Putnički vlak Vinkovci - Zagreb. Vagoni koje rijetko tko voli, vagon bez odjeljaka. Kao vlakaš koji je osmogodišnje školovanje proveo na kotačima, od "G" kola do "Pulmana", od vožnje na stepenicama do vožnje na krovu i odbojnicima, imam neka svoja pravila: sigurnije je središte vlaka, udobniji su kupei sa šest sjedišta od klupe na kojoj uvijek ima još jedno mjesto. Većina to zna pa su srednji vagoni vlaka puniji od ostalih. Sam izabireš kako ćeš provesti putovanja.

Danas, sparnog dana, a možda baš i zbog toga protivno pravilima, sjeo sam u vagon do lokomotive. U dva reda klupa u kojima se sa svakim dotičeš kako s lijevim ili desnim ovisno o tome kamo si sjeo tako i koljenima ako ih nemaš prilike ukositi. Možda dobro za lokalne, ali ne i za duge relacije. Srećom, bio sam jedini putnik. Trenutno jedini jer je plavi samsonitte kovčeg ovalnog poklopca nalik na domaći kruh s kvasom, čekao svog vlasnika.

Kao da se igra s praznim vagonima, umalo mi električna lokomotiva nije ukrala sliku: u zelenilu oraha krov prazan mi dom i grobljansku kapelu sv. Martina. Prije nego se vlak zaustavio na postaji Lužani - Malino, s nekoliko vrećica u naručju pojavila se vlasnica plavog kufera. Začas evo i konduktera. Urođena radoznalost hranila se prisluškivanjem. Želi presjesti na brzi vlak.

- To možete tek u Ivaniću i stići ćete pola sata ranije.

Kondukter odlazi. Ostajemo sami.

- Što je rekao u koliko stižemo u Zagreb?

- Kazao je u dvadeset i dvadeset.

Solidnim hrvatskim sa stranim naglaskom priča da se vraća od rodice u Vukovaru. Rođena je u Stockholmu prije četrdeset osam godina. Šveđanka.

- Ne, nemam dvojno državljanstvo. Bilo je nekih komplikacija pa sam odustala. Sada je sve drugačije.

Majka joj je nedavno preminula. Kremirana je pa može imati spomen u novoj domovini, ali i u rodnom Potplatu kod Stoca. Majka je češće dolazila u Hrvatsku pa je se svi sjećaju. Ne pitam, a ona nastavlja da joj je otac iz sela u neposrednom susjedstvu s Međugorjem, čije ime nisam zapamtio. Otac joj se 1961. godine kroz alpske vrleti domogao slobode. Cilj mu je bila Australija.

- Sjednite - ponudila me je jer sam stajao.

Motajica je već za nama. Jurimo ususret obroncima Psunja. U tren sam se sjetio svojih Oriovčana i njihovih "veza" koje bi ih dovele do granične patrole s vučjacima. U jednom dahu, kao kroz rešetke ispovjedaonice, žena nastavi:

- Mislim - u povjerenju primičući glavu nastavi tiše - da je moj otac bio nacionalist. Tvrdi nacionalist. Jedan mu je ujak iz Ljubuškog nastradao na križnom putu. Nikako nije volio komunizam. Želio je poći u Australiju. Tamo je bilo dosta naših. Jednog su dana u kamp u Austriji došli prazni švedski autobusi. Tražili su radnike. I tako sam ja, eto, crnokosa Šveđanka. Bio je to kao privremeni rastanak. Mislio je - jednoga dana… kada oslobodimo Hrvatsku… evo mene natrag!

Nastavlja priču:

- Eto, mama je pokopana u Švedskoj, jer tu smo mi, njezina djeca. Imam dvije sestre i brata.

Tata živi sam. Bio je u nekoliko navrata u Hrvatskoj poslije devedesetih. Ima poteškoće sa srcem. Smetaju mu visoke temperature. Tako je želio Hrvatsku, a sad kad je ima, takovu da joj cijela Europa hrli osvježiti se u plavom Jadranu, on zbog zdravlja ostaje u sumornoj Švedskoj. Prati sve što se događa. Veseli se, ali to nije ono za što je bio spreman dati život. Na sreću, dao je samo dio srca, dio mu je ostao. Da je barem mogao u Australiji. No što ćemo...

- Izabrala sam Talijana iz Milana. Imamo djevojčicu. Luciju.

Za čas na zaslonu mobitela zasja osmijeh mlade djevojke:

- Na oca je. Perfektno govori švedski, engleski i talijanski. Baka je pokazuje svoj rodbini u Milanu.

- Vidite moju Lučiju!

- Jedna mi je sestra udana za Finca, druga za Norvežanina. Ne dolaze u Hrvatsku. Bili su, mislim samo jedanput. Brat ima trideset osam godina i nije oženjen.

- Jedino, evo, mene vuče. Što dalje - sve više. Bojim se da sam na oca.

Pitam je li postala svjesna svojeg imena. Veronika? Šuti.

Otisak ljutog kamena, modre obale s niskom biser-otoka, radoznale gušterice, sunčev sjaj razliven zrelim žitima. Nar i smokve, plod loze koje iskri čašu. Opojna hladovina hrastovih gajeva, zamamni miris bagrema u cvatu i zuj oko pčelinjaka. Večernji zvon. Hodočasnici sa svih strana svijeta kleče u Međugorju. Pjesmu i govore kao sjeme zavičaja nosi Veronika na svom rupcu u uljuđenu i hladnu Švedsku. U stan.

Što će reći urni na tuđoj zemlji?

- Samo je Hercegovina, samo je Hercegovina, majko, naš život! Tamo nikad nisam sama. Tamo nije stan, tamo je dom, mjesto gdje živimo i kad nas nema. Sad to znam. Svi te pamte. Spominju te se tvoje čobanice. Smijeh ti čuva ime, a pjesma djevojačka ponos škrtog zavičaja.

Zašto ste morali otići?

- Kome si ovdje baka? Samo mojoj Luciji. Tamo bi svatko zastao pokraj tvoga spomenika. Očenaš izmolio. I nas si učila.

- U subotu letim.

- Pozdravi oca! Reci samo: pozdravlja te i grli i voli vršnjak iz Slavonije. Sve rjeđe susreće tvoje i svoje sudrugove rasute širom svijeta. Sa staračkih usana katkad zabugari: "Pod Alpama…".

Glavu je uvukla među ramena očiju punih suza. Eto, slučajan suputnik, nepoznat netko, pozdravlja njezina oca. Pročitala je nekoliko rečenica koje sam stisnuo uz "Molitva za proglašenjem svetim".

To je za moga oca?

- Da! Nemam ništa drugo osim ovog. Ne brini. Nabavit ću novo pazilo.

Sad je molitva dobila novog molitelja. Nadam se da će biti novo zrnce. Ili je možda presušio i taj potok koji je napajao život?

U trećem, prije četvrtom razredu osnovne škole, imali smo štivo čiji sam naslov zaboravio, ali se sjećam ovoga: "….petnaest i više godina Jure nije vidio svoju domovinu…". Sad joj dolazi. Ostaviti ono što je od njega ostalo i smiriti se u njezinu zagrljaju.

A danas? Sve je manje Jura, zar ne?

Ni groba, ni križa, ni slova koja bude sjećanje. Sjećanja.

Da. Sjećanje je sve, godine ništa ne znače!

Mrtav si samo kad te se nitko ne sjeća, kad ti se ime ne spominje.

Koliki smo dobili Hrvatsku, a izgubili djecu? Može li Hrvatska bez državljana? E, pa ne može!

Izgleda da svi smo na gubitku. Ili možda nismo? Zar se Izraelci nisu vratili. Dao Bog da nam se otvore oči srca.

Na Glavnom smo se kolodvoru rastali. Svatko na svoju stranu, svatko sa svojim mislima. I umjesto pouke samokritika - zar i moj dom u zavičaju nije prazan? Zeman gradi, zeman razgrađuje!