Podloga i okvir za ovo razmišljanje moj je članak u časopisu Obnovljeni život - "Politika je častan i odgovoran poziv i zato političar mora biti častan čovjek". Predmet razmišljanja - politika i političko djelovanje - treba shvatiti kao sastavni dio općeg stanja suvremenog cjelokupnog društva, za koje sociolog Zygmunt Bauman tvrdi da je "tekuće" (liquid society), "nestalno", u "trajnom mijenjaju“ (Vidi: Bauman Zygmunt, Modernità liquida, Editori Laterza, 2011., Bari).

Ukratko, Bauman tvrdi kako mi, suvremeni ljudi, kad smo napustili i odrekli se važećih načela i normi, nismo uspjeli stvoriti nove i zato smo osuđeni lutati: ništa nije stalno, sve je u pokretu (u neredu), vrijedi logika ad hoc! Takvo nas stanje stvari uvjetuje i određuje: s jedne strane moramo imati nešto sigurno, životno uporište, a s druge strane istodobno tražiti ono istinito i vjerodostojno. Ovo razmišljanje nema namjeru "biti znanstveno", nego promišljanje političke svakidašnjice na razumljiv način širokoj publici.


Pitanje kako živjeti poštenu politiku ne odnosi se samo na politiku, nego obuhvaća sva područja privatnog i javnog života građana. Pri tome moramo voditi računa kako je, u prvom redu, riječ o procesu ili trajnom i zauzetom nastojanju koje ne trpi skokove, koje se ne kupuje i ne prodaje, i drugo, ne smijemo u razmišljanju o politici primjenjivati crno-bijelu logiku, tj. s jedne strane sve je zlo, a s druge strane sve je dobro. Riječ je o ustrajnom i mukotrpnom izgrađivanju vlastite osobnosti (a time neizravno i osobnosti drugih!) - preko uspjeha i neuspjeha, pokušaja i promašaja, prihvaćanja i odbacivanja - prema jasnim i sigurnim kriterijima i načelima. Mislim, prije svega, na kriterije "poštovanja dostojanstva svake osobe" i "općeg dobra". Ako političar živi i djeluje prema tim načelima, slobodan je od ideologije (ideologijske usmjerenosti!), koja, po svojoj odrednici, ne trpi dostojanstvo i dobro drugoga. Ideologija je uvijek isključiva predstavljajući se kao jedino moguća istina koja se mora prihvatiti. Sjetimo se nama poznate komunističke ideologije, koja se predstavljala kao jedina moguća istina, kao jedina moguća religija, kao dogma. Zato svi politički sustavi i njihovi promicatelji (političari), demokratski kao i nedemokratski, ako se vode ideologijom, gube vjerodostojnost i nesposobni su odgovoriti svojoj izvornoj zadaći. Drugim riječima, političari (svi oni koji se bave u bilo kojem obliku javnim poslovima) postaju, ipso facto, ideolozi svoje stranke, a ne oni koji promiču dobro cjelokupne zajednice. Budući da je ideologija jedne stranke (a time i njezina političkog programa) nijekanje ideologije druge stranke, višestranački politički sustav pretvara se u svoju karikaturu, tj. u iscrpljujuću i besmislenu borbu stranačkih interesa, koji ne vode računa o dostojanstvu osobe i općem dobru. U tako opisanom djelujućem političkom okruženju poštenje postaje nevažno ili, još više, štetno. S jedne strane, nije ga moguće živjeti, a s druge strane, svaki politički djelatnik koji ga pokuša živjeti bit će izdvojen, bačen na rub politike i na kraju onemogućen u svojim plemenitim nastojanjima.
Na postavljeno pitanje sam, dakle, već djelomično odgovorio, prema logici maior-minor-conclusio. U tom kontekstu nužno je objasniti temeljne pojmove na koje se pozivam: poštenje, opće dobro, poštovanje dostojanstva osobe. U određivanju tih pojmova polaznica mi je nauk Drugog vatikanskog sabora i Društveni nauk Crkve. (Vidjeti moj članak "Politika je častan i odgovoran poziv i zato političar mora biti pošten čovjek" u časopisu Obnovljeni život, Vol 73, br. 1, str. 83-94, svibanj 2018.) Kad je riječ o poštenju, mislim na dosljednost između riječi i djela, između osobnog i javnog življenja. Poštenje je osobno i javno svjedočanstvo čiste savjesti koja je u miru s Bogom, s bližnjim i samim sobom. Opće dobro odnosi se na "skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva" (Gaudium et Spes 26). Drugim riječima, da svi - svaki pojedinac i cijela zajednica - postanu bolji, više ljudi. Personalističko načelo, tj. dostojanstvo svake osobe proizlazi iz njezine biti. Dostojanstvo joj je imanentno ako je osoba, imago Dei, i stoga zahtijeva poštovanje. Svoje dostojanstvo ne duguje ni jednoj ljudskoj instituciji. Naprotiv, one su dužne poštovati je i štititi u svim područjima osobnog i javnog djelovanja. To i tako čineći političar neće postati sluga stranačke ideologije, vlastite sebičnost i gramzivosti.
Ostaje nam još pojam politike. Što je to politika? Ne ulazeći u duboka i opravdana razlaganja, iznosim samo bitno od bitnoga i tvrdim kako se politika shvaća kao odgovorno i zdušno zauzimanje za opće dobro, tj. za dobro svakog pojedinca i cijelog društva. Pripazimo, ne govorimo o koristi za pojedinca i društva, nego o dobru u etičkom značenju, tj. dobru osobe. (Dakako poštujući vrste dobara koje u konačnici čine jedinstveno dobro.) Tako razumijevajući političko djelovanje nužno usmjerava i same političare ako to uistinu žele i nastoje biti. Dodajmo tomu činjenicu kako državi, stoga i instituciji par excellence, mora biti promicanje politike općeg dobra na prvom mjestu. Uostalom to i jest razlog njezina postojanja i djelovanja.


Razlika između izbora i dužnosti površnom čitatelju može se činiti nevažnom i suvišnom. Ipak, ako dobro promislimo, bitna je razlika između dvaju pojmova. Dužnost proizlazi iz "prisile" (u značenju M. Webera) - to moram činiti (dužan sam!), ne mogu birati (bez posljedica!). Moja sloboda je stavljena pred gotov čin ako želim zauzeto politički sudjelovati. U praksi se to prevodi kao provođenje stranačke ideologije, naređenja koja dolaze s vrha bez obzira na vlastito osobno uvjerenje. Osobno i "privatno" podređeno je stranačkim interesima koji se stavljaju na prvo mjesto. To je zapravo deterministički okvir cjelokupnog razmišljanja i djelovanja političke vlasti. Ponovimo, nema biranja, nego je nametnuta dužnost koja postaje životni imperativ.
Stvarna situacija u suvremenim političkim sustavima oblikovana je političkim djelovanjem kao određenom, upravljanom, nametnutom dužnošću. U takvom okruženju političari (svi koji djeluju u politici) ne mogu birati, nego se snalaziti u danoj situaciji bez obzira na vlastito uvjerenje ili pak poštenje. Ili se prikloniti službenoj politici, ili napustiti javno djelovanje. Uzmimo, primjerice, hrvatsku političku scenu. Sabor, Vlada, donošenje odluka... sve je uređeno prema stranačkoj ljestvici. Na svim političkim, gospodarskim, kulturnim razinama, kao i na nacionalnoj, razmišlja se i odlučuje stranački disciplinirano shvaćajući to kao dužnost, ne u odnosu prema cjelokupnom društvu, nego, prije svega, u interesu vladajuće stranke. Opće dobro cijele zajednice poistovjećuje se s interesima vladajuće političke stranke.
Kada je riječ o izboru - biram dobro poradi dobra osobe - djelotvorno je uključena sloboda i odgovornost. Politika shvaćena kao izbor nalazi svoje tumačenje u Društvenom nauku Crkve, kao i u socijalnim enciklikama i učenju pape Benedikta XVI. i pape Franje. (S tim u svezi mogu poslužiti: Kompendij društvenog /socijalnog/ nauka Crkve, KS, Zagreb 2005; Benedetto XVI, Caritas in Veritate, LEV 2009; Francesco, Laudato si‘, LEV, 2015).
Velika je razlika: sudjelovati u političkom životu - razgovori o problemima i mogućim biranjem, odlučivanju - pod prisilom stranačke dužnosti i slobodno i odgovorno u solidarnosti i uzajamnom poštovanju promicati opće dobro svih građana. Slobodnim biranjem sudjelovanja u političkom životu preuzimamo na sebe odgovornost za odluke i njihovo provođenje. Nadalje, osobna sloboda biranja mora biti usmjerena na traženje istine, koja jedina oslobađa od zla, grijeha, osobne i političke pokvarenosti (griješnih struktura!). U tom kontekstu valja promatrati političku vlast i auktoritet. U političkom okruženju, kao slobodnom i odgovornom izboru, vlast (na svim razinama) znači disciplinirano i uredno služenje općem dobru kao i dobru svakog građanina. Politički auktoritet više je usmjeren na koordiniranje i harmoniziranje bogatstva političkih (i drugih!) različitosti u jedinstvu cjeline, ali bez sile, već stečenim samopoštovanjem od građana. (Ne zaboravimo: vlast se nameće silom ili bez, dok se auktoritet poštuje i zato prihvaća. U tom svjetlu, razumljivo je kako vlast može biti bez auktoriteta, a auktoritet se nameće nutarnjom snagom svoje dosljednosti. Dok se vlasti bojimo, aukoritet - u navedenom tumačenju - poštujemo i prihvaćamo.)
Nisu svi ljudi pozvani da budu političari jer jednostavno nemaju za to potrebne kvalitete (ni ljudske, ni intelektualne, ni moralne, ni političke). Stoga politika kao poziv i izbor pretpostavlja pripremu, trajni odgoj i formiranje, u svakom smislu, baš kao i svaki drugi poziv i izbor. Nadalje, već sam spomenuo kako poziv, jer je slobodan, uključuje odgovornost koja se pretvara u svakodnevnu dužnost, ali ne zbog stranačke discipline, koristi, interesa i ideologije, nego kao posljedica izbora u istini koja traži red i disciplinu. U ovom slučaju dužnost počiva na slobodnom i odgovornom izboru kao posljedica poziva. Dodajmo ovome činjenicu kako se politika kao poziv i izbor voli i cijeni zbog dobra koje čini pojedincima i društvu. U tom duhu, vjerodostojno življeno čovještvo i kršćanstvo može biti jedini temelj i okvir politike kao poziva i izbora.
Nadalje, politika življena kao izbor i poziv pomaže političkim djelatnicima (političarima) da izbjegnu posvuda prisutne zamke ljudske sklonosti, tj. dominacije (a ne služenja), bahatosti (a ne političke razboritosti), samousmjerenosti na vlastitu veličinu (a ne poštovanja drugoga), traženje vlastitog probitka (a ne općeg dobra). Prema tome, pokvarenjaci, sebičnjaci, gramzivci, prevaranti, lažljivci, nerazboriti... nisu prikladni za sudjelovanje i obavljanje političkih dužnosti, jer zbog navedenih "kvaliteta" ne mogu odgovoriti zahtjevima općeg dobra.

Gore rečeno čini se daleko od stvarnosti. Politika i političko djelovanje danas su sve drugo samo ne poziv i izbor u opisanom značenju. Dnevni tisak, sredstva javnog priopćavanja, sudske kronike, na globalnoj razini, pune su opisa sumnjivih političara ili javnih djelatnika uopće, koji svojim ponašanjem blate plemeniti poziv političara. Pojava pokvarenih (korumpiranih!) političara jednako je prisutna u demokratskim i nedemokratskim sustavima (možda više u drugima!). (U tom kontekstu, pogrešno je poistovjećivati "demokratsko" s "dobrim", "dobro" s "korisnim" ili "funkcionalnim". Demokracija po sebi nije ni dobra ni loša! Može to postati ovisno o ponašanju glavnih čimbenika u društvu. Nadalje, nije sve dobro što je funkcionalno. Primjena tog "načela" vodi razaranju svega plemenitoga, ljudskoga, dobra u društvu.)
Javni politički djelatnici više ne uživaju povjerenje u društvu bilo na nacionalnoj bilo na svjetskoj razini. Ako su ga i imali, izgubili su ga prepuštajući se "funkcionalnosti" svojeg poziva (tj. pohlepi, legalnim otimačinama i krađama, prijevari, mitu, lažima, pokvarenosti), zbog čega su izgubili vjerodostojnost pred građanima. Ponavljam već rečeno, ni u ovom slučaju ne smijemo primijeniti "crno-bijelu" logiku. Na poljima sa pšenicom raste i kukolj! Vjerujem da postoje i vjerodostojni političari, kojih se glas jedva čuje u zaglušnoj buci "funkcionalnih" i "demokratskih" političara, čije je djelovanje često prešućivano od sredstava javnog priopćavanja, od "službene stranačke politike". I sredstva javnog priopćavanja - TV, dnevni tisak, službena priopćenja u svim političkim sustavima - djeluju pod gazdinim budnim okom (u Orwellovu smislu) i zato često pišu i objavljuju ne istinu i dobro, nego ono što im je naređeno!
Cjelokupno je političko ozračje, dakle, zatrovano osobnim i javnim ponašanjem suprotnim temeljnim načelima uređenog osobnog i javnog života, tj. poštovanja dostojanstva svake osobe, općeg dobra i poštenja. U tom duhu, bar teorijski, odgovor na postavljeno pitanje - kako vratiti političarima izgubljenu vjerodostojnost - vrlo je jednostavan i lagan: temeljno promijeniti životno ponašanje prema spomenutim načelima! Biblijskim rječnikom znači "obratiti se od svoga zloga puta" i "hoditi putem istine i pravde". Namjerno sam spomenuo Bibliju, davši do znanja kako čovjekovo (političarevo) obraćenje, temeljna promjena života i ponašanja, nije moguće isključivo vlastitim nastojanjem. Bog mijenja ljudsko srce, ako mu čovjek "dopusti" i ako se otvori dobru, istini, poštovanju svakog čovjeka. (Netko mi može prigovoriti kako je ovo kršćanski pristup problematici, dakle vrijedi samo za kršćane. Odgovaram kako je kršćanstvo najviši stupanj humanizma i pruža mogućnost svakom čovjeku da bude ostvaren u svoj svojoj ljudskoj punini, kao imago Dei! Vrijedi, dakle, za sve ljude u svim njihovim funkcijama, pa tako i onoj političkoj.)

Govorim o temeljnoj životnoj promjeni koja se odnosi na cijeli život, a ne na trenutno raspoloženje. Shvaćam tu promjenu u smislu kreposti (ili vrline!), tj. kao habitus, odnosno čvrste odluke trajno činiti dobro (u svim njegovim oblicima). Naglasak je na "trajno", što znači da nije pitanje prikladnog ili neprikladnog trenutka, nije pitanje dobrog ili lošeg raspoloženja, dobitka ili gubitka, uživanja ili patnje, razumijevanja ili nerazumijevanja, prihvaćanja ili neprihvaćanja. Neprestano nastojanje: biti dobar-pošten čovjek kako bi mogao biti i dobar političar u izloženom smislu. Nemoguće je biti dobar (etički, moralno) čovjek i istodobno pokvaren političar ili pak dobar političar i pokvaren čovjek! Slijedi kako bez obraćenja u etičkom i moralnom smislu nije moguće političko djelovanje kojim bi se vratila vjerodostojnost političarima. Mislim da je to bit problema. Sve ono što se čini na vanjštini besplodno je (i štetno) bez nutarnje promjene koja se mora očitovati u vanjskom djelovanju.