Komedija Marca Camolettija Boeing Boeing počiva na nizu zabuna i duhovitih obrata, koji nastaju zbog zamršenih muško-ženskih odnosa. Bernard je mladi pariški arhitekt, potomak ugledne i moćne obitelji i glavni predstavnik zlatne mladeži Pariza, koji ima jednu tajnu. Bernard (glumi ga Dorian Paulić) nema jednu zaručnicu, nema ni dvije, nego čak tri. Vješto balansira između svojih nevjesta, koje doslovce lete kroz njegov život jer su sve tri po zanimanju stjuardese. Njegove zaručenice, Britanka Glorija (koju glumi Matea Grabić Ćaćić), Talijanka Gabrielle (Matea Marušić) i Njemica Gretchen (Katarina Krištić) izmjenjuju se u njegovu stanu prema dobro uhodanom rasporedu, ali kada se iz vedra neba pojavi njegov znanac Robert (Vladimir Andrić), koji ima vlastitu osmrtnicu u džepu, raspored druženja krene se urušavati, a Robert i Bernard pokušat će da se tri zaručnice ne susretnu, iako će cijeli dan provesti u istom stanu...

Zaplet je to komedije u dva dijela koja će u režiji Nine Kleflin premijerno biti izvedena u vinkovačkom Gradskom kazalištu "Joza Ivakić", kao prva ovosezonska premijera. Na rasporedu je u subotu, 8. rujna, u 20 sati. Kostimografkinja i scenografkinja je Larisa Vukić, a za glazbu je zadužena Nikolina Belan.
Dvije od tri stjuardese igraju dvije Osječanke. Obje se zovu Matea. Ona nešto starija, 28-godišnja Matea Grabić Ćaćić članica je ansambla osječkog HNK-a, a četiri godine mlađa Matea Marušić posljednjih je godinu dana važna karika u ansamblu vinkovačkog kazališta. Svoje glumačko obrazovanje Matea Marušić stekla je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Aktivna publika

Premijera vam je doslovce pred vratima. S redateljicom Ninom Kleflin pripremate urnebesnu komediju Marca Camolettija “Boeing Boeing”, najizvođeniji tekst francuske književnosti. Jeste li se vi zabavljali pripremajući predstavu? To je obično dobro jamstvo da će i publika uživati i smijati se.

GRABIĆ ĆAĆIĆ: Definitivno smo se dobro zabavljali, no ovo je tako dobro napisana komedija da sam sigurna da će se i publika zabaviti. Ovo je najpoznatiji i najigraniji Camolettijev komad. Inače, ovaj je francuski pisac autor u osječkom HNK-u igrane Pidžame za šestero, pa osječka publika može otprilike znati o kakvom je tipu komedije i humora riječ. Vinkovačku predpremijernu publiku je Camolettijeva komedija "kupila", nadamo se da će i Osječane.
U podjeli vas je svega petero vrlo mladih glumaca i osječka operna solistica Sanja Toth.

GRABIĆ ĆAĆIĆ: Da, Sanja igra sluškinju Berthu koja je došla 'uz stan' našem glavnom liku Bernardu. Ona je ujedno i njegova desna ruka, ali i netko koga su njegovi roditelji zaposlili da brine o njemu u prvim koracima njegovog samačkog života. Kako smo mi malo mlađa ekipa, mi smo i komad 'pomladili' i prilagodili pa je glavni lik Bernard pripadnik 'zlatne mladeži' Pariza, sin bogatih roditelja, koji je shvatio da mu je, uz svo to izobilje, baš zanimljivo imati tri djevojke, sve tri stjuardese, obrazovane, pristojne, a zbog posla vrlo često nisu u Parizu, posebice ne sve tri u isto vrijeme.
Vas ste dvije suparnice na sceni?

MARUŠIĆ: Jesmo, ali se baš ne susrećemo, pa se i ne doživljavamo tako. U komadu jesmo suparnice, ali to ne znamo, to zna samo publika.
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Tako je sve do trenutka dok se Bernardov sustav ne počne urušavati i sve tri se u istom trenutku ne nađemo u njegovom stanu. Za to je kriv red letenja, ne on.
Iza osječke Mateje - iako joj je tek 28 godina - podosta je već kazališnih utakmica, no vinkovačka je tek stasala na kazališne daske. Ovo jest 'neozbiljna' komedija, no je li ti to i prva veća - da tako kažem ozbiljnija - uloga, s gotovo cijelim profesionalnim ansamblom?

MARUŠIĆ: Prije toga sam radila Vrzino kolo, što je bio vrlo ozbiljan projekt, no ovo mi je odlično iskustvo jer je žanr farsa, pa vrijede malo drukčija pravila. Bilo je zanimljivo učiti važnost preciznosti.
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Ovo je komedija situacije i zabune, a mi smo se potrudili da bude i komedija karaktera, pa već iz toga proizalze drukčija načela igre. Ljudi misle da je komediju lakše igrati, no uvijek je teže nasmijati, nego rasplakati, dovesti do iskrene emocije, dramatične katarze.
MARUŠIĆ: Tekst je tu dosta 'radio za nas' jer mislim da je baš glumački napisan, jako brzo otvara rješenja.
Komedija je praizvedena u Parizu 1960. i do danas je ostala najizvođeniji francuski komad u povijesti i uvrštena u Guinnessovu knjigu rekorda. Je li danas takav tip humora aktualan? Lepršave komedije koje uživamo pogledati, ali ih brzo zaboravimo. Publika danas voli o sebi misliti da su izbirljivi, da ih (nas) je teško zadovoljiti, posebice nasmijati.

GRABIĆ ĆAĆIĆ: Ako je situacija iz života dobro prepoznata i napisana, funkcionira u svakom vremenu. Mislim da je upravo to suština: kada imaš dobar komad i redatelju i glumcima lakše je pristupiti radu, a i publika se veže za ono što prepoznaje, bio to Shakespeare ili Camoletti.
Obrambeni mehanizmi

Kako je bilo raditi s redateljicom Ninom Kleflin?

MARUŠIĆ: Divno! Za početak nas je lijepo osvojila svojom pozitivnom energijom, a u takvoj atmosferi glumac nema obrambenih mehanizama i kočnica, nekako kao da sve počne fukncionirati 'za nas'.
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Radna je atmosfera bila lijepa, Nina je uvažila našu mladost i nije nam stvarala pritisak, nego se trudila opustiti nas dodatno, jer da bismo došli do brze, a uvjerljive igre koju komedija zahtijeva, mislim da je određena opuštenost neophodna, jer iz toga nastaju najbolje kreacije.
Jeste li improvizacije 'uštrikali' u komad?

GRABIĆ ĆAĆIĆ: Bilo je nekoliko fora koje su nastale u radu na tekstu za koje smo se složili da moraju ući u predstavu.
Redatelj Dražen Ferenčina kaže da rad u malim kazalištima ima poseban šarm jer se primjerice nedostatak novca nadomješta entuzijazmom. Osjetite li vi to, posebice vi koji dolazite iz velikih nacionalnih kuća? Je li opuštenije?

GRABIĆ ĆAĆIĆ: Postoji razlika između malih i velikih kazališnih kuća, no ja sam u Vinkovcima i počela, često sam ondje i uvijek rado dolazim. Razlika postoji u ustroju - tamo gdje je više ljudi, svatko ima i zna svoj zadatak, no u manjim kazalištima zbog nedostatka ljudi često svi rade sve, što je ponekad dobro, a ponekada i nije. Meni je sve u Slavoniji tako pitomo i naše, pa ne vidim neku drastičnu razliku.
Nakon završene akademije u Sarajevu, odmah si dobila angažman. Uz Vladimira Andrića, sada si prva članica ansambla?

MARUŠIĆ: Da, prvo je to bilo stručno osposobljavanje, no sad se moram pohvaliti ugovorom o zaposlenju od 1. rujna, na čemu sam jako zahvalna, jer čekati na angažman, ulogu, posao nakon završene akademije jako je teško. Glumcu su bitne 'utakmice' i kontinuitet.
Vrzinim kolom visoko ste postavili ljestvicu, baš u kontekstu malog kazališta koje je prema svim parametrima - kažu i publika i stuka - napravilo sjajnu veliku predstavu. Znam da se u svim kazalištima 'trude', bar tako kažu. Je li ovaj uspjeh blagoslov ili prokletstvo?

MARUŠIĆ: Svakom sezonom želimo ići samo naprijed. Zacrtali smo si cilj, pojačavamo ansambl i repertoar, želimo podići ljestvicu, ali nije sve isključivo na nama, o tom ovisi mnogo drugih, 'vanjskih' čimbenika.
Pretpostavljam da se iz ovoga može naslutiti i tvoj odgovor, stav prema tomu da ti nije ispod časti bilo doći u malo vinkovačko kazalište?

MARUŠIĆ: Nipošto! Iz moje perspektive to izgleda ovako: kao jedinoj ženskoj članici ansambla pripadaju mi ujedno i - moglo bi se reći - značajnije uloge, što je veliko bogatstvo jer tako razvijam svoj glumački zanat. U većem kazalištu i većem ansamblu način funkcioniranja je, ipak, potpuno drukčiji. Ovo je ono što meni treba, zahvalna sam na prilici i mislim da je došla u pravo vrijeme. Ništa ne bih mijenjala.
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Mislim da se kazališta ne dijele na velika i mala, nego na ona koja su dobro organizirana i dobro vođena i znaju što mogu ponuditi svojoj publici, ali se usude i obrazovati ju svojim radom i na ona koja to nisu.
Samo tri dana nakon premijere u Vinkovcima moći će vas pogledati i publika u Osijeku, u sklopu Kazališnog rujanskog KLIK-a, u srijedu, 12. rujna, u 20 sati. Nije baš praksa ni da dolazite u HNK, a još manje tako friško nakon premijere?!

GRABIĆ ĆAĆIĆ: I Vrzino kolo je došlo brzo nakon premijere. Mi smo pretpremijeru ove komedije imali u srpnju, a ovo je prvo gostovanje i jako sam sretna da je upravo u mojoj matičnoj kući. Mi smo na ljeto već bili spremni i odradili prvi susret s publikom.
Jeste li zadovoljni?

GRABIĆ ĆAĆIĆ: Jesmo! Uspjeli smo nasmijati publiku, a kada je riječ o komediji upravo je iskreni smijeh najbolji pokazatelj jesmo li uspjeli ili nismo. Nadamo se da smo pronašli pravu mjeru i da će predstvava našim igranjima samo rasti i nadograđivati se.
Forma predstave je kompaktna, ansabl nije velik, čini se da je predstava mobilna i idealna za gostovanja, festivale?

MARUŠIĆ: Mislim da se s tom idejom krenulo. To je komad, kako mi kažemo, 'na vrata', tj. vrata su jako važna, zbog brojnih ulazaka i izlazaka.
GRABIĆ ĆAĆIĆ: Upravo zbog tih vrata, prometa, zabune, komad ima i odlike vodvilja. Mislim da je i scenografija poprilično mobilna i da će poduprijeti ovu ideju "malog" kazališta i malog uigranog ansambla koje putuje daleko, gostuje i time čuva svoje predstave i osigurava im rok trajanja.

Narcisa Vekić