Sjetimo se, kada su propali Sovjetski Savez i komunizam u istočnoj Europi, uključujući i njegov vojni blok Varšavski ugovor i gospodarsku integraciju Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć, to se nije dogodilo zato što je NATO izvršio masovni vojni desant duboko u pozadini Berlinskog zida te porazio Sovjete i njihove trabante, nego zato što se komunizam sam od sebe urušio kao kula od karata razdiran vlastitim proturječjima i suprotnostima.

Ovo čemu svjedočimo u proteklih godinu dana, nakon što je američki predsjednik Donald Trump počeo provoditi u djelo politiku kakvu je obećao svojim razdraganim biračima, jest dramatično urušavanje Zapada, njegovo svojevrsno samoukinuće ili propast kako bi rekao veliki njemački filozof Oswald Spengler u svojoj knjizi "Der Untergang des Abendlandes".


Sva zloslutna destruktivnost Trumpove politike bila je više nego očita tijekom nedavnog sastanka na vrhu predsjednika država i vlada zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza održanog u Bruxellesu, njegova službena posjeta Velikoj Britaniji i bilateralnog susreta sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom koji se odvijao u Helsinkiju.
Američki vođa se tijekom susreta s nominalnim saveznicima u Bruxellesu s neviđenom agresivnošću okomio na partnere u NATO-u optužujući ih da premalo izdvajaju za obranu za razliku od njegove zemlje koja velikodušno troši za oružje 4,2 posto svog BDP-a. Možda je u svojoj matematici i bio u pravu, ali način na koji je ponizio saveznike pred svjetskom javnošću i njihovim biračima nazivajući ih "delinkventima" i prostački narativ kojim se obratio njemačkoj kancelarici Angeli Merkel, optužujući je, ni manje ni više, nego za unilateralno paktiranje s Putinovom Rusijom, ostavili su više nego gorak okus u ustima glavnih aktera europske politike. Koliku je sablazan i nevjericu izazvao svojom sumanutom retorikom, svjedoče i glasine koje su se pojavile među sudionicima bruseljskog summita o mogućem raspadu NATO-a. Da su možda i one ispale iz Trumpove aktovke svjedoči i njegov odgovor na novinarsko pitanje, može li sam donijeti odluku o izlasku iz NATO-a ili za to treba tražiti mišljenje Kongresa, kada je kao iz topa ispalio da "vjerojatno može, ali da to nije nužno." O Trumpovu cinizmu najbolje svjedoči njegova poruka izrečena tijekom summita hrvatskoj predsjednici: "Krenulo vam je u nogometu pa ćete imati više i za NATO." Kakvo mišljenje ima o današnjoj Europi govori i njegova izjava kako EU smatra "neprijateljem Amerike".
Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg neuspješno je pokušavao uvjeriti Trumpa kako je smisao Sjevernoatlantskog saveza da "unatoč razlikama budemo ujedinjeni u zaštiti i obrani jedni drugih." Ruske novine samozadovoljno su zaključile kako to više nije bio "summit prijatelja" te kako se on odvijao u sjeni trgovačkog rata između Sjedinjenih Država i Europske unije. Nesloga unutar NATO-a i njegovo slabljenje izvrstan je signal ruskom predsjedniku Putinu u kreiranju njegove politike prema zapadnim zemljama u Europi, njezinim rubnim članicama, ali i potencijalnim kandidatima poput Makedonije ili Srbije u kojima ruska agentura ima golemi utjecaj. Kao šlag na tortu došla je najnovija Trumpova izjava kako bi angažiranje Sjedinjenih Država u obrani neke male zemlje, kakva je primjerice Crna Gora, moglo dovesti do Trećeg svjetskog rata. Koliko je ovakva izjava opasna, jer aludira na odbacivanje kolektivne obrane, govori i činjenica da se ta zemlja jedva othrvala državnom udaru u režiji Moskve planiranom na sam dan parlamentarnih izbora prije godinu i pol čime je otklonjena opasnost da Podgorica u posljednjem trenutku odustane od članstva u NATO-u i otklizne u ruske ruke. Nema nikakve sumnje da bi tu Trumpovu izjavu mogli čitati i kao suptilnu poruku njegovu tajnom ruskom savezniku, sponzoru i osobnom treneru Putinu kako Amerika ne bi ni okom trepnula ako bi se primjerice Rusija odlučila na "baltičku avanturu", odnosno osvajanje triju minijaturnih članica NATO-a Litve, Latvije i Estonije, ili možda organiziranje novog državnog udara u Crnoj Gori. Ta izjava trebala bi itekako zabrinuti američke saveznike poput Tajvana ili Južne Koreje koje bi, prema svemu sudeći, ovakva Amerika bila spremna izručiti potencijalnim agresorima ili, drugim riječima, izdati.
Upravo tim su riječima ("izdajica", "Putinova pudlica") zapadni mediji počastili Donalda Trumpa nakon što je pred ruskim predsjednikom optužio vlastitu zemlju kao glavnog krivca za loše odnose s Ruskom Federacijom. Tada se čulo i ponešto negodovanja među Amerikancima koji inače s velikom naklonošću i prešutnom suglasnošću odobravaju Trumpov zaokret prema politici "sjajne osame" (splendid isolation), odnosno tobožnjem povlačenju iz svjetske politike i okretanju sebi samima. Njih očito ne brine procjena MMF-a da bi Trumpov trgovački rat svijet mogao stajati 480 milijardi dolara, što bi moglo ozbiljno zaprijetiti rastu gospodarstva i dovesti ga ponovno na rub globalne recesije, jer je američka središnja banka u svakome trenutku spremna tiskati dovoljnu količinu dolara.


Reći će netko neupućen sa strane, ako su propali stari Rim, Džingis-kan i Austro-Ugarska, zašto ne bi i Zapad? Nema više nikakve dvojbe, Trumpovoj Americi NATO više ne treba jer nema više ni Sovjetskog Saveza ni opasnosti od širenja komunizma zbog čega je i osnovan, a 65.631 američki vojnik, koliko ih trenutačno ima u Europi, za Washington je samo nepotreban trošak. Prema svemu sudeći, posve je upitan i sam termin atlantizma jer je, čini se, i on izmišljen kako bi prikrio činjenicu američke vojne okupacije Njemačke koja je počela 1945. i traje sve do danas. Ne znamo bismo li se trebali radovati nad činjenicom da bi odlaskom 34.821 američkog vojnika iz Njemačke konačno u Europi završio Drugi svjetski rat. Ako ništa drugo, onda zbog činjenice da bi naprasnim odlaskom Amerikanaca iz Europe, što nije nemoguća opcija sve dok u Bijeloj kući stanuje Donald Trump, nastala zastrašujuća strateška neravnoteža između zemalja Europske unije i Ruske Federacije, što bi moglo dovesti do novih ratova u Europi. Ruski predsjednik Vladimir Putin pokazao je do sada kako zna ratovati i rado to čini. Sve što Trumpova Amerika trenutačno radi jest panični odgovor na gubitak prvog mjesta u svjetskom gospodarstvu, što je činjenica s kojom će se Europa itekako morati nositi.