Magazin
KONZULOV IZBOR

Ljubav na stranputici
Objavljeno 25. svibnja, 2019.
U LITERATURI JE SVE MOGUĆE: PROVOKATIVAN PSIHOTRILER “VRATI ME” B. A. PARIS

Da je u literaturi uistinu ne samo sve moguće nego i normalno na najbolji mogući način potvrđuje nam najnoviji roman B. A. Paris (1958.) naslovljen “Vrati me”, nedavno objavljen u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Mozaik knjige.

B. A. Paris francusko-irska je spisateljica, koja živi u UK, i koja je svjetsku slavu postigla već svojim prvim romanom, sjajnim psihotrilerom “Iza zatvorenih vrata”. Mislim da je suvišno reći da je i taj roman moguće čitati na hrvatskom jeziku, jer su urednici u Mozaik knjizi prepoznali iznimni spisateljski potencijal ove autorice. Stoga je Lee Child posvema u pravu kada kaže da zahvaljujući upravo ovakvim knjigama, “Iza zatvorenih vrata” i “Vrati me”, živimo u zlatnom dobu kriminalističkog romana!

OTVORENA VRATA
Bit ću slobodan podsjetiti čitatelje da sam imao zadovoljstvo ne samo pročitati i roman “Iza zatvorenih vrata” ove spisateljice nego sam o tom romanu za Magazin Glasa Slavonije napravio i kraći prikaz. Ne treba reći da je prikaz bio pozitivan jer, koliko se sjećam, naveo sam da knjiga “Iza zatvorenih vrata” zaslužuje da bude pročitana. Naime, u tom romanu B. A. Paris na neponovljivi način opisuje jedan uistinu neobičan bračni odnos između dvoje iznimno uspješnih ljudi, Jacka i Grace, i pokušava odgovoriti na jedno od vječnih pitanja svih muško-ženskih odnosa: koliko nam je potrebno vremena da uistinu upoznamo osobu u koju se zaljubimo na prvu? Jer, poslije upoznavanja, prvotne idile, najčešće slijedi pakao, strava, bol, trauma, strah, neizvjesnost...

Budući da je riječ o “vječnom pitanju”, na koje očito nema jednoznačnog odgovora, ova autorica taj problem nastavlja propitivati i u romanu “Vrati me”. Doduše, čini mi se da je u ovome romanu atmosfera straha bitno smanjena u odnosu prema prethodnom. Nije da se Finn i Ellen/Layla ne boje, ali taj njihov strah nije uopće mjerljiv sa strahom prisutnim u prethodnom romanu “Iza zatvorenih vrata”.

SVE SE MIJENJA
A sve je počelo 15. ožujka 2006. godine, u Francuskoj, prilikom povratka Finna i Layle sa skijanja. U ranim jutarnjim satima Finn staje na jednom odmaralištu, odlazi u toalet i, kada se nakon nekoliko minuta vraća, u autu više nema njegove djevojke Layle. Layla je netragom nestala! Nakon 12 godina od tog događaja, Finn u jednom malom mjestu, nedaleko od Londona, živi s Ellen, Laylinom starijom sestrom. Uskoro bi se trebali i vjenčati. Ta vijest objelodanjena je u lokalnim novinama: “Ellen je ustrajala na objavi jer je smatrala da će tako svi, pogotovo Ruby (jedna od prolaznih emocionalnih epizoda u ljubavnom životu Finna, nap. Z.K.), znati da je naša veza ozbiljna i trajna. Mislim da se zapravo nadala da će utišati šaputanja onih koji misle da nas dvoje ne bismo trebali biti zajedno. Ne sviđa se svima što se ženim Laylinom sestrom”, piše Paris na 28. stranici svoje knjige.

I poslije te “nevine” objave, sve se mijenja. Nekima se, između ostaloga i samoj Elleni, čini da su poslije dvanaest godina odjednom vidjeli Laylu. Živu i zdravu! No, ako je to uistinu Layla, zašto ona jednostavno ne pokuca na vrata i kaže: ja sam ponovno tu, ja sam živa i zdrava, dajte mi vremena da vam objasnim zašto me nije bilo punih dvanaest godina! No, takvo što se ne događa, iako broj indicija o njezinu povratku iz dana u dan raste.

ČUDAN KRAJ
Netko/Layla, na vidljivim mjestima, pred kućom, u obližnjoj gostionici, ostavlja očite tragove svoje nazočnosti, babušku, rusku lutku koja predstavlja jasnu i nedvosmislenu poruku njezinoj sestri Ellen. Naime, jedino Layla (i Finn) znaju tajnu te dječje lutke u njihovu životu:

- Evo je.

Vadi najmanju babušku i spušta je na stol među njezine raspolovljene sestre.

- Samo sam je kratko htjela zadržati.

Potajno se smiješkam i ležerno izvlačim ruku iz džepa. Babušku koju sam pronašao na zidiću ne vadim.

- Ma sve je u redu, zadrži je ako želiš.

Sumnjičavo me pogleda.

- Stvarno?

- Da. Ionako je nitko neće tražiti, zar ne?

- Mislim da neće.

Počinje ponovno stavljati babuške, ali ne slaže ih jednu u drugu, već ih reda u vrstu po kuhinjskoj radnoj plohi, od najveće do najmanje, koja je posve ista kao ostale babuške u kompletu.

- I evo ih, savršena peteročlana obitelj. Baš čudno da sam nakon toliko godina napokon pronašla onu koja je nedostajala. (str. 29).

PREPOZNAVANJE
A da baš sve nije bilo tako, pokazat će nastavak ove izuzetno napete priče čiji će vas kraj uistinu (ne)ugodno iznenaditi. No, kako imam prešutni sporazum s našim strogim urednikom, dragi čitatelji, nisam u mogućnosti otkriti vam taj uistinu “čudan” kraj još jedne obiteljske drame, koja završava još jednom pravom dilemom vječnog odnosa muškarca i žene: “A najviše me mori sljedeće: da sam Laylu doista volio, sigurno bih je uvijek prepoznao.” (str. 267).

Kako biste saznali odgovor i na dilemu “prepoznavanja” (riječ je o vječnoj temi svjetske književnosti, ni Penelopa ne prepoznaje Odiseja, nap. Z.K.), svakako pročitajte ovaj uistinu sjajan psihotriler, koji nije ništa manje uvjerljiv od prethodnog romana ove autorice, knjige “Iza zatvorenih vrata”. Ili kako to kaže Sophie Hanmnah: B. A. Paris uistinu predstavlja “novi glas u kriminalističkoj književnosti”.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ