbala i bubnjeva uz gotovo monoton muški glas. Do 22 sata restoran se dobro napunio domaćim gostima. Nitko ne pleše, a glazba i nije za ples, već i muškarci i žene veselo u ritmu plješću. Ubrzo se vraćamo u hotel kako bismo se odmorili jer nas sutra čeka zanimljivo i dugo putovanje do Yazda, grada na rubu goleme pustinje.

Pred nama je put dug 600 km. Moramo stići od Širaza na jugu do Yazda u središtu Irana. Prvo naše odredište je svjetski čuveni Perzepolis, drugi glavni grad Perzije. U vrijeme kada je perzijski car Darije I. Veliki gradio Perzepolis, glavni grad bio je obližnji Pasargad. Darije je za ovaj pothvat okupio najbolje graditelje iz cijelog Perzijskog Carstva, koje se tada protezalo od Indije do današnje Libije, a na sjeveru do iznad Grčke. Grci su se uspjeli oduprijeti najezdi Perzijanaca porazivši ih na Maratonskom polju.

VRATA NARODA
Dobrom asfaltiranom cestom nakon sat vožnje stižemo do Perzepolisa. Grad je sagrađen od kamenih blokova težine desetak tona donesenih s obližnje planine. Kamen je crvenkaste boje pa se tako doima i cijeli grad. Po 110 niskih stepenica uspinjemo se do platoa na kojemu je podignut grad 250. pr. Kr. U grad se ulazi kroz impresivna Vrata naroda, u svojevrsnu čekaonicu. Ovdje bi delegacija čekala da njihov predstavnik bude primljen na audijenciju. Visoko krovište, koje je ležalo na kamenim nosačima u obliku dvoglavog bika ili sokola, natkrivalo je prostorije. S duge strane prostorije su vrata na kojima je isklesana golema spodoba s ljudskom glavom a lavljim tijelom. Čovjek je tada nosio obveznu dugu kovrčavu crnu bradu. Bio je to modni detalj, nešto poput perike. Na nekim dijelovima reljefa, koji je danas zaštićen staklenom ogradom, vidljivi su uklesani napisi i imena nekadašnjih posjetitelja. Najzanimljivije je ime Livingstona, istraživača Afrike, iz 19. st. Cijeli grad bio je oslikan živim bojama. Prostor velike palače s brojnim stupovima pokazuje svu impresivnost nekadašnjeg zdanja. Graditelji su prvi put ovdje primijenili omjer širine i visine stupova 1:14, a do tada je vrijedilo pravilo 1:2. Na ulazu u palaču su veliki reljefi. S jedne strane vide se u nizovima vojnici, a s druge na vrhu je kralj: u pratnji dvorjana prima vođu delegacije. Iza ovoga stoji čovjek koji u košari donosi darove. Iznad kraljeve glave nalazi se zoroastrinski (zorotruščanski) znak. Tamo dalje, na prilazu Darijevoj palači, široko je stubište koje je sa strane ukrašeno velikim reljefom koji prikazuje svečanost prvog dana proljeća, od kojeg se kod Perzijanaca počela računati nova godina. Dio reljefa prikazuje kako lav napada bika, što simbolizira dolazak proljeća. Na frizu su jasno prikazane brojne delegacije (njih 28) koje predstavljaju pojedine narode pod perzijskom vlašću. Od Etiopljana do prvog pokorenog naroda s kojima su Perzijanci bili u rodbinskim odnosima. Iznad grada dominiraju dvije velike grobnice vladara dok je treća nedovršena iza obližnjeg brda. Ta je pripadala Dariju III. koji je poražen od Aleksandra Makedonskog pa mu grobnica nikada i nije završena. Nakon osvajanja Aleksandar Makedonski zapalio je grad i uništio njegov veći dio (ipak valja podsjetiti: Iranci jako poštuju Aleksandra!).

Nedaleko od Perzepolisa nalazi se lokalitet Nakš-e Rostam, iranska "dolina kraljeva". U okomitoj visokoj stijeni nalaze se uklesani grobovi vladara. Posve desno grobnica je Kserksa, a pred nama su tri grobnice. Ona desno je Darija Velikog, u sredini Atakserksa te desno Darija II. Iz daljine je posve očit vanjski oblik grobnica, oblik križa u čijoj se sredini nalazi ulaz u grobnicu. Na grobnici Darija Velikog ispisana su imena naroda kojima je vladao. Ovdje se prvi put spominju i Hrvati. Otuda i ona teorija o našem iranskom podrijetlu.

KIR IZ PASARGADA
Kratkom vožnjom stiže se, kroz dugačak drvored, u Pasargad, nekadašnji glavni perzijski grad. Danas je ovo posve beznačajan gradić i da nema groba velikog vladara Kira, vjerojatno ovdje nikada ne bi kročila noga nekog stranca. Kir Veliki bio je prvi vladar iz dinastije Ahemenida. Bio je osvajač i širio je Perzijsko Carstvo. Poznat je po tome kako je osvajanjem nekog grada prekinuo svako njegovo razaranje i ubijanje civilnog stanovništva, što je do tada bilo uobičajeno - uništiti grad i pobiti ljude. Izradio je prvi dokument o ljudskim pravima. Nekada su na ovom području bile velike šume, a u gradu lijepi parkovi i vrtovi. Danas se područje oko grobnice čini posve pustim i suhim. Grob je sagrađen na šest stepenica, visoko uzdignut iznad zemlje. Na vrhu je prostorija s dva sarkofaga, do kojih danas nije moguće doći. U jednom od njih su ostatci Kira Velikog. Desno od ulaza u tu prostoriju uklesano je: "Ja, Kir Veliki, bio sam kralj kraljeva i gospodar svijeta, a sada sam samo gospodar ovog groba. Putniče, ostavi me na miru i produži dalje!" Desno, nedaleko od groba, ostatci su velikog karavan saraja, koji je sagrađen znatno kasnije u doba Abassa Velikog (koji je sagradio 999 takvih konačišta duž trgovačkih putova).

Put nastavljamo dobro asfaltiranom i širokom cestom prema Yazdu, središtu zorotruščana. Put pred nama je dalek. Stajemo u nekom vrtu zbog potreba, čaja i kave. Tijekom vožnje svira jednolična iranska glazba s monotonim muškim glasom. Prokomentirala sam da su u Iranu muškarci čak i narikače, aludirajući na voštanu figuru u kući Moluk-al Zinad koja prikazuje najpoznatijeg narikača... (nastavak u sljedećem broju Magazina)

Piše: Ina STAŠEVIĆ
Pasargad je danas posve beznačajan gradić i da nema groba velikog vladara Kira, vjerojatno ovdje nikada ne bi kročila noga nekog stranca...
Perzepolis je sagrađen od kamenih blokova težine desetak tona donesenih s obližnje planine. Kamen je crvenkaste boje, pa se tako doima i cijeli grad...
Nekada je bilo nezamislivo da se ispod marame vidi imalo kose, a danas marama stoji na vrhu glave s pramenovima koji padaju na lice žene ili djevojke...
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana