Izbor šefice hrvatske diplomacije na najvišu dužnost u Vijeću Europe u nas je opravdano dočekan s radošću, ako ništa drugo onda zbog činjenice što smo devedesetih u jeku rata za neovisnost u međunarodnoj zajednici imali status parije. U tu istu organizaciju nisu nas htjeli primiti zbog Oluje 1995., a još se s gorčinom sjećamo francuskog pokvarenjaka Françoisa Mitterranda koji je Hrvate s prezirom nazivao jednim od ratobornih balkanskih plemena.

Zahvaćeni pobjedničkom euforijom kao da je riječ o športskom uspjehu, a ne o politici, neki hrvatski mediji i njihovi istaknuti dopisnici iz Bruxellesa nehajno su posegnuli za tvrdnjom kako je Marija Pejčinović Burić dosegnula najviši položaj u odnosu na sve Hrvate koji su radili ili rade u međunarodnim organizacijama. Uz puno poštovanje prema našoj vrloj političarki, sa zadovoljstvom ćemo ovdje ukazati da je ona tek drugi Hrvat na dužnosti glavnog tajnika Vijeća Europe, što je dobra vijest i za Pejčinović Burić i za naše sunarodnjake jer svjedoči o civilizacijskom kontinuitetu kojega se ne treba stidjeti niti ga valja zataškavati.

Naime, nekako smo zaboravili ili propustili saznati da je u mandatu od 1969. do 1974. na čelu ove europske organizacije bio Lujo Tončić Sorinj. To što je on u međunarodnoj diplomaciji tada predstavljao Republiku Austriju nimalo ne umanjuje činjenicu da je Tončić Sorinj podrijetlom bio Hrvat. Tu činjenicu on nije nikada tajio pa ni tada kada je obnašao dužnost austrijskog ministra vanjskih poslova. Naravno da tako što nije odgovaralo totalitarnom duhu strogo kontroliranih titoističkih medija koji su pokušavali na svaki mogući način zataškati istinu da bi Hrvat mogao biti na čelu neke države poput austrijskog saveznog kancelara Freda Sinowatza (1983. - 1986.) ili međunarodne organizacije kao što je slučaj s Lujom Tončićem Sorinjom. Kada se Tončić Sorinj 1992. drznuo uzeti hrvatsko državljanstvo, bilo je to vrijeme u kome se aktivno zauzimao za uspostavu diplomatskih i političkih veza Zagreba s ostatkom nezainteresirane Europe koja je priželjkivala hrvatski poraz u ratu, Republika Austrija mu je oduzela austrijsko državljanstvo. Bilo je to podjednako maćehinski kao i u slučaju još jednog Hrvata, austrougarskog feldmaršala Svetozara Borojevića von Bojne koga je Beč unatoč veličanstvenoj pobjedi u Bitci na rijeci Soči nakon svršetka Prvog svjetskog rata faktički bacio na ulicu, bez ikakvih prihoda. Lujo Tončić Sorinj rođen je 1915. u Salzburgu, a studirao je u Beču, Zagrebu i Parizu. Njegov djed bio je zamjenik austrijskog namjesnika u Dalmaciji, a otac konzul u Džedi, u današnjoj Saudijskoj Arabiji. Zauvijek je upamtio zavjet koji mu je na samrti izrekao njegov nono Josip Tončić: "Nikada mi nemoj zaboraviti hrvatski jezik!" Stari Tončić dobro je znao što govori jer se više od pola stoljeća borio za ravnopravnost i napokon za prevlast hrvatskog jezika u Dalmaciji nad talijanskim i njemačkim. Godine 1967. kao austrijski inoministar susreće se u Beču s Josipom Brozom, a 1970. imao je priliku razgovarati i s Vladimirom Bakarićem. Na svečanoj večeri u Hofburgu Jovanka Broz mu je sva važna rekla: "Mi smo vrlo uspješno branili Zapad od Turaka, a Zapad je to vrlo slabo cijenio i priznavao. Papa nas je odlikovao naslovom antemurale christianitatis". U svojoj knjizi "Usamljena borba Hrvatske. Od pobjede jezika do pobjede oružja" (Zagreb, 1998.) Tončić Sorinj tvrdi kako komunistička Jugoslavija nije nikada postala članom Vijeća Europe jer je uporno odbijala potpisati (europsku) Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda iz 1950. Nakon pada komunizma u Hrvatskoj Lujo Tončić Sorinj je ostatak života posvetio diplomatskoj borbi za hrvatske probitke. Nemojmo zaboraviti toga čovjeka. Zaslužio je barem ulicu u Zagrebu.

Unatoč svojoj slavnoj prošlosti, Vijeće Europe je već duže vrijeme u velikoj krizi. Najveći moralni udarac ova organizacija pretrpjela je samo nekoliko dana prije izbora Marije Pejčinović Burić za glavnu tajnicu. Naime, nakon što je Ruska Federacija zbog invazije na ukrajinski poluotok Krim pet godina bila suspendirana u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, većinskom voljom država članica ove organizacije i njezinih predstavnika u spomenutom tijelu vraćena je u punopravno članstvo. Kao razlog povratka zemlje agresora navodi se manjak od 66 milijuna eura u proračunu Vijeća Europe što je iznos novca koji je Rusija dugovala proteklih godina. Naravno, to je priča tek za naivne. Iza odluke o ukidanju jedne od sankcija koju je Zapad nametnuo Rusiji kao svoj odgovor na vojnu agresiju na Ukrajinu skriva se strateška odluka Zapada da se polako odustane od gospodarskih i inih sankcija protiv Rusije. Ismijavajući se s Vijećem Europe Moskva je već najavila da će u sastavu ruskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini biti i zastupnici iz ilegalno anektiranog Krima. Nemajući kuda i ostavljena od svih Ukrajina je odlučila napustiti Parlamentarnu skupštinu.

Obraćajući se nedavno ruskoj i svjetskoj javnosti, ruski predsjednik Vladimir Putin lijepo je objasnio kako je Europa izgubila 250 milijardi dolara zbog sankcija nametnutih Moskvi. Najveći zagovornik ukidanja sankcija Rusiji bila je njemačka kancelarica Angela Merkel, ali i pomahnitali srpski zastupnik u Parlamentarnoj skupštini Aleksandar Šešelj, sin slavnog oca. Koalicija Merkel-Šešelj jedno je od najvećih razočarenja kada je riječ o Vijeću Europe. Jedini Hrvat koji je glasovao za povratak Rusije bio je Osječanin Domagoj Hajduković iz SDP-a.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron već je najavio da će sudjelovati na vojnom mimohodu u povodu Dana pobjede iduće godine u Moskvi. To znači da je Zapad odlučio prekinuti jalovu politiku gospodarskih i političkih sankcija protiv Rusije koje nisu urodile nikakvim plodom. Kao i u slučaju Čehoslovačke 1938., Zapad je okrenuo leđa Ukrajini i prepustiti Moskvi da se teritorijalno namiri koliko ona sama poželi. Što misli o Zapadu i njegovim vrijednostima Putin nije samo rekao u svome intervjuu za Financial Times nego i pokazao u Oslu na sastanku G-20, odbacivši rezultate međunarodne istrage koja kaže da je malezijski putnički zrakoplov MH17 srušen iz ruskog sustava Buk, za tu prigodu posebno dopremljenog iz skladišta 53. protuzrakoplovne raketne brigade sa sjedištem u Kursku.

Inače, Vijeće Europe još se nije oporavilo od skandala iz 2017. kada je otkriveno koruptivno djelovanje zastupnika iz Azerbajdžana koji su novcem "peglali" imidž svoje zemlje. Naša Marija Pejčinović Burić dobila je preteški zadatak da napravi reda u toj Augijevoj štali.