Dok se Europska unija priprema za svibanjske izbore, u sjeni golemih problema koje Velika Britanija ima s Brexitom, stanje na području tzv. zapadnog Balkana, od BiH, preko Srbije, do Kosova i Makedonije, pa i Crne Gore, sve je samo ne idilično. O situaciji krcatoj problemima razgovarali smo s dr. sc. Gordanom Akrapom, s Instituta za istraživanje hibridnih sukoba u Zagrebu.

Što nakon doživotne presude Radovanu Karadžiću, što ona znači za BiH?

- Već je prethodna presuda od 40 godina zatvora u biti bila kazna doživotnog zatvora osuđenom Karadžiću. Preinakom te kazne u kaznu doživotnog zatvora samo se i na razini simbola upozorilo na sve zlo koje je proisteklo iz te politike. U toj presudi nekoliko stavki nedostaje. Iako, kako su to neki glasno bodrili i isticali kao nužnost, povijest raspada Jugoslavije neće pisati tužitelji i suci ovoga suda, nego povjesničari, koji trebaju nadoknaditi brojne netočnosti i nepotpunosti izrečenih presuda. Bez obzira na to što se u presudi Dušku Tadiću (IT-94-1) izrijekom spominje uloga JNA i Srbije u agresiji, to se u ovoj presudi ne vidi. U njoj se također ne spominju ni zločini protiv Hrvata u BiH. Tako da s ovom presudom, iako je Karadžiću kazna povećana, žrtve velikosrpske agresije nemaju previše razloga za zadovoljstvo, jer nije jasno i nedvosmisleno istaknuto da je Radovan Karadžić bio bitan instrument velikosrpske politike, koja je dovela do krvavog raspada Jugoslavije.

Iz Republike Srpske presudu odbacuju - koliko će presuda poremetiti ionako labavo tročlano BiH predsjedništvo s Dodikom?

- Ta je reakcija sasvim očekivana. Ne vjerujem da će biti nekih daljnjih napetosti jer su one već ionako na visokoj razini. Naime, od samog početka rasprave o unutarnjem preuređenju BiH, još od tzv. Cutillierovog plana, bilo je jasno da se radi o sukobu triju koncepcija, koje do danas nisu gotovo nimalo približene. Iako se Hrvatima i Hrvatskoj predbacuju ideje o namjeri podjele BiH, sasvim je jasno da su upravo Hrvati, koji su potpisali i pridržavali se svih mirovnih sporazuma o BiH, inzistirali na jedinstvenoj BiH te njezinoj integraciji u EU i NATO savez, jer je to jedini način da zadrže svoju konstitutivnost te da spriječe bilo kakve procese nasilne majorizacije unutar BiH. Srbi su otpočetka isticali da im je primarni zahtjev stvaranje samostalne jedinice, njezin izlazak iz BiH te priključenje Srbiji.

Bošnjačka je politika svaku raspravu o unutarnjoj reorganizaciji BiH žestoko napadala optužujući drugu stranu za secesiju. Na ruku su im išli i međunarodnopolitički odnosi, prije svega sukobi i ratovi koje je vodio SAD na drugim krajevima svijeta. O tome piše i tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton, ističući kako su morali popuštati Bošnjacima u BiH da bi mogli opravdati svoje djelovanje protiv islamističkih fundamentalista, radikala i nekih vlada u državama s većinskim muslimanskim stanovništvom. Bošnjački politički vrh ne shvaća da je politika koju vodi samo nastavak propale komunističke politike iz vremena Jugoslavije koja je dovela do njezina nasilnog raspada. Ne očekujem nasilni raspad BiH, ali s ovakvim antagonističkim politikama BiH ne može postići neophodan konsenzus oko racionalne i realne političke ideje koja bi pokrenula procese unutarnjeg zajedništva, razvoja i jednakosti.

Kako komentirate izjave ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića? U ime kojih interesnih skupina u BiH Mektić optužuje hrvatske tajne službe, dezinformira javnost i narušava odnose dviju država, BiH i RH?

- Ministar Mektić je glasnogovornik bošnjačkih politika o kojima sam upravo govorio. On je, iako ima sporednu ulogu u cijeloj ovoj destrukciji, dao dvije vrlo opasne izjave. Prva je dezinformacijska, o odgovornosti Hrvatske za poticanje nasilja i međunarodnog terorizma, te druga, nažalost istinita, u kojoj tvrdi da ni on ni ministarstvo kojem je načelu, kao ni Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, ne vjeruju ovom i ovakvom tužiteljstvu BiH. U te se dvije izjave krije cijeli smisao tog napada, koji ima nekoliko smjerova djelovanja: lažno optuživanje Hrvatske za davanje potpore međunarodnom terorizmu; dodatna dekonstrukcija pravosudnih institucija u BiH kojima su na čelu Hrvati, a ne "Hrvati", kao što je to izabrani član Predsjedništva BiH Željko Komšić; skretanje pozornosti s proeuropskih i razvojnih zaključaka sa skupa Hrvata koji je tad održavan u Neumu; pokušaj sprječavanja postizanja dogovora HDZ-a BiH i Dodikova SNSD-a u kontekstu političkog dogovora o stvaranju središnjih institucija BiH, nakon čega Karadžićev SDS (kojeg je Mektić istaknuti član) gubi političku snagu, a Mektić imunitet od mogućih pravosudnih progona. Cijela ta, u biti dezinformacijska, kampanja podsjeća na istovrsnu operaciju pod nazivom "Camp 22", koju su bošnjačke institucije krajem 1997., uz pomoć pojedinaca iz tadašnje međunarodne zajednice plasirale u medijski prostor BiH i Hrvatske, kako bi unijele podjele u hrvatski nacionalni korpus i izravno utjecali na rezultate izbore u BiH, koji su održavani nekoliko tjedana nakon objave te dezinformacije. Međutim i taj je pokušaj utjecanja na političke procese brzo razotkriven kao dezinformacijsko djelovanje.

Je li temeljni problem uspostave normalne BiH države entitet Republika Srpska?

- Mislim da nije. Problem su sukobljene nacionalne politike koje nemaju nikakvih bitnih i čvrstih poveznica oko kojih se može graditi sigurnost i stabilnost BiH, nametanje odluka i izbora majorizacijom i praktično ukidanje ustavne odrednice o jednakopravnosti, suverenosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH. Svako gušenje temeljnih prava te zlouporaba izbornih procesa narušava društvo koje počiva na Washingtonskom mirovnom sporazumu te Daytonskim mirovnim sporazumima.

RS je stvorena zahvaljujući Daytonu. Je li sazrelo vrijeme za reviziju Daytonskog sporazuma, i na koji način, prema kojem rješenju?

- Ne smije se zaboraviti jedna bitna odrednica: Daytonski mirovni sporazumi zaustavili su rat i nasilje te stvorili pretpostavke za, prema tadašnjim očekivanjima, pozitivan razvoj BiH. Međutim, ne dogodi se uvijek da se dobre ideje nakon nekog vremena pokažu kao nedovoljno potpune te u konačnici pogodne za manipulaciju od pojedinih potpisnica. Istaknuo bih problem koji se dogodio u Hrvatskoj nakon izbora 2000., kad je nova hrvatska administracija odustala od svojih prava i obveza koje je imala prema tim sporazumima o izgradnji institucija BiH i zaštiti svojih interesa u BiH. (Zašto je sramota priznati da je jedan od ključnih hrvatskih nacionalnih interesa stvaranje stabilne, sigurne, ravnopravne, održive, razvijene BiH i njezin ulazak u EU i NATO savez?). To propušteno vrijeme nanijelo je štete interesima Hrvata u BiH i Republici Hrvatskoj. A proces promjene potpisanih mirovnih sporazuma vrlo je složena i zahtjevna zadaća, u ovoj situaciji gotovo neprovediva.

Položaj Hrvata u toj i takvoj, sadašnjoj BiH je najteži. Što zapravo hrvatska zajednica može učiniti da svoj položaj poboljša? Vidimo da tu politika ne funkcionira, s jedne je strane izabrani Komšić, a s druge Hrvati koji ga ne priznaju...

- Upravo je skup u Neumu i objavljeni zaključci (pogledati: http://ba.n1info.com/Vijesti/a322092/Zavrsena-konferencija-Europski-ustav-za-BiH-u-Neumu.html; https://kamenjar.com/zakljucci-konferencije-europski-ustav-za-bih) smjer kojim se treba ići kako bi se stvorili uvjeti za dosljednu primjenu odredbi mirovnih sporazuma o jednakosti i ravnopravnosti Hrvata u BiH, a ne da se njihova prava grubo krše izborom i imenovanjima samozvanih i politički nelegitimnih "Hrvata" u državne institucije. Politika koja opravdava izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH samo vodi daljnjoj polarizaciji BiH, njezinoj destabilizaciji te udaljavanju od euroatlantskih integracijskih procesa.

Kad se sve uzme u obzir, može li se zaključiti da su sigurnost i stabilnost u regiji opasno narušene, zbog zbivanja u BiH, ali i u Srbiji?

- Cijelo područje tih šest država zapadnog Balkana obilježeno je snažnim unutarnjim problemima, brojnim neriješenim pitanjima, od kojih se izdvajaju nacionalna, koja čine temelj svih drugih problema i nesuglasica. Nepostojanje jasnih razvojnih politika, intenzivni procesi radikaliziranja pojedinaca i grupa, snažne i duboke podjele, brojni međusobno sukobljeni interesi vanjskih političkih čimbenika, kroničan nedostatak državnika i strateških vizionara upozoravaju da će to područje i u sljedećim desetljećima biti izvor brojnih sigurnosnih izazova, s kojima ćemo se i mi morati, posebno na preventivnoj razini, suočavati. (D.J.)