Magazin
BESTIDNI PJESNIK I DRUG

Nerudi oprostili staljinizam, ali ne i navodno silovanje
Objavljeno 8. prosinca, 2018.

Nije neobično da zračne luke diljem svijeta nose imena velikih skladatelja, slikara i književnika poput Franza Liszta (Budimpešta), Giussepea Verdija (Parma), Caravaggija (Bergamo), Leonarda da Vincija (Rim), Leoša Janáčeka (Ostrava), Wolfganga Amadeusa Mozarta (Salzburg), Václava Havela (Prag) i Frederika Chopina (Varšava). No, ideja da Santigao de Chile svoje uzletište nazove prema velikom pjesniku te nešto manje dojmljivom diplomatu i političaru Pablu Nerudu izazvalo je velike prijepore u toj andskoj zemlji.

Ne mora čovjek biti nekakav veliki znalac književnosti, a još manje ljubitelj opusa i poetike tog čileanskog pjesnika da pred njegovim stihovima ne zastane i duboko ne uzdahne jer je Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto, kako zapravo glasi njegovo pravo ime, prokleto dobro znao žonglirati riječima, porukama i značenjima. Postoje rođeni književni geniji kao i oni koji to postaju radom na sebi i bezbrojnim stilskim vježbama. Iako su jedni i drugi kako pokazuje književna praksa i naše čitateljsko iskustvo vrsni pisci, nama se čini da je upravo Neruda jedan bio od onih koji se rađaju s poetskim i pripovijedačkim darom.

ODA STALJINU
Veliki čileanski pjesnik nizao je tijekom života uspjehe i ugledne nagrade, dovoljno je prisjetiti se Nobelove nagrade za književnost koju je dobio 1971. godine ili počasnog doktorata Sveučilišta u Oxfordu iz 1968. Neruda je bio ljubimac publike, žena, pa čak i kritike. Mogli bi se sada upitati kako je uopće moguće da netko zločest ili zloban takvom neupitnom književnom autoritetu kao što je bio Pablo Neruda traži nekakvu dlaku u jajetu i s gađenjem odbija postumnu počast u obliku imenovanja zračne luke njegovim imenom?

Odgovor je zapravo jednostavan. Pablo Neruda je tijekom života bio ne samo žestoki boljševik što je bilo njegovo ljudsko i demokratsko pravo nego i patološki obožavatelj sovjetskog diktatora Josifa Staljina. I ne samo to. Prema svemu sudeći, Neruda je kao tadašnji čileanski generalni konzul u Meksiku bio umiješan u atentat na sovjetskog disidenta Lava Trockog koji je ubijen planinarskim cepinom 1940. u glavnom gradu te zemlje. Nakon što je izdao vizu meksičkom slikaru Davidu Alfaru Siqueirosu, osumnjičenom za sudjelovanje u atentatu na Trockoga, omogućivši mu tako bijeg u Čile, taj ga je skandal stajao diplomatske dužnosti. Zahvalni baćuška Staljin bio je široke ruke pa je atentatora i NKVD-ovog agenta Ramóna Mercadera koji je morao odslužiti 20 godina zatvora odlikovao Ordenom Ljenjina (Lenjina), moskovskim najvišim odličjem. Nakon odslužene kazne Mercadera 1961. oduševljeno na Kubi prima Fidel Castro, a po dolasku u Moskvu Nikita Hrušćov ubojici Lava Trockog dodjeljuje naslov heroja Sovjetskog Saveza! Našla se dostojna kolajna i za Pabla Nerudu koji je iste godine godine kada je Džugašvili umro dobio odličje sumnjiva sjaja, Staljinovu mirovnu nagradu. Čileanski boljševički ministrant nije ostao dužan pa je 1953. u čast sovjetskog diktatora spjevao “Odu Staljinu”. Ne možemo odoljeti, a da sa čitateljima Glasovog Magazina ne podijelimo nekoliko bestidnih stihova Pabla Nerude: “Staljinisti. Ponosno nosimo to ime./ Staljinisti. To je poredak naših dana!/ Staljinski radnici, ribari, muzičari!/Kovači čelika, roditelji bakra, sve odreda staljinisti!/Staljinski liječnici, rudari, pjesnici!/Staljinski pravnici, đaci i seljaci!/ Radnička i službenička klaso,/ staljinske žene, da ste mi zdravo!“. Najsramotniji dio te pjesme je onaj koji govori o tome kako je Staljin “zemlju napunio školama i brašnom, tiskarama i jabukama”, pogotovo kada se zna da je moskovski hajzjajin prije točno 85 godina u strahovitom Gladomoru dao usmrtiti nekoliko milijuna Ukrajinaca izazivanjem umjetne gladi, odnosno otimanjem i posljednjeg zrna žita kako bi pobio i u genocidu izbrisao buntovne pripadnike ukrajinskog naroda. Posve je jasno da je Pablo Neruda unatoč golemom talentu koji je imao bio moralna nula.

I nije u tome bio jedini. Mnogi veliki književnici su zastupali krvave diktature i ekstremističke režime. Dovoljno je sjetiti se Ezre Pounda, Knuta Hamsuna i Louis-Ferdinanda Célinea. Ili velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, koji je u maniri kukavnog komunističkog trbuhozborca 1943. u partizanima objavio svoju čuvenu “Pjesmu o pesti” koja počinje kasnije prepravljanim stihovima: “Uz Tita i Staljina,/ dva junačka sina,/ nas neće ni pakao smest;/ mi dižemo čelo,/ mi kročimo smjelo/ i čvrsto mi stiskamo pest“. No, vjerojatno najbijednija pjesma koju je neki Balkanac ikada mogao smisliti u svojoj razbarušenoj i konfuznoj glavi jest poema u čast Ozne koju je u povodu 20. obljetnice zloglasne jugoslavenske tajne policije napisao srpski književnik Oskar Davičo. Uz pohvale “drugu Rankoviću” poema “Za borce 13. maja” iz 1964. godine ostat će upamćena po jeftinoj dosjetki “Ozna sve dozna”.

OTKOPČANI ŠLIC
Zanimljivo da je zamisao o davanju imena Pabla Nerude uzletištu u Santiago de Chileu zapela ne zbog sablažnjivog autorovog staljinizma i držanja ljestava u terorističkom atentatu po nalogu Kremlja što u postpinočetovskom Čileu više nije nikakav grijeh nego zbog navodnog silovanja koji je slavni književnik priznao u svojim memoarima pod naslovom “Priznajem da sam živio”. Spomenuti zločin silovanja sluškinje na Cejlonu dogodio se daleke 1929. Ne želeći ni jednom riječju omalovažiti psihičke i druge traume navodne žrtve pjesnikove pohote, čini se da će Pabla Nerudu sustići pravedna kazna ne zbog toga što se tijekom svog života na odvratan način izrugivao milijunima žrtava staljinizma nego zato što je stao na žulj moćnom feminističkom lobiju okupljenom oko pomodnih pokreta #NiUnaMenos i #MeToo.

Cijelu priču je zamutio notorni enfant terrible i agent provokator Slavoj Žižek koji je upozorio na Neurdin memoarski zapis o silovanju mlade Tamilke u svojoj knjizi “Živjeti na kraju vremena” objavljenoj još prije osam godina. U međuvremenu je osjetljivost na seksualno nasilništvo, ali i moralna histerija koja se također podignula, zagospodarila javnim narativom. Kod nas se još uvijek može čuti floskula kako su ratni zločini nezastarivi iako je posve jasno da tijela kaznenog progona čekaju da svjedoci pomru kako bi nastupio zaborav koji puno više odgovara politici. No, ovdje vidimo kako je mitsko silovanje iz 1929. postalo krunski dokaz protiv pred vječnim sudom javnosti. U očima čileanske javnosti, Pablo Neruda je zločinac, a ne heroj. I to zbog otkopčanog šlica, a ne zbog moralno izopačene i perverzne “Ode Staljinu”.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...

INTERVJU: VIOLETA ŠUGAR/ROBERTA KONTOŠIĆ PAMIĆ, O MLADIMA I PODUZETNIŠTVU

Okosnica svega je poticajno okruženje u kojemu mladi mogu razvijati svoje potencijale

TEMA TJEDNA: HRVATSKA MLADEŽ - DIJAGNOZA STANJA (II.)

Mirela Pašić: Potrebne su suštinske promjene, ponajprije u obrazovnom sustavu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana