Cila se familija rano ustala; ženskadija se oblači u nošnje, redi si kosu, pod vrat meće dukate, na ruke šticle, a na noge sandale, sprema đecu u male, ko snig bile rubine, a muškadija upreže blago iz štale – dva lipicanca, crnog i bilog, u okićenu svatovsku zapregu. Na doratima ukras otarci. Rano je, mirno, sat na crkvi otkucava šest. Još i garov miruje. Početak je sedmog miseca, vani toplo i sunčano, a šlingani jastuci na zapregi mame za sjest. I bi tako; sjede cila familija – mama, dada i troj đece na zapregu, pa put Đakova. Dada sidi naprid, kandžijom samo zapuckuje po zraku, a dva dorata laganim kasom po cesti. Idu Šokci na Vezove. Ne bi oni to propustili nizašta. Oni žive za to. Proći u narodnom ruvu, u okićenoj zapregi Đakovom, u vezovskoj povorki. Razgaljena srca i široke slavonske duše. Nek svit vidi šta Slavonija zna i ima, tu u Đakovu, na Vezovima.