Magazin
TEMA TJEDNA: MIGRANTSKA KRIZA I SUSTAVNO ZBUNJIVANJE JAVNOSTI (I.)

Hrvatska je sigurna. Tko ju želi učiniti nesigurnom?
Objavljeno 17. studenog, 2018.
OKO DOKUMENTA IZ MARAKEŠA NEPOTREBNO SE STVARA HISTERIJA I ŠIRE DEZINFORMACIJE

Dokument Ujedinjenih naroda o migracijama, poznatiji kao Sporazum iz Marakeša, uzbunio je u posljednje vrijeme hrvatsku političku i inu javnost, a da za njega mnogi gotovo i nisu čuli, a kamoli znali što u njemu stoji. Sve se dogodilo nakon nedavne izjave predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kako ona neće putovati u Maroko. Dokument koji se bavi najvažnijim pitanjem globalnog trenutka na samo tridesetak stranica iznosi preporuke i postupke koje svaka država može (i ne mora) primijeniti kroz zakonodavstvo. Ukratko, Marakeški sporazum zalaže se za pristup migrantskoj krizi zasnovan na ljudskim pravima, za zaštitu migranata u ranjivom položaju, za razvoj kontakata s ciljem borbe protiv ksenofobije, rasizma i diskriminacije te za borbu protiv ilegalne migracije i pomoć povratku migranata.

Inače, Hrvatska je, nakon što su granice zatvorile Austrija, Slovenija i Mađarska, postala prva zemlja EU-a prema kojoj kontinentalnom rutom nadiru migranti s istoka, a mjesecima traje kriza na granici s Bosnom i Hercegovinom gdje su se migranti našli "zatočeni". No, prema riječima eurozastupnice Dubravke Šuice, Hrvatska neće pregovarati o prihvaćanju ili neprihvaćanju ovog sporazuma, budući da su zemlje EU-a dale ovlast Bruxellesu da jednim, zajedničkim, glasom pristane na propise koje donosi dokument. Ipak, nije sasvim tako, budući da su Austrija, Mađarska, Poljska i Češka najavile izlazak iz sporazuma, a takvog je stava i SAD. Na tom tragu je, a što je najnovije, unatoč drukčijim stavovima hrvatske Vlade, a da se nije s ikim ni konzultirala, i predsjednica Grabar-Kitarović.

KONTRA VLADE
Pobornici ovoga sporazuma tvrde da je riječ o dokumentu koji će štititi prava sada nezaštićenih desetaka, možda i stotina tisuća ljudi koji stižu iz Azije i Afrike u jednom smjeru, prema zapadnim zemljama. Kritičari s druge strane tvrde da nije riječ o ratnim izbjeglicama ni o obiteljima koje spašavaju živu glavu, nego o kolonama muškaraca koji će, prema njihovu mišljenju, ugroziti zapadnu civilizaciju, budući da ne pristaju na integraciju u zapadno društvo. Tvrde da je jedini cilj zapadnih vođa koji su ih pozvali prije nekoliko godina, dobivanje jeftine radne snage, redom milijuna ljudi bez dokumenata, a ne zanima ih kako će se s njima nositi obični ljudi na ulici, žene koje napadaju, i kako se nositi s njihovim nepristajanjem na zapadni način života. Kao jedno od najvećih pitanja poteže se nejasno određivanje razlike između legalnih i ilegalnih migracija. Za razliku od registriranih tražitelja azila, migranti koji stižu na granicu BiH, ulaze u Hrvatsku ilegalno, bez evidencije o kojim se ljudima radi i odakle točno dolaze. Pripremljeni dokument politička je deklaracija i pravno je neobvezujući, međutim, neki članci Marakeškog sporazuma, prema mišljenju stručnjaka, sugeriraju da je to ipak obvezujući dokument.

Premijer Andrej Plenković također se nakon iznenadne predsjedničine reakcije u više navrata osvrnuo na Marakeški sporazum, pa i u ponedjeljak nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a. Postupak je takav da je Ministarstvo vanjskih poslova o dokumentu izvijestilo Vladu, a Vlada će ga zatim kao informaciju uputiti u Sabor. "Ne vidim zašto izaziva histeriju i prijepore s obzirom na to da nije obavezujući", rekao je Plenković, i dodao da je poziv za odlazak u Marakeš bio upućen izravno predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, no ona je od odlaska odustala, pa se za sada još ne zna tko će u Marakeš ići. O tome će Vlada još odlučiti. "Nema kakofonije što se tiče Vlade, što se tiče promjene stava, on se dogodio kod predsjednice", kazao je Plenković te dodao: "Nećemo podilaziti onima koji su na krajnjem spektru i koji ne pridonose napretku hrvatskog društva, nego ga vuku natrag". Usput, HDZ se i prošloga tjedna na svojoj službenoj stranici osvrnuo na rezultate anketa. HDZ-ovci su istaknuli da je predsjednica Grabar-Kitarović "izgubila četvrtinu pristaša" nakon "marakeške avanture", aludirajući tako na njezinu promjenu stava u pogledu Marakeškog sporazuma o migracijama. Predsjednica je pak odgovorila: "Ja sam jednostavno procijenila da u okolnostima koje su se u međuvremenu pojavile i zbog same tematike konferencije, da je bolje da sudjeluje netko od resora koji se izravno bave time, dakle, eventualno unutarnji poslovi, ili Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, koje je bilo nositelj cijelog postupka pregovaranja te konvencije".

Osim političkih napetosti, histerija oko migranata u Hrvatskoj dosegnula je zabrinjavajuće razmjere i kod većeg broja građana, uključujući i pojedine medije. Histerija je iznova počela kada su prije nekoliko tjedana migranti na granici s BiH, na graničnom prijelazu Maljevac, probili kordon BiH policije te pokušali probiti kordon hrvatske policije i tako ući u Europsku uniju. Nakon toga na društvenim mrežama i u nekim medijima počele su se širiti sulude lažne vijesti koje migrante opisuju kao ISIL-ovce koji će ostati u Hrvatskoj, ljude koji kradu i siluju po našoj i drugim europskim zemljama, a vjerojatno najluđa dezinformacija koja se proširila, odnosi se na migrante koji "kuhaju ljude".

ŠIRENJE LAŽNIH VIJESTI
Poplava raznih lažnih vijesti o migrantima dovela je tako i do panike zbog koje se u Hrvatskoj, u 2018. godini, zove policiju zbog tamnoputih ljudi na različitim mjestima. Nažalost, u takvom napetom stanju, umjetno isforsiranom, možemo očekivati još sličnih slučajeva. Ipak, oni koji se bave širenjem lažnih vijesti, a samim tim i panike među građanima, trebali bi znati što o istom kaže prekršajni, ali i kazneni zakoni. Naime, širenje lažnih vijesti te javno poticanje na nasilje i mržnju, može se procesuirati kako prekršajno, tako i kazneno, što znači da osobe koje počine navedena djela mogu biti kažnjene novčanom, ali i zatvorskom kaznom. I u Kaznenom zakonu naveden je članak 325, koji govori o javnom poticanju na nasilje i mržnju te kažnjavanju kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Odvjetnik Anto Nobilo za Index je izjavio kako se, prema njegovu mišljenju, u takvim objavama više radi o kaznenom djelu javnog poticanja na nasilje i mržnju. "Ovdje se radi o tome da se putem društvenih medija poziva ljude na mržnju, što je usmjereno prema jednoj skupini ljudi. Pravosuđe ovdje treba pooštriti kazne, jer dolazi do sustavnog širenja ovakvih objava. To će se brzo dogoditi, sustavno širenje ovakvih objava već se dogodilo u Njemačkoj gdje su mržnju širile desničarske skupine, što bi se moglo dogoditi i kod nas, da se organiziraju i šire mržnju protiv jedne skupine kako bi oni na kraju bili zaštitnici hrvatstva", rekao je Nobilo. S tim u vezi, ako pogledamo profile na društvenim mrežama nekih političara, ili njihove medijske izjave, čini se da su nanjušili priliku da populističkim izjavama prikupe neke nove glasove te da o potencijalnim kaznama, ali i cjelokupnom utjecaju koji ostavljaju na društvo, ne razmišljaju. Širenje lažnih vijesti kojima se potiče na mržnju i kojima se sije strah, gotovo je postalo predizborna strategija za sve nadolazeće izbore. Podsjetimo, najprije nas u lipnju sljedeće godine očekuju izbori za Europski parlament, a potom se možemo pripremiti na početak predizborne kampanje za poziciju predsjednika države. I tu će vjerojatno migrantska kriza nekima biti jedan od izbornih aduta, a za očekivati je i naglašavanje tog problema od strane primjerice Ivana Pernara iz Živog zida te Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Pernar je, naime, u jeku nove histerije oko migranata na Facebooku počeo svakodnevno dijeliti objave ljudi koji su tvrdili da su ih migranti opljačkali, ili im pokušali ukrasti vozilo. Dijelio je i poveznice nekih stranih medija koji su pisali o navodnim posljedicama koje su migranti ostavili na njihove zemlje. U cijelu priču oko migranata uključila se i pučka pravobraniteljica Lora Vidović: "Lažne vijesti o nasilju koje migranti čine i sukobima koje imaju s lokalnim stanovništvom, pokazuje koliko je važno pravovremeno komunicirati s građanima. Smatram da su tu nadležna tijela propustila dosta prilika", kazala je Vidović u Intervjuu tjedna Hrvatskog radija. Poručila je također da je sigurnost građana izuzetno važna te upitala kome je i zašto u interesu "posve neutemeljeno širenje straha i atmosfere kroz medije koje vidimo u zadnje vrijeme, a u čemu sudjeluje i dio političara". Nije željela komentirati političke prijepore hrvatske predsjednice i premijera oko te deklaracije, no drago joj je, kaže, što Vlada podržava tu deklaraciju.

Ukupno uzevši, ponovimo tko zna po koji put, Republici Hrvatskoj mora biti prioritet isključivo vlastita sigurnost i interesi. Ustalom, tog načela drže se i druge zemlje, što je posve legitimno. Pritom RH, kao članica EU-a i UN-a, mora poštovati zajedničke stavove, što međutim ne znači da u tim i takvim slučajevima, poput sad aktualnog Marakeškog sporazuma, šteti sebi i svojim interesima. Naprotiv. No, koliko god to bilo jasno, za uže skupine političkih demagoga, nekih mainstream medija, Sorosevih ljevičarskih plaćenika, domaćih politikantata i demokratskih lažnjaka, svaka priča o migracijama i migrantima svodi se na "strategiju kaosa", izazivanja napetosti i širenja krive percepcije koja je njima u interesu, a protiv stabilnosti i zdravorazumskog zaključivanja. Pritom bombastične "teorije urote" tipa da će Globalni sporazum o migracijama postati nova Istanbulska konvencija, totalna su besmislica, premda ne i jedina u kontekstu ne samo migrantskih problema, nego i svega drugoga pod fake news egidom.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Policija na granici je spremna
Iako Hrvatska još nije u Schengenu, dužna je štititi vanjske granice EU-a te je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović izjavio da je hrvatska policija na granici “spremna, opremljena i uvježbana”, i ima je u svakom trenutku koliko treba kako bi zaštitila interes Republike Hrvatske. “Hrvatske policije na granici bit će uvijek dovoljno da spriječi nasilan ili nezakonit ulazak u Republiku Hrvatsku”, zaključio je Božinović. Na pitanje može li se ponoviti migrantski val od prije nekoliko godina, Božinović je kazao da ove godine bilježimo povećan broj migranata, ali da su to “daleko manje brojke” nego ranije. Novost je i da su zemlje koje su dalje na željenom putu migranata zatvorile svoje granice. “One šalju poruke da nisu spremne primati nove migrante i Hrvatska je, kao članica EU-a koja pokriva najdulju granicu, u potpunosti na tragu europske politike”, kazao je Božinović.

GORANKA LALIĆ NOVAK

EUROPA SE USPJEŠNO BORI S NEREGULARNIM MIGRACIJAMA

 

Do 2008. godine, dr.sc. Goranka Lalić radila je kao direktorica programa azila i migracija Hrvatskog pravnog centra, a bila je i izvršna direktorica i voditeljica projekata u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava (2000. - 2005.). Trenutačno je docentica na Katedri za upravnu znanost (od 2013.) na kojoj je prije toga bila predavač (od 2012.). Također, od 2008. do 2012. radila je kao predavač na Društvenom veleučilištu u Zagrebu. Objavila je jednu samostalnu knjigu, jednu kao suautorica te više znanstvenih i stručnih radova. Bila je članica Instituta za javnu upravu i članica Tajništva (2010. - 2013.) te Nadzornog odbora (od 2013.). Članica je Akademije pravnih znanosti Hrvatske, Hrvatskog pravnog centra, Documente i Legalisa. Podučja interesa dr. Lalić Novak uključuju javnu upravu, javne politike i policy proces, migracije i azil.

GLOBALNI PROBLEM
Kakva su iskustva iz razdoblja Vašeg rada u programu azila i migracija Hrvatskog pravnog centra, kad migrantska kriza još nije bila u tolikoj mjeri EU problem?

- U to vrijeme neregularne migracije preko hrvatskog teritorija nisu predstavljale značajniji problem, no slično kao i danas, Hrvatska nije ni tada bila željena destinacija za ekonomske migrante. Kao i danas, i tada smo bili ponajprije zemlja tranzita. Što se tiče tražitelja azila i izbjeglica, amo je 150 osoba 2008. zatražilo azil u Republici Hrvatskoj, a odobrena su bila četiri statusa. Pitanje migracija nije bilo politizirano, a stavovi javnosti kretali su se od neutralnih do pozitivnih, što danas više nije slučaj.

Deset godina poslije imamo sve dramatičniju situaciju. Zašto je do toga došlo, je li EU zakasnio s pripremama i rješenjima?

- Upravljanje migracijskim kretanjima zasigurno je jedno od najizazovnijih pitanja današnjice. Što se tiče prisilnih migracija, prema podacima UNHCR-a krajem 2017. godine 68,5 milijuna osoba diljem svijeta raseljeno je zbog proganjanja, ili ratnih sukoba u svojim zemljama. Većina je utočište pronašla u susjednim zemljama, a samo manji broj uspijeva doći do granica Europske unije. Migracijsko izbjeglička kretanja, koja su obilježila 2015. i 2016. godinu, u praksi su dovela do različitih pristupa država članica EU-a te do sve veće polarizacije u javnom i političkom diskursu. Posljedično, EU je razvio niz mjera usmjerenih primarno na zaštitu vanjskih granica i sprječavanje neregularnih migracija. Mjere su dovele do značajnog smanjivanja broja dolazaka u EU, do rujna ove godine u EU je uloženo oko 268.000 zahtjeva za azilom. Za usporedbu, tijekom 2015. taj je broj iznosio 1.255.600. Drugim riječima, EU se uspješno bori s neregularnim migracijama i sve više opravdava naziv iskovan prije desetak godina - "tvrđava Europa". Međutim, mjere za sprječavanje neregularnih migracija svakako utječu na ostvarivanje prava na azil kako je ono zajamčeno međunarodnim konvencija i europskim pravom. Naime, izbjeglice najčešće nemaju mogućnosti zakonitim putem doći na područje EU-a i zatražiti utočište - često ne mogu ishoditi osobne dokumente, niti ispunjavaju vrlo stroge uvjete za dobivanje viza, pa su primorane koristiti neregularne puteve ulaska. Upravljanje migracijskim kretanjima zato ne smije ugroziti jedno od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na utočište od proganjanja. Pitanje migracija globalno je pitanje i ni jedna država, kao ni EU, kao zajednica ne može se s njim nositi samostalno. Potrebno je istodobno provoditi mjere na razini država podrijetla, država tranzita i odredišta, kako s jedne strane ljudi ne bi bili primorani na napuštanje svojih zemalja, a s druge da se osigura zaštita njihovih ljudskih prava na svim etapama puta.

Aktualno je sad i pitanje Marakeškog sporazuma o migracijama. U kontekstu svega što se događa u svijetu, uključivo i SAD, dojam je kako je taj sporazum besmislen bez SAD-a i cijele Europske unije. Kako se tu treba postaviti RH?

- Oko Marakeškog sporazuma mnogo je pogrešnih interpretacija i nerazumijevanja. Riječ je se o pravno neobvezujućem dokumentu koji je sastavio UN, a na poziv država nakon 2015.-2016. da se na globalnoj razini pristupi rješavanju pitanja migracija. Taj dokument sadržava načela i preporuke država kako se suočiti s uzrocima i posljedicama migracijskih kretanja. Sporazum potvrđuje da države imaju suverenitet nad odlučivanjem o tome tko može ući na njihov teritorij, uz ograničenja koja nameću međunarodne konvencije i domaći zakoni, no poziva se na međusobnu suradnju na globalnoj razini. Preporuke koje sadržava države će implementirati ovisno o svojim mogućnostima i okolnostima. Naravno da bi bilo bolje da se države koje navodite opredijele za pristupanje Sporazumu, jer na takav način šalju poruku da je pitanju migracija nužno pristupiti zajednički i na globalnoj razini. Nadam se da Hrvatska želi biti akter na međunarodnoj sceni i da donositelji političkih odluka mogu prepoznati važnost našeg sudjelovanja u odlučivanju i rješavanju ovog pitanja.

PREPORUKA,
A NE OBVEZA
Ukupno uzevši - kako pristupiti problemu migracija, zaštite granica, sigurnosti..., uključujući i pravnu stranu cijelog problema?

- Ako govorimo o neregularnim migracijama u okviru kojih se kreću i osobe kojima je potrebno utočište od proganjanja, nužno je osigurati da svatko ima pravo da mu se utvrdi je li izbjeglica ili nije, a svi imaju pravo da se njihova temeljna ljudska prava ne krše. Nužno je da se mjere za sprječavanje neregularnih migracija provode u skladu s pravnim standardima koji su razvijeni posljednjih desetljeća. Na međunarodnoj je razini nužno djelovati u smjeru rješavanja sukoba i globalnih nejednakosti. U zemljama odredišta potrebno je osigurati uspješnu integraciju migranata i izbjeglica, kao dvosmjernog procesa koji uključuje obvezu države osigurati ljudima sudjelovanje u životu zajednice te s druge strane prilagodbu standardima i vrijednostima društva države primateljice, a da se pritom osoba ne odriče vlastitog identiteta.(D.J.)

MATE MIJIĆ

POLITIČKI DOGOVOR, A NE ALAT MEĐUNARODNOG PRAVA

 

U Vašoj kolumni za Večernjak napisali ste kako je Marakeški sporazum o migracijama besmislen bez SAD-a i cijele Europske Unije. Zašto tako mislite, pojasnite nam malo šire?

- Globalni dogovor o migracijama besmislen je ako ga ne prihvate zemlje u koje većina migranata želi preseliti. Prema Gallupovom istraživanju, Sjedinjene Američke Države najpoželjnija su svjetska destinacija za migrante, a davno su izišle iz ovog sporazuma. Sad ih slijedi i nekolicina zemalja članica Unije, što pokazuje da ni u Europi, koja je druga najpoželjnija destinacija, također nema konsenzusa o tom pitanju. Sporazum u ovom trenutku ne pomaže riješiti problem ako ga podržavaju zemlje iz kojih ljudi odlaze, ali ne i one koje bi te ljude trebale primiti. Da bi globalni dogovor o migracijama imao smisla, mora biti široko prihvaćen. Očito je da u slučaju UN-ovog Globalnog kompakta o migracijama to nije tako, pa se postavlja pitanje što će nam takav sporazum.

UMORNA EUROPA
Zašto se Austrija povukla, a ni Orban ne drži do tog sporazuma, i znači li to nastavak podjela u EU-u? Kako su tu treba postaviti RH?

- Kao što sam napisao u ovotjednoj kolumni u Večernjaku, ovo je od političkog i sigurnosnog postalo identitetsko pitanje. Dakle, rasprava o migrantima spuštena je na osobnu razinu, jer svi mi vlastiti identitet doživljavamo jako osobno. Činjenica je da veći priljev migranata iz Trećeg svijeta mijenja sliku Europe, o tome nema dvojbe. Integracijski su procesi dosad bili slabašni i nisu dali previše rezultata što možemo, recimo, vidjeti iz slučaja progonjene pakistanske kršćanke Asie Bibi, kojoj Ujedinjena Kraljevina neće dati azil, bojeći se nereda brojne pakistanske zajednice u toj zemlji. UK danas više nije zemlja kakva je nekoć bila - imigracija ju je definitivno promijenila, u nekim stvarima nabolje, a u nekima nagore. Dio Europe umorio se od tih promjena i zato bujaju antiimigracijski pokreti na zapadu kontinenta, dok središnja i istočna Europa pokušavaju učiti iz njihovih pogrešaka i žele zadržati kontrolu umjesto da ju predaju nadnacionalnim mehanizmima. Tužno je to što se u Hrvatskoj o takvim pitanjima malo razmišlja, pa je rasprava koja treba definirati buduću sliku ove zemlje svedena na suhoparno birokratsko naklapanje s jedne, i panično neartikulirano ‘arlaukanje‘ s druge strane. Uopće se ne raspravlja o tome kakvo društvo u budućnosti želimo, nego se sve svodi na prepucavanje uglađenih sveznadara čija je osobna budućnost sigurna i pučkih tribuna u pokušaju. Hrvatska nije otok i ne može ignorirati svjetske demografske i migracijske trendove, a kao članica EU-a ne odlučuje više sama o pitanjima koja na sve nas itekako utječu. Baš zato potrebna je rasprava o tome što mi kao zemlja želimo, a onda sukladno svojim ambicijama i željama moramo tražiti saveznike.

Slušamo oprečna tumačenja predsjednice i premijera. Kako objasniti te nesuglasice?

- UN-ov Globalni kompakt o migracijama hrvatskim političarima ne služi da pozicioniraju državu u Europi i svijetu, nego same sebe u domaćoj političkoj utakmici. Premijer gura svoju centrističku priču i smjelo korača stazama Angele Merkel, a pristajanjem na sve što dolazi izvana drži opcije za nastavak karijere otvorenima. Slično pokušava i predsjednica, ali se onda prepadne gubitka dijela desnih birača, pa počne vrludati. Stvari treba promatrati i kroz prizmu njihovog osobnog natjecanja za naklonost HDZ-ovaca u kojemu predsjednica, za razliku od premijera koji ima pravu moć, može ponuditi samo apel na emocije. U svakom slučaju, dvije najviše izvršne funkcije u državi okupira dvoje ljudi drukčijeg karaktera, ali sličnog političkog profila, i još sličnijih ambicija. I jedno i drugo imaju svoje lojaliste kojima nije cilj rasprava o budućnosti države, nego odrađivanje prljavog političkog posla u korist svoje strane. Između njih nema konstruktivne argumentirane rasprave, a opozicija nema kapaciteta nametnuti prava pitanja, pa u Saboru možemo čuti samo zajedljive komentare i jeftine pokušaje poentiranja na ovu temu.

Sporazum nije obvezujući, ali ipak zbunjuje javnost?

- Ovo je politički dogovor, a ne instrument međunarodnog prava, ali to će nesumnjivo postati u bliskoj budućnosti ako ga podrži i krene primjenjivati velika većina svjetskih država i, što je još važnije, većina onih najutjecajnijih. Nakon godina primjene, kad ovaj politički dogovor evoluira, počet će vrijediti i za one koji su ga inicijalno odbijali i samo će jako moćni igrači moći to izbjeći, jer oni ionako prilagođavaju međunarodno pravo svojim potrebama i geopolitičkim interesima. I tu dolazimo do istinske prirode ovog sporazuma - on ne može u ovom trenutku pomoći riješiti migracijske izazove, jer ga ne prihvaća SAD i dio EU-a, ali zato će u skoroj budućnosti krojiti sudbinu većine zemalja koje su primamljiva destinacija za migrante. Hrvatska to u ovom trenutku nije, ali bi mogla postati, jer čak i u ovakvom stanju naša država svojim stanovnicima nudi mnogo više nego što velika većina trećih zemalja nudi svojima. A valjda će se stanje u državi u doglednoj budućnosti i popraviti, moramo u to vjerovati.

POVJERENJE U POLICIJU
Izbjeglice koje su na granici s BiH također su veliki problem. Kako policija odrađuje posao čuvanja granice?

- Hrvatska ima jako dugu i poroznu granicu s BiH. Usto, kad pogledate oblik naše zemlje, jasno je da su dvije države spojene posude. Što je migracijska kriza u BiH izraženija, to će ju i Hrvatska više osjetiti. Glavni je problem to što je BiH nestabilni međunarodni protektorat u kojemu daljnji nekontrolirani priljev migranata može izazvati prave turbulencije. Zbog toga nikad ne treba isključiti mogućnost da netko od velikih igrača, primjerice Turska, koja je i dosad politički trgovala migrantima, destabilizirajući BiH želi utjecati na Hrvatsku i Europsku uniju. Ovdje su se uvijek lomili geopolitički interesi velikih i bilo bi naivno misliti da kolosalan događaj poput migracijske krize nitko neće pokušati iskoristiti. Hrvatska policija podnosi veliku žrtvu za našu sigurnost, treba u nju imati povjerenja i davati joj podršku u obavljanju tako zahtjevne zadaće, ali problem se mora početi rješavati na višoj razini. Bruxelles, čini se, ne razumije do čega daljnji nekontrolirani priljev migranata u BiH može dovesti, a Hrvatska zasad nije učinila mnogo da bi rasvijetlila taj potencijalno golem problem.(D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana