Kada govorimo o socijalnoj državi možemo govoriti i o socijalnoj državi, ili državi blagostanja (welfare state). Ovi pojmovi još uvijek nisu definirani na međunarodnoj razini, a tijekom sredine XX. stoljeća nastojala se zadržati široka definicija socijalne države koja se često zadržava danas, a koju je iznio Gøsta Esping-Andersen, i koji razlikuje tri modela socijalne države: ono što on naziva socijaldemokratskim, ili socijalističkim modelom u kojem je socijalna zaštita univerzalna i financirana oporezivanjem; korporativni model u kojem se socijalna zaštita financira doprinosom, ili je rezervirana za one koji su pridonijeli. To su programi socijalnog osiguranja; liberalni model u kojem je socijalna zaštita rezidualna financira se porezom, a zapravo govori samo o socijalnoj zaštiti - pojašnjava dr. sc. Jure Vujić te dodaje:

- Danas su ti modeli svugdje gotovo istrošeni, ili postupno rastvoreni sa sustavnim napada na glavna četiri stupa socijalne politike: socijalna zaštita, što je vrlo važno, javne usluge, radno pravo, regulacija radnih odnosa i politika zapošljavanja, i četvrti stup, što je iznimno važno - fiskalne, monetarne, industrijske, trgovinske potpore za aktivnosti i zapošljavanje. Javna potrošnja uglavnom uključuje dva stupa socijalne države: socijalnu zaštitu i javne usluge. Danas smo diljem Europe svjedoci likvidacije ostatka ostataka stečevine radnih i socijalnih prava koji su bili plod dugogodišnjih sindikalnih radnih i građanskih prava.



Što nam možete reći o tzv. uberizaciji ekonomije, prema mišljenju mnogih poluge rastvaranja socijalne države?


- Sva spomenuta četiri stupa i segmenta socijalne države danas su u akutnoj fazi krize i postupne likvidacije pod pritiskom pravne deregulacije i tržišne neoliberalne globalne liberalizacije (delokalizacije i deteritorijalizacije). Međutim, na djelu je i podutjecaj četvrte numeričke (digitalne) revolucije kao nove prijetnje za radna mjesta i za opstanak minimalne radne i poslovne sigurnosti. Uz fenomen uberizacije ekonomije, u mnogim europskim državama, posebice u skandinavskim, poput Danske, eksperimentiraju se politike "fleksigurnosti" pod krinkom nužnosti borbe protiv nezaposlenosti i apologijom maksimalne mobilnosti i fleksibilnosti radne snage. Naime, pojam "fleksigurnost" (kontrakcija riječi fleksibilnosti i sigurnosti) označava društveni "uređaj" koji omogućuje veću lakoću otpuštanja za tvrtke (komponenta fleksibilnosti) i značajnu naknadu za otpuštene zaposlenike (sigurnosna komponenta). Taj se pojam oslanja na ekonomski mehanizam kojim bi olakšani postupci otpuštanja potaknuli poslodavce na zapošljavanje. U načelu, politike fleksigurnosti trebale bi poticati veliku fleksibilnost tržišta rada, uz fleksibilna pravila otkaza, kao značajne naknade za nezaposlene, aktivne politike zapošljavanja, s ciljem izbjegavanja dugotrajne nezaposlenosti i kontrole dostupnosti i motivacije nezaposlenih. Međutim, druga strana medalje takve politike jest upravo suprotno, a to jest da poslodavci koriste olakšana pravila otkaza za neprestano restrukturiranje i racionaliziranje radnih mjesta s olakšanim procedurama otpuštanja i maksimizacije profita. Fleksigurnost zapravo generira permanentnu radnu nesigurnost. Prekarizacija socijalnog statusa i trajnog zapošljavanja, permanentna velika stopa nezaposlenosti, narušavanje društvene i institucionalne solidarnosti danas su svojstva svih država koje su nekritično prigrlile takav neoliberalni monetaristički i ekonomski model. Dodatni rizik i prijetnja za očuvanje rezidualne stečevine socijalnih prava dolaze iz suvremenog fenomena uberizacije ekonomije s pojavom novih high-tech numeričkih aktera na tržištu poput Ubera, Airbnba i dr., koji remete postulate klasične ekonomije. Uberizacija je recentni fenomen kalifornijskog tehnicističkog društva čija je Uber izravna inspiracija. Riječ je, dakle, o neologizmu kojim se opisuje start-up poduzeće koje vitrualno funkcionira putem numeričke platforme i koja omoćuje povezivanje poduzeća s klijentima. Na početku je bilo riječi o inovaciji koja je trebala poremetiti reguliranu tradicionalnu ekonomiju putem "disrupcije" (eng. disrupt: poremetiti), pa su tako nastali Uber Vs. Taxi, transportne tvrtke, primjerice Airnbnb protiv Accora. Kao izdanak nove ekonomije, iza pomodarskog marketinškog celofana zapravo se krije programirani nestanak socijalne zaštite radnika, Uberizacija ekonomije na duži će rok pospješiti proces masovne destrukcije radnih mjesta koje će zamijeniti postupna robotizacija-automatizacija i numerizacija. Do 2025. godine, primjerice, previđeno je da će u Francuskoj 3,5 milijuna ljudi izgubiti radno mjesto zbog numerizacije (digitalizacije) ekonomije. Za deset godina računa se da će između 42 % radnih mjesta biti osigurano s robotima, a ne ljudskim bićima (ponajviše u sektoru banaka, računovodstva, upravljanja, u hotelijerstvu…). Iz tog fenomena destrukcije socijalne države profitirat će novi segmenti nove ekonomije i ograničeni broju specijaliziranih zaposlenika, odnosno mala tehnološka i znanstvena elita. Najveći će gubitnici biti većina prosječnih zaposlenika, što će se očitovati kroz porast nejednakosti na tržištu rada i kroz fenomen freelancizacije ekonomije s generaliziranim prekarijatom.



U Ustavu jasno piše da je RH, između ostaloga, i socijalna država. No, bez obzira na taj deklerativan ustavni pravorijek, nesporno je kako smo tijekom posljednjih 20 i više godina izloženi utjecaju neolibaralnog kapitalizma, i prije krize 2008. i poslije, do danas.


- Da, to dobro zvuči, a većina europskih država također imaju u svojim ustavima takvo načelo, međutim integriranjem i sudjelovanjem unutar nadnacionalnih međunarodnih financijskih i gospodarskih institucija poput WTO-a i MMF-a te Svjetske Banke, takve države odstupaju od velikog djela svoga suvereniteta, posebice na području donošenja ekonomskih, monetarnih, pa i socijalnih odluka, što se očituje kroz usvajanje derogativnih zakona i prakse koje su ne samo često protuustavne, nego i izričito antisocijalno usmjerene. Primjerice, u ožujku 2011. države članice EU-a usvojile su mimo rasprave u Europskom parlamentu "Pakt Euro plus" koji nadmašuje lisabonski sporazuma glede ultarliberalnog smjera i dovodi u pitanje stečevine socijalnih prava eurospkih građana. Naime, taj pakt nameće državama članicama zajednička ekonomska pravila glede naknada i plaćanja rada i glede oraniziranja socijalnih odnosa. Plaćanje zaposlenika bit će uniformistički provedeno prema načelima kompetitivnosti, a minimalne plaće, ondje gdje su na snazi, biti će smanjenje, dok će se javni sektor postpuno demontirati i nestati. Takve mjere bi trebale drastično smanjiti socijalne prava na području socijalne zaštite, prava žena i trajanje radnog vremena. Takav pakt zapravo omogućuje u Europi koordiniranje opće neoliberalne monetarističke discipline koja pogoduje špekulativnom i financijskom svijetu još veće profite putem socijalne i tržišne radne deregulacije.

Koji su u tom kontekstu još važni faktori?


- Naravno, diskreditiranje modela socijalne države kao relikta etatizma, neokomunističkog kolektivističkog programa, trebao je poslužiti kao legitimacijski diskurs za uvođenje neoliberalnog monetarizma diljem Europe. Potkraj 50-ih godina osnovan je European Community Institute for University Studies (ECIUS) koji je trebao promicati liberalni pristup za europsku integraciju. Jedna od zajedničkih ideoloških točaka između liberalne ljevice i desnice jest i proatlantska vanjskopolitička orijentacija, pa nije ni čudo da obje političke struje, dominantne unutar europskih institucija, bezrezervno podupiru sklapanje ugovora o uspostavi transatlantskog tržišta između SAD-a i EU-a koji je već od 2015. trebao dokrajčiti ono što je preostalo od monetarnog i gospodarskog europskog suvereniteta. Nakon pada Berlinskog zida i završetka Hladnog rata, pod egidom tranzicije, MMF i ekonomisti Svjetske Banke pokrenuli su "stečajni program" u kojem je pometeno 1100 državnih tvrtki, a 614.000 radnika iz realnog sektora otpušteno. MMF-ov Program strukturnog oporavka je postala glavna poluga demontaže ostataka socijalne države. Ekonomist i nobelovac Maurice Allais povezuje neoliberalnu globalizaciju s rastvaranjem socijalne države, a uočio je istinske uzroke destrukcije socijalnih prava u Europi. On govori o kroničnoj nezaposlenosti generiranoj s free-trade globalističkom politikom koja je pogoršana putem monetarnog i međunarodnog financijskog sustava koji je lišen svake regulacije i koji je proizvod strukturne neuravnoteženosti. Takva se kronična nezaposlenost također dodatno širi zbog nekontrolirane izvaneuropske masovne imigracije i tehnološke nezaposlenosti.



Kakve su veze i odnosi između socijalne države i neoliberalnog kapitalizma?


- Svaki oblik lijevog ili desnog državotvornog suverenizma nužno uključuje tu bitnu komponentu socijalne politike. Iskustvo je pokazalo da sve države koje su nekritički primijenile neoliberlani model tržišne ekonomije i prepustili svoje ekonomije tzv. "nevidljivoj ruci tržišta", da su zapravo postale privatizirane države u službi ekonomskih i financijskih oligarhija i vanjskih centra moći. Većina europskih država od 60-ih pa nadalje, bez obzira na socijal-demokratsku ili liberalnu ekonomsku vladajuću politiku, a pogotovo u tranzicijskim zemljama, nekritički je prigrlila neoliberalni katekizam ne uzimajući u obzir vlastite specifične strukturalne i makroekonomske parametre, što je dovelo do tektonskih socijalnih, mentalnih i strukturalnih poremećaja. Naravno, postoje korektivi klasičnom anglo-saksonskom free-trade modelu kapitalizmu, u obliku ordo-liberalizma ili socijalnog liberalizma, koje su europske idejne matrice. U dugoj europskoj tradiciji političke ekonomije uvijek se pazilo da gospodarski čimbenik bude "uvršten, integriran" (Karl Polanyi koristi izraz - embedded) u društvo, i to pod autoritetom politike kao čuvara javne stvari i interesa. Danas je situacija obrnuta, a politika zaduživanja i ovisnosti od međunarodnih financijskih centara moći mimo je volje naroda te je iste narode podvrgnula neoliberalnom diktatu financijskih tržišta, dok je promicanje ljudskih prava, kozmopolitizma, koje su funkcije širenja globalističke tržišne uniformističke vizije svijeta, također služilo u kulturi i medijima procesu desuverenizacije. Također je upitan legitimitet ekonomskih smjernica tzv. Washingtonskog (ili post-Washingtonskog) konsenzusa (još nitko ne zna pravni učinak tog konsenzusa, kad je počeo i kad završava) u ime kojeg se prisilno provodi monetaristička disciplina i neoliberalna tržišna politika: dužnička ekonomija, održavanje umjetno stabilnih monetarnih okvira, tržišno-financijska deregulacija koja uništava realni sektor privrede i radnu snagu. Washingtonski konsenzus ostaje "mantra" ekonomskih reformi u svijetu, a postao je samo nadomjestak za drugi oblik planiranja političke ekonomije, predstavljajući polugu neoliberalnih, slobodnotržišnih ekonomskih ideja. Glavne smjernice takve politike su: fiskalna disciplina, preusmjeravanje javnih rashoda, porezna reforma liberalizacija kamatnih stopa, konkurentski tečaj, liberalizacija trgovine, liberalizacija inozemnih izravnih investicija, privatizacija. Međutim, svima je danas je jasno, a pogotovo u tranzicijskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, da se takvom neoliberalnom opcijom pogoduje koncentraciji kapitala u rukama jedne oligarhije i zapostavlja rješavanje problema neravnomjerne raspodjele, siromaštva, nezaposlenosti i razvoja institucija. Danas se treba suočiti s činjenicom da znanstvenici, menadžeri i profesionalni političari brane isključivo privatne interese rentijerskog, trgovačkog i oligarhijskog kapitala.



Uzimajući sve u obzir, u kakvom zapravo kapitalizmu živimo, gledajući u svjetskim, ali i hrvatskim okvirima?


- On što je danas karakteristično za suvremeni kapitalizam jest to da je riječ o "apsolutnom društvenom fenomenu" koji utječe na sve segmente ljudskog, individualnog, društvenog i kulturnog života, a ne samo na gospodarsku sferu. Kapitalizam je dokazao izuzetni kapacitet prilagođivanja i mutiranja - od industrijskog kapitalizma fordističkog tipa, konzumerističkog kapitalizma koji se poistovijećuje s providencijalnom državom i redistribucijom, s keynezijanizmom i ekspanzijom srednje klase, pa sve do naftne krize 1973., kognitivnog kapitalizma i modela kapitalizma trećeg doba koje se podudara s poznatom sintagmom neoliberalni kapitalizam, ili pak "turbokapitalizmom", kako ga naziva Edward N. Luttwak, protoka i akumulacije kapitala. Legitimacijski diskurs tog modela kapitalizma koji vješto koristi i rekuperira lijevo-liberalni svjetonazorski program ukidanja granica, multikulta i kozmopolitizma, stvaranje je "nove ekonomije" i ere trajnog i održivog rasta i blagostanja. Jedno od glavnih dereguliranih i nekontroliranih obilježja suvremenog kapitalizma jest munjeviti uspon financijskih tržišta i burzovnih špekulacija koji su počele 80-ih godina u Wall Streetu, a kolabirale u svjetskoj financijskoj krizi 2008. I nakon bolnog saniranja iste krize i spašavanja banaka, kapitalizam nije nestao, ili "umro", kao što su to neki proročanski najavljivali, nego je opstao i prilagodio se novonastaloj situaciji i tržištu. Neki teoretičari, poput Schumpetera, ističu kako se kapitalizam koristi i s kriznim situacijama unutar tzv. "kreativne destrukcije". Kao što to Michel Clouscard ističe u djelu "Kapitalizam zavođenja", snaga kapitalizma leži u njegovom kapacitetu prilagodbe prema novim potražnjama i ponudama, a na tragu "strategija zavođenja" Gillesa Lipovetskyja, koji ukazuje koliko je današnje društvo spektakla opsjena koja počiva na seksualnoj objektivizaciji tijela. Naime, procesi merkantilizacije ljudskog bića, tijela, kao i monetarizacija društvenih odnosa, u središtu su kapitalističke akumulacije. Sociolozi Boltanski i Chiapello ističu kako kapitalizam "merkanitilizira želju, a pogotovo želju za emancipacijom, rekuperira ju i uokviruje".

Suvremeni se kapitalizam dobro adaptirao novoj tekućoj i mrežnoj društvenoj konfiguraciji. On je doživljen kao nesavršeni sustav i najmanje zlo u društvu, kao i demokracija. U tom kontekstu kapitalizam se percipira kao jedna nenadmašiva fatalnost, što čini njegovu snagu i kapacitet opstanka. Alternativa suvremenom kapitalizmu nije u reformama, korektivima, kozmetičkim promjenama i pregovaračkim kompromisima koji, kao sve palijativne mjere, održavaju jedan nepravedni sustav. Možda je alternativa u jednoj dugoročnoj promjeni mentaliteta i autotransformaciji, u novoj društvenoj i političkoj kulturi "prekida", koja će se ponajprije usmjeriti prema samim temeljima kapitalizma, onima koji se pronalaze u mehanicističkoj, ekonomicističkoj i materijalističkoj viziji društva i čovjeka. Bez takvog dubinskog i metapolitičkog prekida i alternative, antikapitalistički prosvjedi se izlažu svakom obliku društveno političkog inženjeringa i manipulacija.(D.J.)