Citirajući omiljenog pisca Oscara Wildea, Antonija Pintarić odbija se definirati imenicama. Riječi poput "glumica" i "pjevačica" zamjenjuje pisanjem priča, čitanjem knjiga i meditiranjem. Za sebe kaže da je individua koja se bavi glumom i voli otkrivati razne vrste umjetničkog izričaja radi nadgradnje kazališne i scenske umjetnosti. Nedavno je nastupala pjevajući najveće jazz-hitove na Ferivi polumaratonu, u povodu Dana Parkinsonove bolesti i u sklopu projekta Žena može. Jer, iako je gluma u Hrvatskom narodnom kazalištu njezino primarno zvanje, glazba je oduvijek velik dio njezina života.

- Jazz pjevam otkad znam za sebe, nekako me otvorio. On je poput glazbenog monologa, sve je u osjećaju. Dugo vremena imala sam strah od javnog pjevanja, što ljudi ne bi vjerovali, no 2016. sam počela s tetkom, Vjekoslavom Milingom Ćoletom, svirati u Magisu. Nakon nekoliko puta trema je nestala. Svaku svirku odradila sam kao da je posljednja jer se nakon svake osjećam izliječenom. Svirali smo u Campus Caffeu, Rubikonu, Rundi, Korzu 23 i ljudi su nas počeli spontano zvati. Na jednu svirku došao je Krešimir Križanec, izvrstan klavirist, s kojim sam brzo uspostavila suradnju, a poslije smo s Krisztianom Bonijem postali Jazz Therapy Trio. Prije nekoliko godina snimala sam i obrade pjesama u kućnom studiju Danijele i Marinka Bulića, te ih objavljivala na svom YouTube kanalu. Uvijek sam imala potrebu pjevati i izražavati se na taj način, a ostalo prepuštam Bogu u ruke - govori Antonija.

Novih svirki u Osijeku će sigurno biti, kaže, no gluma je ipak njezina neutaživa strast. Već u petom razredu osnovne škole krenula je u dramski studio Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, s voditeljicom Lidijom Helajz. Ona ju je prva upoznala s izvedbenom umjetnosti i vrlo brzo je novost prešla u rutinu.



- Jedva sam čekala subotu da mogu otići u kazalište jer je za mene to bila igra. Nije bilo onoga da moram biti dobra kako bi mi pljeskali, već smo samo istraživali svijet oko sebe. Bilo je izazovno, ali bez opterećenja perfekcionizma i upravo me ta igra privukla glumi. To vječno povezivanje s publikom, partnerima, vječno traganje za nečim dječjim u sebi. Nakon Jezične gimnazije, upisala sam Akademiju glume i lutkarstva u Osijeku. Bilo je jako izazovno, imali smo žestok raspored, 85 sati tjedno, uz subote i nedjelje, ali neizmjerno sam zahvalna Akademiji. Stekla sam veliko obrazovanje, vještine i prije svega otpornost, naučila sam razmišljati na pravi glumački način. Svaki semestar imali smo novog profesora, što mi je omogućilo da biram u različitosti glumačkih metoda i tehnika. Kao u vrtu, ubirala sam plodove koji su mi pomogli izgraditi svoj stil - ističe.

Na trećoj godini već je igrala u "Proscima" u Gradskom kazalištu "Joza Ivakić", na četvrtoj "Footloose" u Zagrebu, a prve profesionalne predstava bile su "Opera za tri groša" i "Unterstadt". Danas radi u HNK-u, punih 12 godina. Kazalište je, kaže, puni više od posla, gluma je poziv.

- Kazalište me prizemljilo. Oduvijek sam bila mislima u nekim oblacima i pretjerano razmišljam o svemu. Svagdje sam, samo ne u sadašnjosti, a gluma vas tjera da budete tu i sada u punom fokusu. Morate paziti na scenu, partnera, na onoga tko je iza ili pokraj vas, morate znati reagirati kada nešto pođe po zlu. Za to je potrebna intuicija i, prije svega, prisebnost u tijelu. Poput radara, analizirate sve što vas okružuje i uskačete u pomoć kada treba spasiti predstavu. To je ono što je meni prekrasno kod glume - otkriva Antonija.



U glumačkom poslu najvažniji je faktor sreća, tvrdi Antonija. I ona je do svog mjesta na pozornici došla posve spontano, zahvaljujući diplomskoj predstavi "Važno je zvati se Ernest", za koju joj je mentor bio Robert Raponja.

- Mislim da je predstava bila snimana i emitirana na lokalnoj televiziji, navodno ju je nekoliko ljudi s viših pozicija vidjelo i svidjelo im se. Glumcima je inače jako teško pronaći posao, u koroni nam je egzistencija bila potpuno upitna. Postoje ljudi puno talentiraniji od mene koji se jednostavno nisu našli na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ja sam valjda imala Božji blagoslov, ali i financijsku sigurnost. Oni koji ju je nemaju, često pronalaze motivaciju da budu kreativni, da razmišljaju izvan okvira i stvaraju nešto svoje u umjetničkoj slobodi, i to je odlična prilika - govori.



Glumački proces doista nije nimalo lak, na čitaćim probama glumci moraju istražiti svoj lik, njegov karakter i motivaciju za djelo. Moraju ga potpuno shvatiti kako bi ga replicirali. Redatelj često odaje svoju viziju predstave, a ostalo je, kaže Antonija, sinergija.

- Nakon nekoliko proba radimo raspored na sceni, a zatim počinju kostimske probe, isprobavanje frizure i šminke te generalne probe. Ovisno o redatelju, ponekad poslušaju sugestije glumaca o manjim izmjenama. Osobno, volim imati čvrstu strukturu na koju se mogu osloniti, no unutar te strukture uvijek treba biti prostora za improvizaciju. Zna se dogoditi da se zaboravi tekst ili, još gore - rekvizit. Tada treba biti dovoljno fleksibilan jer je snalaženje velik dio glumačkog posla. Uvijek se sjetim predstave "Žene", kada sam igrala s prekrasnim i, nažalost, pokojnim kolegom Žarkom Potočnjakom. On je glumio muža kojega žena, odnosno ja, vara s mlađim muškarcem. U jednoj sceni ljubavnik i ja sjedimo na klupi, a Žarko je iza nas i treba reći da će se ubiti ako ga ostavim vadeći pištolj iz džepa. Kako pištolj nije uzeo, odlučio je, nakon malo zastajkivanja, reći da će se zadaviti golim rukama i zbilja se počeo daviti. Od tada uvijek provjerim rekvizite bar 100 puta - ističe.



Velik dio glumačkog procesa je i, dakako, napredak. Uvijek voljna učiti i brusiti svoj talent, Antonija naglašava da je različitost uloga ključna za razvoj glumaca, a otkriva i kojih se rado prisjeća.

- Moja prva glavna, ujedno i najdraža, uloga bila je u "Osječkom long, long playu" u režiji fantastičnog Saše Anočića. Igrala sam opuštenu rokericu Janu, bilo mi je prekrasno baš zato što odudara od plahog i nevinog. Odlična mi je i Franciska u "Teroru", jer je udovica. To je mala uloga, ali za mene ipak velika jer sam imala ozbiljan glumački zadatak pokušavajući je utjeloviti. Bilo mi je divno jer je svaki član ravnopravno sudjelovao u procesu stvaranja predstave, a kako je riječ o kaznenopravnom slučaju, uvijek bismo imali moralne debate, što je bio odličan teambuilding. U "Moje pjesme, moji snovi" igrala sam Liesl von Trapp, s djecom, i nikada nisam osjetila takvu povezanost na sceni. U "Lukavoj udovici" kao Natalija morala sam mijenjati ruski i srpski naglasak, a "Kod bijelog konja" glumila sam djevojčicu s govornom manom. Volim takve izazove, kada je teško i odudara od rutine. Navikla sam igrati prpošne djevojčice, ali, što sam starija, nadam se da će moja dob od 37 godina ipak uskoro postati razlog za zrelije uloge - govori pozivajući čitatelje da pogledaju "Teror", koji igra 26. travnja u Bjelovaru, a igrat će ponovno i u Osijeku.



S obzirom na nedavne medijske skandale Antonija čvrsto vjeruje da se treba otvoreno govoriti o uznemiravanju u glumačkim krugovima. Ta tema ne smije biti tabu niti bi žene trebalo biti strah, napominje.

- Ansambl funkcionira kao jedan mehanizam i ako jedan kotačić ne valja, neće ni ostatak. Veliku ulogu igra podrška kolega. Moje kolegice su u više navrata pokazale solidarnost, to je Božja milost naspram onoga što se događa u drugim kazalištima. Neću lagati, ženama je teško u glumi, to sam osjetila i na vlastitoj koži. Mi uvijek moramo biti suptilne, istovremeno čuvajući integritet, a muškarci imaju tu slobodu biti direktni i odrješiti. To je jako nezahvalna pozicija jer u glumi tvoje srce tvoj je instrument. Seksualnih provokacija ima i vrlo vjerojatno će ih biti i to treba jasno adresirati. Ja sam čvrsto i odlučno rekla “ne” i to se poštovalo. Na to se treba, nažalost, psihički pripremiti. Šteta je zbog toga odustati od posla koji je zaista prekrasan, ako ti duša gori za glumom i scenom, nemoj nikome dopustiti da ugasi taj plamen - naglašava Antonija, kojoj veliku podršku u poslu i životu pružaju i obitelj te partner i glumac Luka Vondrak.