Kad govorimo o medijima, javnosti i percepciji društvene zbilje, koliko je tu objektivnosti i realnosti ili je većina toga što vidimo i čujemo "posredovana stvarnost", percepcija koju stvaraju mediji, pitali smo izv. prof. dr. sc. Željka Pavića, s Filozofskog fakulteta u Osijeku:

- U širem smislu, točno je to drugo. Sve što znamo posredovano je nekim oblikom komunikacije, pa onda tako i one koja upotrebljava masovne medije ili medije općenito. Također, društvena zbilja, pa i zbilja općenito, nije nešto što možemo usvojiti neposredno našim ostalim osjetilima i mozgom, nego je uvijek provučena kroz filtar određenih ideologija, načina razumijevanja svijeta, vrijednosnih prosudbi ili znanstvenih paradigmi. No ako pođemo od toga da su određene paradigme ili načini konstrukcije stvarnosti i činjenica u određenom vremenu legitimni i općeprihvaćeni, možemo reći da nešto poput objektivne realnosti i društvene stvarnosti u nekoj mjeri doista postoji. A u tom slučaju možemo i procijeniti odgovara li medijska konstrukcija stvarnosti, činjenicama, iako se i tada otvaraju prostori za različite interpretacije "činjenica". Primjerice, uzmimo da mediji ustvrde da je neki oblik kriminaliteta porastao, odnosno da stvaraju neki oblik moralne panike oko toga pitanja. Tada je moguće konzultirati znanstvena istraživanja i reći je li to doista tako, no i tada je moguće sporiti se oko toga što su relevantni podatci, jesu li određeni istraživački nacrti bolji od drugih te kako odvagnuti ukupne dokaze i donijeti konačnu prosudbu. No čak i ako se složimo oko toga da postoje objektivni podatci, prema njima se moguće postaviti na različite načine.

Možete li to potkrijepiti nekim aktualnim slučajem?

- Primjerice, nedavni protesti protiv kriminala čiji su počinitelji pripadnici romske zajednice u Međimurju izvrstan su primjer. U medijima su navedeni podatci prema kojima su pripadnici romske zajednice odgovorni za 70 % počinjenog kriminala na tom području. Ako i pretpostavimo da je navedeni podatak točan i da mnogi oblici nezabilježenog kriminala nisu važni za cijelu situaciju (mito, utaje poreza i drugi oblici korporativnog kriminala), postavlja se pitanje zašto preostalih 30 % kriminala nije važno i zašto se ne protestira protiv njega, a što bi dovelo do paradoksalne situacije da pripadnici većinskog naroda protestiraju sami protiv sebe. Ili što bi se dogodilo da su Romi počinitelji 40 % kriminala, bi li takav protest i dalje bio utemeljen, koliko uopće iznosi taj postotak? Drugim riječima, kriminal u tom slučaju možemo individualizirati ili odgovornost za njega pripisati zajednici, a to je odluka koja ne ovisi o činjenicama, nego o našoj odluci, motivima i ciljevima koji ovise i o medijima i o drugim interpretatorima stvarnosti.

Koliko je posljednjih godina percepcija događaja važnija od samog događaja?

- Pitanje je u kolikoj mjeri možemo čvrsto odvojiti percepciju i sâm događaj, pa stoga točnost te teze ovisi i o vrsti događaja. No iz odgovora na prethodno pitanje proizlazi da sama stvarnost, odnosno "pravo" značenje događaja, u određenoj mjeri zapravo i ne postoji. Čak i ako se složimo oko činjenica, ne moramo se slagati oko njihovih interpretacija i implikacija. Otud i cijela industrija odnosa s javnošću, čiji je cilj javnosti ponuditi interpretaciju koja odgovara klijentu, a javnost će onda, suočena s drugim mogućim akterima i njihovim interpretacijama, donijeti odluku o tome kao protumačiti određeni događaj. Nisam siguran da se smisao nekog događaja uopće u cijelosti i može konstruirati izvan komunikacijskog procesa, dakle potpuni smisao ne postoji sâm po sebi. To ne znači da su sve interpretacije jednako vrijedne, neke su od njih utemeljenije od drugih. Laž i istinu ipak je često moguće argumentirano razlikovati, osobito ako je riječ o neposrednim činjenicama (netko je nešto rekao ili nije rekao, nešto se dogodilo ili se nije dogodilo i sl.).

Najčešće se ispitivanja utjecaja medija na gledateljevu percepciju svijeta tiču kriminala, korupcije, nasilja i pravde, a sve češće i same politike i političara. Kako to komentirate?

- Da, još od početaka istraživanja mogućeg utjecaja medija, prije svega televizije, na stavove i ponašanja gledatelja te su teme dominantne. Razlog je jednostavan, a povezan je s jednostavnom činjenicom da se negativne (loše) vijesti dobro prodaju jer su ljudi evolucijski programirani da osluškuju signale opasnosti u svojoj okolini. Drugim riječima, opasnost će nam privući više pozornosti od dobrih i pozitivnih vijesti. Stoga i mediji u traganju za povećanjem publike pokazuju nerazmjerno velik broj takvih vijesti, pa se i nametnula potreba da se istraži mogućnost utjecaja na konzumente medija. Istraživanja vezana uz takav kultivacijski utjecaj televizije doista su i pokazala da postoji izjednačavanje televizijskog svijeta i stvarnog svijeta, iako su njihova obilježja doista različita. U samome svijetu znatno je manje kriminala i nasilja u odnosu prema učestalosti njihova prikazivanja u medijima, što zasigurno u određenoj mjeri utječe na našu percepciju stvarnosti. Tako se, primjerice, pokazalo da češći konzumenti televizijskih sadržaja češće vjeruju da je svijet opasno mjesto i da se nikome ne može vjerovati, kao i da precjenjuju vjerojatnost da će biti žrtvom kriminala. A to dosta nije nevažno jer je osim objektivne sigurnosti iznimno važna i njezina percepcija. Čak i ako ne postoji velika vjerojatnost da će netko biti žrtvom kriminala, sâmo uvjerenje te osobe da je vjerojatnost velika može narušiti kvalitetu života stvarajući svakodnevni osjećaj stresa.

Stoji li teza da je percepcija postala ključni faktor u politici?

- Sigurno je da je percepcija jako važna, jer se glasačke odluke često donese na temelju kriterija koji i nisu previše vezani uz političke programe koje nude političari, a svaki političar i stranka žele stvoriti dojam odlučnosti i uspješnosti, odnosno stvoriti momentum koji će prevagnuti na njihovu stranu. Ukratko, percepcija političkog uspjeha djeluje kao samoispunjavajuće proročanstvo pa ju političari stoga žele i stvoriti. Ako ljude uvjerite da ste uspješni, onda ćete posljedično to često i biti, jer ćete dobiti glasove. Također, postoji programska kriza velikih stranaka u razvijenim zemljama jer su se umjerena ljevica i umjerena desnica u nekim stvarima umnogome približile, a klasni identiteti, koji su bili temelji za glasanje za ljevicu (radnici) ili desnicu (srednja i viša klasa), nisu više tako izraženi. Stoga se pojačava personalizacija politike, u kojoj dopadljivost i percepcija samog političara kao osobe često postaje odlučujuća za glasačke preferencije i politički uspjeh. Zapravo, personalizacija politike proces je koji traje već dugo i koji je vjerojatno počeo još s američkim predsjednikom Theodorom Rooseveltom, koji je redefinirao odnose s medijima te u politiku uveo razrađeni osobni marketing i trikove vezane uz publicitet. Taj se proces nadalje intenzivira s pojavom medija i dominacijom medijske slike stvarnosti.

Može li se zaključiti da je pogrešna percepcija krivac svih naših problema?

- Takvo što bilo bi pretjerano tvrditi. Stvarnost se doista može različito interpretirati, no neke osnovne činjenice ipak postoje i potrebna bi bila velika količina manipulacije i medijskog spina da bi se one osporile. Kod nas se često iznosi mišljenje političara da je uzrok nezadovoljstva hrvatskih građana postojećim stanjem rezultat medijskog negativizma i ignoriranjem naših uspjeha i postignuća.

No čvrste činjenice govore da Hrvatska već dugo razvojno zaostaje za usporedivim društvima i to je vrlo teško osporiti, odnosno nije lako pronaći komparativne prednosti života u Hrvatskoj, a što intenzivno iseljavanje iz naše zemlje zorno pokazuje. Umjesto da se pokušavaju neutralizirati glasnici loših vijesti, možda bi se bilo bolje pobrinuti da dobrih vijesti ima što više. (D.J.)