Magazin
TEMA TJEDNA: MIGRANTSKA KRIZA I SUSTAVNO ZBUNJIVANJE JAVNOSTI (II.)

Filip Dragović: Svaka država sama odlučuje na koji način će štititi svoje granice
Objavljeno 17. studenog, 2018.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: MIGRANTSKA KRIZA I SUSTAVNO ZBUNJIVANJE JAVNOSTI (I.)

Hrvatska je sigurna. Tko ju želi učiniti nesigurnom?

USPOREDNI INTERVJU

Jadranka Polović: Oni koji su problem proizveli na njegovom produbljavanju neumorno rade

S obzirom na aktualnost teme, nova knjiga dr. sc. Filipa Dragovića "Sigurnost europskih granica i migracije", objavljena u izdanju Naklade Jesenski i Turk, biblioteke Polemos, zasigurno je, kao što je to naglasio i dr. sc. Robert Mikac, jedinstveno istraživanje ovakve vrste na području jugoistočne Europe s posebnim naglaskom na Republiku Hrvatsku.

Kakav je zaključak svega onoga što ste elaborirali, istražili, napisali u Vašoj knjizi?

- Moram reći da je teško sažeti knjigu u nekoliko redaka. Knjiga je nastala kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja tematikom sigurnosti granica i migracija (gotovo 20 godina) kako na operativnoj razini, tako i kasnije kroz znanstveni rad pri izradi magisterija i doktorata. Ujedno, aktualnost teme i nepostojanje literature u Hrvatskoj o toj temi bio je dodatni motiv. U samoj knjizi prikazujem genezu nastanka schengenskog prostora te razvoja područja slobode sigurnosti i pravde od Ugovora iz Maastichta do Ugovora iz Lisabona. Istražen je proces širenja policijske suradnje s nacionalne na europsku razinu kroz ujednačavanje zakonodavstva, standarda, procedura, informacijskih sustava te uspostavu europskih agencija na ovom području. Naravno, najveći dio knjige bavi se pitanjima sigurnosti granica, definiranjem određenih sigurnosnih prijetnji, migracijama, ulogom granične policije u sigurnosnom sustavu te iskustvima Republike Hrvatske u reformi granične policije u skladu s europskim standardima.

Istraživanje je pokazalo da, neovisno o iznimno velikim rezultatima koji su učinjeni na harmonizaciji i izjednačavanju standarda, propusti postoje te veliki broj osoba uspije nezakonito ući ili nezakonito boraviti na teritoriju Europske unije. To je jednim dijelom rezultat rascjepkanosti sigurnosnih sustava, neučinkovitih mjera u dubini teritorija, ali i kvalitetne provedbe mjera udaljenja. Veliku ulogu u takvom stanju imaju organizirane kriminalne organizacije koje osim što krijumčare ljude kasnije osiguravaju njihov ostanak i pristup crnom tržištu. Također utvrdio sam velike razlike u statističkim pokazateljima o osobama koje nezakonito borave na teritoriju EU-a, tako da se opravdano može postaviti pitanje: znamo li točan broj osoba koje se nalaze u nezakonitom boravku u zemljama EU-a? Analizom svih europskih i međunarodnih dokumenata iz ovog područja utvrdio sam da granične policije preuzimaju sve više poslova povezanih sa stanjem sigurnosti u svojim zemljama i tu su potrebne konceptualne promjene. Na primjeru Hrvatske možemo analizirati te promjene i vidjeti koliko je granična policija danas bitan dio unutarnje, ali i vanjske sigurnosti. Zaštita granica od svih prijetnji, uz istovremeno osiguravanje nesmetanog prometa tijekom turističke sezone uz snažnu međunarodnu suradnju, ostaje prioritet granične policije Republike Hrvatske za buduća vremena. Granična sigurnost danas je postala iznimno sigurnosno, ali i političko pitanje koje izaziva velike podjele u društvu. Na tom planu potrebno je neprestano pronalaziti najbolja rješenja i djelovati na svim razinama.

KRIJUMČARENJE LJUDI
Migracije su osim za EU problem i za SAD, a sigurnost granica nameće se kao ključno pitanje. Što činiti po tom pitanju, slušamo da primjerice Trump šalje vojsku na granicu s Meksikom...?

- Migracije su posljednjih nekoliko desetaka godina postale globalni fenomen i koriste sve blagodati koje je donio tehnološki i prometni razvoj. Ograničavanjem legalnih migracija prema visokorazvijenim zemljama nezakonite migracije postale su jedini način ulaska u te zemlje. Nažalost, te blagodati i reduciranje legalnih ulazaka snažno su iskoristile kriminalne organizacije te je prema nekim izvorima krijumčarenje ljudi gotovo izjednačeno po profitu s krijumčarenjem droge uz daleko manji rizik.

Mislim da je na europskom prostoru najveći izazov to što se zemlje članice ne mogu dogovoriti o načinu postupanja u slučajevima velikog priljeva migranata te što nema dovoljno kapaciteta, posebno na najizloženijim graničnim područjima. Posljednja migracijska kriza pokazala je svu ranjivost uspostavljenih mehanizama. Nadalje, nisu sve zemlje na isti način izložene ovom pritisku, migracijske politike su još uvijek nacionalno pitanje gdje postoje goleme razlike i to je izazvalo različita politička rješenja - od otvaranja do zatvaranja granica, a samim time i političke sukobe. Države su bile prepuštene same sebi i donijele su rješenja koja se nekome mogu svidjeti a nekome ne, ali ona su legitimna. Svaka država odlučuje na koji će način štititi svoje granice i to pravo je potvrđeno kako europskim, tako i dokumentima Ujedinjenih naroda. Mislim da trenutno 64 države svijeta imaju neki vid ograde na svojim granicama.

SAD ima razvijenu migracijsku politiku i način useljavanja u zemlju i vjerujem da će pokušati spriječiti nekontrolirani ulazak velikog broja migranata iz Južne Amerike. Hoće li to učiniti s graničnom policijom ili će pozvati vojsku, ostaje vidjeti.

Držim da izbjeglice iz ratom zahvaćenih područja zahtijevaju svu pomoć u skladu s međunarodnim pravom, ali u standardiziranim i propisanim uvjetima. Analizirajući područja odakle migranti dolaze, nerijetko se radi o generacijama koje su odrasle u neprestanim sukobima kulturološke, religiozne i civilizacijske prirode te je potrebno u cijelosti redefinirati politike integracije i uključivanja migranata u društvo. Ujedno, poštovanje društvenih vrijednosti u zemljama odredišta od strane migranata pridonijet će tim ciljevima.

Temeljno pitanje s kojim smo suočeni je kako uskladiti nacionalne zahtjeve za migracijama s velikim nekontroliranim priljevom migranata koji traže bolji život u demokratskim državama. Koliko migranata može primiti određena zemlja i omogućiti im dostojan život? Što ako se pokrenu milijuni stanovnika izazvani klimatskim promjenama, raspadima država, nefunkcionalnim državama ili nekim drugim sigurnosnim poremećajima? Bojim se da trenutno odgovora na to pitanje nema.

OKVIR ZA SURADNJU
Problem je i što izostaje zajednički dogovor oko pitanja kako riješiti problem migracija, a unutar EU-a pojedine članice odbijaju Marakeški sporazum. Što je sporno u tom dokumentu?

- Pa ovi sporovi upravo potvrđuju moje teze o različitostima država u provedbi njihovih migracijskih politika. Držim da su danas pitanja migracija globalni problem i zahtijevaju globalna rješenja. Koliko god bile snažne, danas se ni jedna država svijeta samostalno ne može kvalitetno suprotstaviti tom izazovu. Na međunarodnoj razini uvijek je potrebno sagledati širu sliku određenog procesa, a ne pojedinačni dokument koji nastane tijekom tog procesa. Dokument, točnije Globalni dogovor o sigurnim, urednim i zakonitim migracijama koji bi se trebao usvojiti u Marakešu nastavak je procesa pokušaja definiranja problema migracija koji je ozbiljnije započeo usvajanjem Deklaracije o izbjeglicama i migrantima koji je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda u rujnu 2016. godine i u njemu je jasno navedeno da ne predstavlja pravno obvezujući dokument. Sama Deklaracija jasno navodi da države imaju pravo i obavezu da upravljaju svojim granicama te upućuje na potrebu suzbijanja svih nezakonitih radnji i poštovanje važećih konvencija. Ujedno poziva sve zemlje da provode prihvat vlastitih državljana koji nisu regulirali status u drugoj državi.

Također, Globalni dogovor koji se treba usvojiti u Maroku u svojoj preambuli potvrđuje suvereno pravo država da utvrde svoju nacionalnu migracijsku politiku i da upravljaju migracijama unutar svoje nadležnosti, u skladu s međunarodnim pravom. Nadalje, navodi da je suvereno pravo države da utvrdi zakoniti i nezakoniti status migracija, uzimajući u obzir različite nacionalne stvarnosti, politike, prioritete i zahtjeve za ulazak, boravak i rad, u skladu s međunarodnim pravom.

Okvir za suradnju odredio je 23 cilja, gdje se ciljevi 9, 10 i 11 odnose na potrebu preveniranja i suzbijanja trgovine ljudima i krijumčarenja ljudi te upravljanja granicama na integriran, siguran i koordiniran način. Naravno, kao i u svim dokumentima ovog tipa koji imaju globalni pristup uvijek je moguće pronaći neku rečenicu koja u nekom kontekstu može imati drugačije značenje. Republika Hrvatska trenutno ulaže velike napore u kontrolu vlastitih granica i ne vjerujem da će usvajanje ovog dokumenta tu nešto promijeniti. Naprotiv, ako ne dođe do rješavanja migracija na njihovu izvoru i mjestu polazišta kroz uspostavljanje jasnih pravila i unaprjeđivanje životnih uvjeta u tim zemljama, zapadne zemlje će se u budućnosti suočiti s još većim priljevom migranata na svojim granicama.

Dodatnu napetost stvaraju i pojedini mediji, koji problem migracija prezentirtaju senzacionalističi, posebice stanje na granici RH i BiH. Vaš komentar?

- Nažalost, moram priznati da se u javnom prostoru često mogu pronaći naslovi koji nisu temeljeni na činjenicama, često su populistički, kao i da se na temelju određenih pojedinačnih slučajeva izvode opći zaključci. Ne mogu se oteti osjećaju da se u pokušaju razumijevanja problema i pokušaju pronalaženja održivih rješenja često zauzimaju pozicije koje se temelje na vlastitoj percepciji promatrača, a ne na temelju objektivno proučenih činjenica. Problem je evidentan, ali uvjeren sam da nikakvo opsadno stanje ne postoji. Nadalje, svi moramo biti svjesni činjenice da je sama Europska unija u Europskom migracijskom programu još 2015. godine navela, citiram, "hitne su mjere potrebne jer je zakazala cjelokupna europska politika o ovom pitanju." Republika Hrvatska kao zemlja članica Europske unije koja se nalazi na vanjskoj granici Europske unije, ali još nije dio schengenskog prostora, ima specifičnu ulogu i treba doprinijeti uspostavljanju kvalitetnih, učinkovitih i održivih politika na ovom području: od kontrole granica do europskog sustava azila. Bosna i Hercegovina suočila se s velikim brojem migranata na svom teritoriju i unatoč poduzetim mjerama ne uspijeva učinkovito riješiti ta pitanja. Ne smijemo zaboraviti da BiH ima dugu granicu sa Srbijom i Crnom Gorom, te treba znatno ojačati svoje kapacitete na tim granicama kako bi spriječila nezakoniti ulazak u zemlju, gdje bi EU trebaoa snažnije djelovati kroz operativnu i financijsku pomoć.

ULOGA GRANIČNE POLICIJE
Zaključno - jesu li hrvatske granice sigurne?

- Sigurnost granica iznimno je važan dio europskog pravnog okvira, pa tako i hrvatskog. Pred cijelom Unijom, ali i Hrvatskom kao turističkom zemljom, veliki su izazovi u području osiguranja da vanjska granica bude membrana koja će biti protočna i fleksibilna spram uspostavljenih sloboda, a što je moguće više nepropusna za sve oblike neželjenih izazova. Granična policija Republike Hrvatske dugi niz godina ojačava svoje tehničke i operativne kapacitete i trenutno sigurnost na našim granicama nije ugrožena. Ako promatramo nezakonite migracije, njih je bilo i prije posljednje migracijske krize (izbjeglički valovi iz Irana, Iraka, Afganistana) i vjerojatno će ih uvijek biti. Ono što je iznimno važno, policija je u posljednje dvije godine postigla znatne rezultate u suzbijanju organiziranih kriminalnih skupina koje se bave krijumčarenjem ljudi. Taj se proces ne smije zaustaviti i granična policija Republike Hrvatske treba pripremiti nove koncepte djelovanja kako bi mogla odgovoriti na sve veće izazove i svoju ulogu u sigurnosnom sustavu na nacionalnoj i europskoj razini. Što se tiče sveukupne sigurnosti na našim granicama, držim da je ona na visokoj razini i slobodno možemo reći da Republika Hrvatska ima visoku razinu unutarnje sigurnosti, kao i visoku razinu sigurnosti naših granica.(D.J.)

ĐURĐICA IVANIŠEVIĆ LIEB

MIGRANTI NE SMIJU POSTATI PRIJETNJA IDENTITETU

 

Danima se zbog djevojčice Sirijke, zvane Alls Ghazi, jako mnogo govorilo o migrantima. Naime, njezin otac objavio je svima da ju je, dok je bio u Hrvatskoj u trgovini, ostavio s migrantima iz Iraka. Navodno su bili razdvojeni prilikom njegova uhićenja na području Selišta Drežinačkoga. To je verzija koju je ispričao otac koji je bio smješten u hotel "Porin", iz kojega je pobjegao.

Policija, kako se navodi u tisku, nije odmah objavila kako su koordinate koje je objavio Sirijac o lokaciji na kojoj je posljednji put vidio dijete lažne, tj. da se ne radi o Plitvičkom području, nego da one lociraju Gospić. Mediji su navodili da je dijete vjerojatno nestalo na području PU karlovačke. No ministar unutarnjih poslova objavio je u petak, 28. rujna, da je taj Sirijac registriran i u Crnoj Gori i u Bosni bez kćerke, pa je pitanje nije li cijeli slučaj netko konstruirao da bi ocrnio hrvatsku policiju i Hrvatsku. Nakon Sirijčeva bijega iz hotela "Porin" nameće se i pitanje: Što će se vjerojatno još otkriti kao neistina u vezi s tim čovjekom?

SUROVE PRIČE
Zanimljiva je knjiga Wolfganga Bauera "Preko mora Sirijci bježe u Europu". Svojevrsnu kalvariju, prožetu tjeskobom, strepnjom i posvemašnjom neizvjesnošću, u jedinstvenoj reportaži opisali su novinari Bauer i Stanislav Krupar, koji su se prerušeni u izbjeglice priključili skupini Sirijaca koji se pokušavaju dokopati zapadne Europe. Zajedno s njima prošli su sve muke kojima su izložene tisuće žena, djece i muškaraca svih dobi i podrijetla koji bježe iz pakla građanskoga rata koji u njihovoj domovini traje već godinama. Bauerova knjiga svjedočanstvo je svega onoga što europski mediji i političari prešućuju.

Integrirati novopridošle u švedsko društvo sve je teže. Oformljena su geta s pretežno arapskim, somalijskim stanovništvom. Broj nezaposlenih izbjeglica snažno raste, također broj prepada i ispada. O svemu tome Alaa i Hussan ništa nisu znali, ali sad počinju shvaćati što se događa.

Citiramo iz knjige: "’Trkom!’ Dere se iza mojih leđa visoki mladić, još napola dijete. ‘Trčite!’ Ja počinjem trčati, a mnogo toga niti razumijem, niti u sumraku dobro vidim, trčim nizbrdo uskim puteljkom, zajedno s drugima, kao jedan u dugoj koloni. Trčim koliko najbrže mogu, gledam u svoja stopala, jednom nagaze zemlju, potom neki kamen, preskačem rupu u tlu, spotičem se, nastavljam juriti dalje. Dere se jedan od dječaka koji su nas upravo istjerali iz minibusa i sada trče uz nas, tukući nas kao goniči stoke da stado održi smjer. Mlati nas štapom po leđima, po nogama. Mene hvata za ruku, poteže naprijed i psuje. Ima nas 59, muškaraca, žena s djecom, čitavih obitelji s naprtnjačama na leđima, kovčezima u ruci, mi trčimo duž dugog tvorničkog zida negdje na rubu jedne od industrijskih zona Aleksandrije u Egiptu. Preda mnom se dižu i spuštaju Hussanova leđa, on ima dvadeset godina, masivan je to dečko, pogled je upro u tlo, dašće, ubrzo i posrće, usporava me, jer više ne može, jer u jednom trenutku ne može dalje, pa ga ja otraga guram svom snagom, sve dok ponovno ne počne trčati. Goničeva batina udara nas odozgor. Negdje ispred Hussana trinaestogodišnja Bisan plače od straha. Trčeći grli naprtnjaču sa svim svojim lijekovima za dijabetes. ‘Smeće jedno!’ Viče naš gonič. Iza mene je Amar, pedesetogodišnjak, odjeven u nadaleko vidljivu jaknu, kupio si ju je posebno za ovaj dan, kći je smatrala da je boja izrazito šik. I on postaje sve sporiji, boli ga koljeno, bole ga leđa, ali kazao je ranije, uspjet će unatoč tome. Mora iz Sirije, kao i većina od njih ovdje, Egipat mu je samo prolazna stanica. Zid sad odjednom zakreće ulijevo i mi odjednom vidimo more, ni pedeset metara od nas, ono čemu smo se nadali, ono čega smo se bojali već danima. More. Ukazuje nam se zažareno, u zadnjoj večernjoj svjetlosti".

Još iz knjige: "Fotograf Stanislav Krupar i ja priključili smo se sirijskim izbjeglicama koji se pokušavaju prebaciti iz Egipta u Italiju, preko mora. Povjerili smo svoje sudbine u ruke krijumčara ljudima koji ne znaju da smo novinari. Zato i nas gone naprijed udarcima, jer sve mora ići brzo kako velika grupa ljudi ne bi nekome zapela za oko. Kao novinare oni nas ne bi poveli, iz straha da ih ne izdamo službama sigurnosti. To je i ono najopasnije na ovom putovanju - da nas krijumčari ne razotkriju. U to tko smo, upućeni su samo Amar i njegova obitelj. On je moj stari prijatelj kojeg sam upoznao izvještavajući o sirijskom građanskom ratu. Na ovaj put prisilio ga je očaj. Amar sanja o tome da živi u Njemačkoj. On će nam tijekom putovanja prevoditi. Pustili smo da nam narastu duge brade i pribavili si nove identitete. Na putovanju mi smo Varij i Servat, učitelji engleskog, dvojica izbjeglica iz neke kavkaske republike. A sada smo dio velikog egzodusa".

ŠVEDSKI POUČAK
Preko Sredozemnoga mora u Europu je 2014. bježalo 207.000 ljudi, većina njih iz Libije, kažu podatci organizacije za pomoć izbjeglicama. U Švedskoj, gdje su konačno došli do cilja, nisu ih dobro dočekali, što je i opisano u spomenutoj knjizi: "Na obali kanala sjede okupljeni mjesni pijanci, potrošači najgorih pića. Bazde po alkoholu i s neodobravanjem promatraju Sirijce. ‘No Welcome’, veli jedan od njih. ‘Go back to your home!’, Alaaim okreće leđa, pravi se kao da ništa nije čuo. Prvi put da netko u Švedskoj kaže da nije dobro došao. Povrijeđen je, nesiguran. Malo je znao o Švedskoj prije nego je došao ovamo. U blizini izbjegličkih domova posvuda su polijepljene antiazilantske naljepnice Svenskarne, stranke Šveđana, nacional-socijalista. Radikalni desničari, švedski demokrati, prvi put su 2012. ušli u parlament s 5,7 %, na europskim izborima 2014. uzeli su već 49,7 % glasova, a aktualna istraživanja javnog mišljenja vide ih oko 14 %. Švedska, zemlja od devet milijuna stanovnika, stenje pod teretom izbjeglica. Njih 2100 došlo je samo u tjedan dana kad su se Alaa i Hussan dokopali sjevera. U 2013. stiglo je ukupno 60 tisuća migranata, 2014. broj će se popeti na nekih 80.000, toliko ljudi kao nikad u novoj povijesti te države".

Integrirati novopridošle u švedsko društvo sve je teže. Oformila su se geta s pretežno arapskim, somalijskim stanovništvom. Broj nezaposlenih izbjeglica snažno raste, također broj prepada i ispada. O svemu tome Alaa i Hussan ništa nisu znali, ali sad počinju shvaćati što se događa.

PAPA O IZBJEGLICAMA
Zanimljivo je da je i papa Franjo na povratku iz Litve dao izjavu o migrantima: "Migranti mogu biti primljeni dok je to moguće. Kod integracije migranata u obzir treba uzeti i pitanja prostora, ali ne na masovnoj razini, ne, jer to nije moguće. Vrata mogu biti otvorena dok migranti mogu biti integrirani - i što je veoma važno - dok nisu prijetnja identitetu". Otvorenost treba biti "razborita i dobro promišljena". Često je govorio u obranu prava migranata, kako se navodi, no branio je i prava vlada da postave ograničenje imigracije. Osudio je europske zemlje koje ne žele prihvatiti migrante, pohvalivši toleranciju i "gostoprimstvo" Litavaca gdje je boravio.

Darko Jerković

JULIJA KRANJEC

STRAH OD NEPOZNATOG

 

Rekla bih da je stanje s moralnom panikom i proizvodnjom krize više napeto i zabrinjavajuće od samih migracija. Takva atmosfera dovela je do toga da se jedan, ljudskim bićima potpuno svojstven fenomen poput migriranja, učini nepoželjnim toliko da se misli da nam je ugrožena sigurnost. Nakon što se stvore temelji za strah, lako je krenuti putem sekuritizacije, militarizacije i nepoželjnosti migracija, a potpuno zanemariti druge dimenzije istog fenomena. Kod olakog spominjanja i prizivanja kako vojska treba na granicu, pitam se: Što bi bio posao vojske u ovom slučaju? Jesmo li ratu?

Očito je da su osobe koje su prisiljene napustiti svoje domove instumentalizirane za različite političke svrhe. Složila bih se s jednim komentarom u SAD-u koji kaže da bi umjesto slanja tisuća vojnika na granice, Trumpu bilo korisnije poslati tisuće odvjetnika, jer ovi ljudi traže zaštitu i njihovi zahtjevi bi se trebali procesiurati.

Pitanje migracija globalno je pitanje i ako se želi adekvatno na njega odgovoriti, ako se uopće vidi potreba za odgovorom - onda je to moguće samo globalnim pristupom. Jedan od ključnih problema u pronalasku rješenja jest u načinu na koji se analizira i definira problem na koji se rješenje traži. Tako jedan smjer može biti odlazak u ksenofobne, sigurnosne i represivne odgovore, a drugi pak pronalazak odgovora u globalnim odnosima moći, strukturnim i ekonomskim nejednakostima.

Što se tiče Marakeškog sporazuma, u javnosti se stvorila polarizacija i manipulacija tim dokumentom, što je sve već bilo viđeno i s nekim drugim međunarodnim dokumentima. Ovaj dokument je vrlo načelan i kompromisan, a k tome je snažan naglasak na nacionalnoj i globalnoj sigurnosti. Ne pokušava učiniti ilegalne prelaske legalnima, kako se često može čuti, nego podcrtati da su ljudska prava neotuđiva, neovisno o statusu. Ne razumijem kako netko može imati nešto protiv toga kako pitanje ljudskih prava može biti kamen spoticanja, prije vjerujem da se radi o namjernim manipulacijama.

Također, kao država članica EU-a, trebamo imati na umu da je politika i pristup EU-a prema trećim državama vrlo problematičan. Vidimo kako se razvija situacija s Turskom, Libijom, Afganistanom, ali i prema zemljama na tzv. Balkanskoj ruti. Zajedničko im je to da umjesto da se odgovornost za prihvat izbjeglica podijeli, ona se pak prebacuje na zemlje oskudnih infrastrukturnih i materijalnih uvjeta ili standarda zaštite ljudskih prava. Naposljetku, EU je politikama zatvaranja granica, prešućivanjem nezakonitih praksi u državama na vanjskoj granici te onemogućavanja sigurnih prolaza, potaknula osobe koje migriraju da riskirajući vlastitu sigurnost i pomoć traže kod krijumčara i trgovaca ljudima. Rezultate možemo pratiti u rastućem broju nesreća i smrti na vanjskim granicama.

Iako se odaje dojam da su predsjednica i premijer RH u nekom sukobu, oboje su neimigrantski raspoloženi, predsjednica još od 2015., a premjer svoj stav otkriva nereagiranjem na svjedočanstva izbjeglica o nasilju na granicama i nemogućnosti traženja zaštite u Hrvatskoj, dakle, kršenjem međunarodnih propisa koje je Hrvatska potpisala. Na primjeru Marakeškog dokumenta jasno je kako se radi o instrumentalizaciji dokumenta za unutarstranačka i dnevnopolitička nadmudrivanja.

Inače, u posljednje vrijeme vlada potpuna medijska histerija kada je riječ o ljudima koji migriraju, javni prostor pun je nevjerojatnih reakcija i priča, no ni to se nije dogodilo preko noći. Još od 2015. godine može se pratiti promjena u načinu izvještavanja o izbjeglicama, počevši od toga da ih se počelo nazivati ekonomskim migrantima, pa samo migrantima, sada već demoniziranim pojmom. Kao da smo zaboravili da smo ne tako nedavno i sami bili izbjeglice, kao i da je u posljednje vrijeme više od 200.000 ljudi iz Hrvatske postalo ekonomskim migrantima.

Strah od nepoznatog i neinformiranost dovodi do mržnje koja, vidimo kroz povijest, može odvesti u zastrašujućim smjerovima. Već danas svjedočimo situacijama u kojima građani koji su prije dvije godine pomagali ljudima na granicama, sada u strahu policiji prijavljuju one koji im izgledaju kao stranci. No, i dalje ima više pozitivnih primjera, pa je takvo i pismo koje je supotpisalo više od 1000 građana i kolektiva, kao reakciju na mržnju u javnom prostoru. Važnije je proaktivno djelovati kroz odgoj i obrazovanje za poštivanje drugih i drugačijih, ali i sankcionirati širenje lažnih vijesti o migrantima.

Piše: Julija KRANJEC
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: EUROPSKA HRVATSKA BALKANSKOG MENTALITETA (I.)

Svađamo se i kad nam je dobro i kad nam je loše

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana