Magazin
GLAZBENI INTERVJU: AUGUSTE

Dokle god postoji bar netko tko sjaji, ima nade!
Objavljeno 22. rujna, 2018.
NAŠE SU PJESME POPUT KAKTUSA. S NJIMA TREBA OPREZNO, IMAJU BODLJE, NEKAD OKU I NEVIDLJIVE...

Zagrebački bend Auguste, zapravo kantautorski dvojac Ivana Lulić - Gordana Marković, zajedno su već šest godina. U međuvremenu objavile su dva albuma, održale niz koncerata, snimile nekoliko videospotova... Svojim osebujnim stilom Auguste je pravo osvježenje na hrvatskoj glazbenoj sceni, no što same kažu o sebi i svojem stvaralaštvu, karijeri i izazovima, pročitajte u ovom eksluzivnom intervjuu za Magazin.



Ukupno uzevši, jeste li zadovoljne dosadašnjom karijerom, jesu li se planovi ostvarili, je li moglo više, bolje?
GORDANA: Auguste službeno postoje od 2012. godine. Naša je želja bila ponajprije stvarati i izvoditi glazbu koju volimo, kojom ćemo se autorski izraziti i prenijeti publici neki svoj senzibilitet i mislim da ne smijemo biti nezadovoljne. Oba albuma, "Sve što je nekada bilo važno" i "Daleko od svega", svaki za sebe, rezultat su zajedničkog rada i ono što mi je najdraže jest da se vidi napredak iz jednog u drugi album i da smo se nekako i autorski i izvođački ohrabrile. Radile smo najbolje što smo znale i mogle u određenom trenutku.

Album “Daleko od svega” već je mjesecima na tržištu. I dojam je da je nekako drukčiji od debija, pjesme su kompleksnije, aranžmani i produkcija također, puno je gostiju... Je li u konačnici sve ispalo kako ste zamislile? Kakva je recepcija publike, kritike...?
GORDANA: Reakcije kritike su sjajne, pomalo neočekivane. U svakom slučaju drugačiji je od debija, malo smo se odmaknule od akustičnog minimalizma i dali si oduška kada su aranžmani u pitanju.
IVANA: Postojala je poprilična odgovornost kad smo snimale drugi album jer je debitantski baš jako podigao ljestvicu. Nismo željele podbaciti, nismo se željele ponavljati i htjele smo sve podignuti na jednu novu razinu. Svi su uvijek govorili kako je najteži drugi album i možda nismo na početku imale pravu viziju kako će sve to u konačnici izgledati, ali stvari su se poprilično razbistrile u ove tri godine. Iako su kritike prvijenca bile pozitivne, posebno smo obratile pozornost na njegove mane i pokušale izvući najbolje što smo mogle.
Sviđa mi se oprema, dizajn omota, s kaktusima. Zašto kaktusi, čija je to ideja?
IVANA: Drago mi je da je tako! Obje smo još uvijek stara škola i volimo imati CD na polici, a uvijek je zanimljivo kad je knjižica lijepa i sadrži dobre informacije. Izgled samog albuma mijenjao se kroz cijeli proces nastajanja, a kaktusi su došli zajedno sa završetkom snimanja. Ideja mi je došla posve nenadano, prelistavajući Instagram. Književnica Suzana Bosnić Majcenić okrenula je život naopačke i odselila se sa suprugom u Meksiko, a fotografije koje je tamo objavljivala bile su prekrasne. Bilo mi je sasvim logično da je pitam želi li nam ustupiti svoje fotografije za dizajn omota jer, kako sam i napisala u knjižici, naše su pjesme baš poput kaktusa. S njima treba oprezno kad su u rukama. Imaju bodlje, male i velike, nekad oku i nevidljive, samo osjetiš kad je kasno i kad zabole. Ne moraš ih stalno paziti, zalijevati, oko njih se brinuti. Možeš jednostavno zaboraviti na njih, ali bit će i dalje tu negdje, živi. Nekad smetaju i ne znaš što ćeš s njima. Ne možeš ih posve zanemariti. Neudobni su, neželjeni, ali vrijedni. Naviknuli na pustoš i sunce što sja iznad njih. A i pjesme s albuma su izrasle u kratkom i intenzivnom vremenu, šibane vjetrom i hladnoćom zimskog Zagreba i baš su poput opisanih kaktusa. Usporedba je bila neizbježna. Na kraju je sve lijepo oblikovala dizajnerica Zorica Adamović.

MANJE JE VIŠE


Koliko se i naslovom albuma “Daleko od svega” referirate na neka svoja razmišljanja, vlastitu poziciju, recimo tako, na glazbenoj sceni, podalje od mainstreama, premda je album zapravo kvalitetni pop-rock mainstream, a ne neki komorni underground... Vaš komentar na ovo moje “pametovanje”?
GORDANA: Zanimljivo pitanje/konstatacija. Nije prvi put da nam to netko govori, već na početku su nas smještali na poziciju da nismo ni mainstream, a nismo ni alternativa. Takoreći, hodamo po nekom tankom prostoru između. Nije da smo to tako planirale, ali izgleda da je tako ispalo. Što u neku ruku i nije najbolja opcija jer publika ima problem smjestiti nas u neku ladicu, a ona to voli raditi. Ali evo, tu smo gdje jesmo.
IVANA: ‘‘Daleko od svega‘‘ referira se isključivo na odnos prema osobi koja me inspirirala za pisanje pjesama na ovom albumu. Koliko god sam bila osobna pišući ih, toliko mi je drago što se slušatelji sami mogu poistovjetiti s ulogama iz pjesama. Mislim da je to pravi uspjeh, kada se izgubim ja, a ostane pjesma. Ne znam kako da komentiram poziciju našeg benda. Mislim da je svako kalkuliranje suvišno. Ili jesi ili nisi. Ako si izvoran, bit ćeš zanimljiviji od kopije. To je uvijek bilo pravilo. Ja sam sretna s ovim što smo stvorile i savršeno sam svjesna da publika kojoj će ovaj album nešto značiti baš i nije brojna.
Što se tiče tekstova novih pjesama, dojam je, bar moj, da ste i tu napredovale, ljubav kao inspiracija u vašem slučaju ne zvuči banalno, naprotiv, lirika je sofisticiranija i gotovo da se može čitati i kao zasebna zbirka poezije? Koliko je u tekstovima spontanosti, a koliko pomnijeg razmišljanja, “vaganja” što ćete i kako reći svojim pjesmama?
IVANA: Huh, svaki put kad pročitam ovako nešto lijepo, dobijem poticaj pisati nešto novo. Drago mi je da se osjeti taj korak naprijed. Znala sam da mi ide pisanje, no ono je uvijek bilo grubo i nisam se trudila razvijati ga. Pjesme koje su objavljene na našem debitantskom albumu zapravo su bile prvi korak prema razvijanju vlastitog stila. Novi album ‘‘Daleko od svega‘‘ onaj je na kojem se ne sramim baš ničega i jako sam ponosna što je ispao takav. Lirika na njemu ipak se više bavi nedostatkom ljubavi nego pravom ljubavlju. No evo novog cilja koji treba dosegnuti na sljedećem albumu! Kada pišem, pjesma nastane u jednoj noći. Tu je više spontanosti nego pomnijeg razmišljanja i ‘‘vaganja‘‘, i zaista ne volim prekrajati pjesme. Kad imam inspiraciju, jedino se trudim da nekoga ne povrijedim otkrivajući previše toga. Slijedim načelo manje je više. Što ste tiče zbirke poezije…, voljela bih da prije kraja života imam bar jednu.

Općenito uzevši, što je za vas glazba? Drugim riječima, kad ste shvatile da glazba u vašem slučaju neće ostati samo u području hobija, nego da imate kapacitete, da se tako izrazim, i za nešto više, za vlastiti autorski, kreativni doprinos u glazbi?
GORDANA: Pa i ne tako davno. Još kada su i krenule Auguste, ja sam mislila kako se neću snaći u autorskom radu. Tek kada smo počele ozbiljnije raditi, zapravo sam shvatila da je upravo to područje gdje se možeš kompletno izraziti. I dalje pjevam jazz i ostalo što sam oduvijek pjevala, ali autorski rad svakako je najprimamljiviji i najizazovniji. I to je nešto na čemu želim raditi valjda cijeli život.
IVANA: Kada su Auguste krenule s autorskim radom, mislila sam da je glazba sve (smijeh)! Sada sam malo odraslija i shvaćam da ima još puno toga što me može jednako ispunjavati kao glazba, pa sam prihvatila da je to samo jedan dio koji me uveseljava i koji bi mi strašno nedostajao da ga izgubim. I sada se iznenadim kad primijetim da je današnjim klincima glazba usputna i nevažna kad sam ja već u petom razredu radila svoje kompilacije na kasetama. Mislim da svi ljudi imaju kapacitet za puno više toga, ali si dopuštaju biti u okvirima i kavezima. Razumijem da je teško govoriti o samoostvarenju ako ih zabrinjava vlastita egzistencija, a situacija u nas nije baš poticajna. Recimo, da smo u Švedskoj, gdje država i institucije od malih nogu i preko obrazovanja potiču razvijanje kreativnosti i glazbene industrije, to bi bila neka posve druga priča.
POBJEĆI OD SEBE


Koliko na vaše stvaralaštvo i općenito razmišljanje danas utječe ne samo glazba kao takva nego i sumorna svakodnevica, politika, vrijeme u kome živimo...? Ima li u takvom vremenu mjesta za nadu, mjesta za ljubav...? Sudeći prema vašim novim pjesmama - ima!
GORDANA: Pa, čovjek se ne može potpuno ograditi od vremena i konteksta u kojem živi, ali u konačnici uvijek postoji objektivni i onaj naš, subjektivni svijet. Svatko bira za sebe što će ga zanimati i okupirati, i što će na kraju utjecati na njegov život. Moja svakodnevica nije ni približno sumorna, vesele me male stvari, moji prijatelji, glazba i trudim se fokusirati na pozitivne stvari. Mislim da se to svakako odražava i na glazbi. Njezini elementi određuju hoće li pjesma na kraju ostati tužna/sumorna ili će ipak postati malo vedrija. Osobno nikad ne volim ostaviti verziju koja je najtmurnija jer, slično kao i u životu, lako se prepustiti bespomoćnosti, a ako se potrudimo pozitivno gledati na stvari, i tuga se može uvijek malo ublažiti.
IVANA: Svakodnevica kao takva gasi mi svaki unutrašnji poticaj za nekim kreativnim radom. Koliko god se osjećam blagoslovljenom što imam taj dar pobjeći u sebe, isključiti se i stvoriti nešto novo, toliko se osjećam dužnom učiniti nešto za društvo i svijet. Prestala sam gledati televiziju, čitati novine i portale, slušati radio jer shvatila sam da sve ono izuzetno bitno već nekako pronađe put do tebe preko ljudi. Previše je negativnosti i lako je izgubiti pojam o vremenu, pa većina ljudi danas živi život kao da je ovo neka proba. Postanemo toga svjesni tek kad nas nešto posve izuje iz cipela. Puno čitam i shvatila sam da jedino književnost ima pravu moć dugoročno mijenjati čitatelja. U svakom vremenu ima mjesta za nadu i ljubav. Nije utopistički, ali dokle god postoji bar netko tko sjaji, ima nade. Kako se kaže, i u najtamnijoj noći plamen svijeće vidi se daleko.
SVI SMO UMREŽENI


Osim glazbe, koji su vam još interesi kad je popularna kultura u pitanju, mislim na recimo film, književnost, video... na tom tragu?
GORDANA: Glazba me definitivno najviše zanima, a nakon toga volim pogledati i dobar film i naravno pročitati neku dobru knjigu. Trenutačno čitam "Kroniku provincijskog kazališta" Pavla Pavličića.
IVANA: Film sam počela malo više istraživati zbog prirode svog posla, pa tek sada gledam neke klasike, ali književnost je moje područje. Obožavam čitati i što više čitam, to mi se čini da imam premalo vremena za sve što me zanima. Radim na nekim projektima i s tog područja, ali sve je tek u povojima i baš me jako veseli!
Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost posvuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima, bendovima (ali i vama) da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu? Usput, društevne mreže - kako s tim stojite, može li se uopće bez FB-a, Twittera, Instagrama...?
GORDANA: Rekla bih da je to postalo toliko normalno, pogotovo ako se baviš ovakvim poslom gdje ti je cilj da dopreš do ljudi koje će zanimati tvoja glazba. Facebook i Instagram virtualni su katalozi nekog izvođača i ljudi očekuju da će na tim mjestima pronaći sve informacije koje ih zanimaju i mislim da je to i u redu. Znam po sebi, ako me neki izvođač zanima, svakako ću provjeriti i društvene mreže.
IVANA: Danas morate biti prisutni na svim društvenim mrežama kako biste promovirali svoju glazbu. Postaje zamorno pratiti trendove, truditi se stvoriti neki svoj poseban način komunikacije preko mreža jer je digitalni marketing grana koja se izuzetno brzo razvija. Nekako se više volim baviti drugim stvarima, ali na društvenim mrežama smo prisutne. Da su nam tako jako puno pomogle, nisam baš posve sigurna.
ŽIVJETI OD GLAZBE


Svjedočimo u određenoj mjeri povratku vinila, LP ploča, padu prodaje CD-a. Između analognog i digitalnog, što birate? Mislim na glazbu, način snimanja...?
GORDANA: Digitalno snimanje ima jako puno prednosti, a o analognom snimanju ne bih mogla govoriti jer nisam imala nikada prilike tako snimati. Činjenica je da svaki medij ima svoj "vijek trajanja", ali CD je doista kratko živio. Mislim da jako malo ljudi kupuje CD-ove i većinom se glazba sluša preko interneta.
IVANA: Kupila sam gramofon prije nekoliko godina, ali glazbu i dalje najviše slušam preko Deezera, Youtubea i Mixcouda. Odnedavno istražujem i Spotify i rješavam se svoje zbirke CD-a koja je postala prevelika za moj mali stan. Posjedujem samo najdraže albume u fizičkom obliku.
Može li se od glazbe živjeti? Isplati li se ovdje kod nas biti glazbenik ili je isplativije imati siguran posao, recimo tako?
GORDANA: Naravno da može! Samo ovisi o tome na koji način. Meni to nije cilj, volim i svoj "dnevni" posao, ali glazba je moja najveća ljubav.
IVANA: Može se živjeti. Koliko se daješ, toliko ti se vraća.
Budući planovi? Kakva je budućnost Augusta, da budemo malo “vidoviti”? Što s koncertnim nastupima...?
IVANA: Album je objavljen upravo prije ljeta i tek smo ga počele promovirati. Ne znam je li to zato što je napisan zimi, no uvijek mi je imao neki zimski predznak. Mislim da njegovo vrijeme tek dolazi sada kad se temperature malo spuste i krenu kiše. Voljela bih da ga čuje što više ljudi!

Auguste u tri-četiri riječi, kao bend? Ili pojedinačno - Ivana i Gordana?

GORDANA: Mislim da je s vremenom svatko u bendu pronašao svoju ulogu koja mu najbolje leži, Ivana se više bavi tekstovima, ja se više bavim glazbom i mislim da nam tako najbolje odgovara!
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
GORDANA: Moja svakodnevica nije ni približno sumorna, vesele me male stvari, moji prijatelji, glazba i trudim se fokusirati na pozitivne stvari...
IVANA: Prestala sam gledati televiziju, čitati novine i portale, slušati radio jer shvatila sam da sve ono izuzetno bitno već nekako pronađe put do tebe preko ljudi...
GORDANA: Tek kada smo počele ozbiljnije raditi, zapravo sam shvatila da je upravo to područje gdje se možeš kompletno izraziti...
IVANA: Da smo u Švedskoj, gdje se od malih nogu i preko obrazovanja potiče razvijanje kreativnosti i glazbena industrija, to bi bila neka druga priča...
Najčitanije iz rubrike