Migracija je proces koji već stoljećima pripada ljudskoj povijesti. Često se predstavlja kao trauma, poremećaj i povreda psihičke ravnoteže koja dugo traje. Kao takvu čine je lanac manje ili više trumatskih doživljaja, pa tako ulazi u kategoriju kumulativnih, odnosno sumiranih trauma kao što je izbjeglištvo.

Izbjeglica je danas više nego ikada u povijesti svijeta. Prema izvještaju UNHCR-a iz 2017., 68,5 milijuna osoba mijenja središte životnog usmjerenja, a samo je ratom u Siriji 5,4 milijuna napustilo zemlju. Jedan dio se nalazi u susjednim državama, dok se drugi dio uputio prema Zapadu. Međutim, nitko ne bježi dobrovoljno. Sve te obitelji i pojedinci nemaju drugog izbora, jer izbjeglištvo je jedini put u njihovoj nevolji. Pri tome prihvaćaju golem rizik, izlažući se dodatnoj, kumulativnoj traumi.
Inače, 20. lipnja proglašen je Svjetskim danom izbjeglica. Promatrajući trenutnu situaciju, poželjela bih da je svaki dan Dan izbjeglica, pogotovo zbog toga kako bi se progresivnim organizacijama dala potpora u njihovu nastojanju da se suprotstave "protjerivačkoj agendi" onih zemalja u kojima ove "prisilno transportirane" osobe iz Sirije, Libije, Afganistana... traže sigurno utočište. Sličnu sitaciju imali smo prije 27 godina, nakon agresije na Hrvatsku, a onda i na Bosnu i Hercegovinu, kada su stotine tisuća osoba bile prisiljene da pri spašavanju svojih života pođu u izbjeglištvo.
Veliki dio bio je visoko traumatiziran, pa su zemlje prihvaćanja u svrhu adekvatne pomoći kod psihičke traume bile suočene sa zahtjevima za posjedovanjem interkulturalne kompetencije. Susreti osoba s različitim procesima sozijalizacije, nastalih u različitim kulturama, često induciraju izuzetno kompleksne interakcijske situacije. Zbog pripadanja minoritetnoj grupi i senzibilnosti migranata u odnosu prema vlastitom podrijetlu, poželjno je pri dijagnostici i terapiji posjedovati nužne uvjete za interkulturalnu kompetenciju. Oni obuhvaćaju: diferencijalno znanje o društvu iz kojih traumatizirani migrant potječe, poznavanje strukture, razloga i posljedica migracijskog procesa, poželjnost poznavanja materinjeg jezika i pravila neverbalne komunikacije, poznavanje trenutnih uvjeta života, uključujući subkulturu i oblike žalovanja i načine objašnjenja simptoma.

Tražeći nove putove prolaska prema Zapadu, i Hrvatska je pred novim valom sirijskih izbjeglica. Ovaj će put stizati, i već stižu, preko Bosne i Hercegovine te, ovisno o dužini njihova ostanka, migranti će se vjerojatno suočiti s problematikom pri pomoći kod psihičke traume. Psihička trauma često se definira kao vitalni diskrepantni doživljaj između ozbiljne ugroženosti (događaja) i vlastite mogućnosti svladavanja. Odnosi se na takve situacijske faktore koji nadilaze "uobičajeno ljudsko iskustvo", odnosno događaj koji bi bio "izrazito mučan za svakog". Ako je traumatska situacija izuzetnog intenziteta duže vremena, kao akutna prisutna, onda je kao takvu dijagnosticiramo pod nazivom posttraumatski strsni poremećaj (PTSP). Iako se simptomi pojavljuju najčešće kratko nakon traumatizacije, mogu se pojaviti i nakon latencije od nekoliko mjeseci ili čak godina. Prema kriterijima nastanka PTSP-a u dijagnostici se koristi simptomatska trijada:
* ponovno preživljavanje traumatskog događaja
* izbjegavanje traumatsko-relevantnih stimulusa
* stalno povišeno pobuđenje.
Kasne, kronične posljedice traumatizacije, tj. one koje su manifestne i mnogo godina nakon stresnog iskustva, klasificiraju se kao stalne promjene ličnosti poslije ekstremnog opterećenja
Pritom su dodatni simptomi sljedeći:
* dugotrajno žalovanje, osjećaj krivnje, krivnja preživjelog, labilno samopoštovanje, ograničena kontrola impulsa, ograničenje u procjeni realiteta
* vegetativni simptomi: glavobolja, trbušne i srčane tegobe, drhtanje, vrtoglavica, grčevi i poteškoće u disanju
* komorbidni poremećaji: depresija, anksiozni poremećaji, somatizacijski poremećaji, različite vrste ovisnosti
* suicidalnost (često se navodi primjer pisca Jana Ameryja, koji je 33 godine nakon preživjelog holokausta počinio suicid).

Psihoterapija je terapijski oblik koji je na poseban način kulturalno determiniran. Uzimanje u obzir faktora kulture zahtijeva i prestrukturiranje načina razmišljanja - od monokulturalnog prema multikulturalnom. Zato se okvir u kome se odvija terapijski setting promijenio, tako da mi danas već možemo govoriti o kraju ere monokulturalne psihoterapije. Time je psihoterapija PTSP-a kod migranata postala postupak koji daje veliko značenje interakciji između psihološke traumatizacije i etnokulturalnih faktora, uz specijalno prilagođavanje potrebi pripadnika etničkih manjina. U idealnim se uvjetima rad s traumatiziranim migrantima odvija u tri faze: 1. stabiliziranje, 2. rad na traumi (konfrontacija) i 3. faza integracije.
Kod teško i kompleksno traumatiziranih osoba najveći se dio radne aktivnosti ostavlja procesu stabilizacije. Međutim, nije uvijek moguće uspostaviti potrebno stabiliziranje. Poteškoće se mogu pojaviti i zbog ograničenja pri osnovnom zbrinjavanju, zbog nedovoljnog broja adekvatnih medijatora i prevoditelja s odgovarajućim jezičnim kompetencijama, kao i zbog ograničenja kapaciteta psihosocijalnih centara i pravne pomoći u svrhu zaštite od protjerivanja zbog humanitarnih razloga. Kod prerane konfrontacije, bez dovoljno stabiliziranja, postoji opasnost od pojave psihičke dekompenzacije. Poteškoću predstavlja i često neprepoznati PTSP, pa se visoko traumatizirani migranti svrstavaju u pogrešnu dijagnozu, odnosno dijagnosticiraju se kao shizofreni, psihotični, itd.
Poremećaj nastao traumatizacijom vrlo je kompleksan i individualan sindrom, kome se nakon izvjesne latencije u Europi ponovo daje izuzetno značenje upravo zbog rastuće, aktualne izbjegličke situacije. Potreba za psihološkom - psihoterapijskom pomoći dovela je posljednjih godina u cijelom svijetu do booma u terapijskim ponudama. Samo u Njemačkoj se nalazi više od 600 instituta s najmanje tolikim brojem različitih terapijskih postupaka, metoda i još većim brojem stručnjaka koji su na tom području aktivni. Svakim danom raste i broj instituta kao i teoretičara i praktičara koji se bave problemom psihotraume, njezina liječenja, redukcije i ublažavanja simptoma primjenom različitih terapijskih metoda.
U radu s traumatiziranim osobama u Njemačkoj došlo je do sagledavanja relevantnih terapijskih metoda u detraumatizaciji migranata. Tako su 1999. i 2000. godine obavljeni kontakti s poznatim i priznatim teoretičarima i praktičarima u području traume čija interkulturalna primjenjivost terapijskih metoda ima i danas veliki odjek. Zbog kulturalne raznolikosti obuhvaćeno je deset stručnjaka, predstavnika šest različitih zemalja: Nizozemske, Njemačke, SAD-a, Švicarske, Irana i Turske. Sve su to zemlje koje su godinama bile suočene s golemim migracijskim kretanjima i velikim brojem izbjeglica, te tako bile mobilizirane da što više ožive pitanje psihotraume i terapijskih metoda.

Psihologija se često definira kao znanost o ponašanju i doživljavanju. Ponašanje i doživljavanje ne stoje u bezračnom prostoru, nego uvijek imaju sociokulturalni kontekst. Samo ovako promatrani daju određeni smisao i mogu se tako i pojmiti.
Stručnjaci su pokazali su izuzetnu fleksibilnost u intervencijskim mogućnostima bez tendencije striktnog odvajanja između terapijskih škola. Ne preporučuju paušalno odlučivanje o određenim terapijskim metodama, nego da se mora uzeti u obzir čitav niz faktora. Naglašavaju značenje i psihosocijalih intervencija koje ne pripadaju u klasične terapijske metode, ali koje su se pokazale kao vrlo uspješne u radu s traumatiziranim migrantima. Daju značenje posebno obučenim medijatorima koji osim lingvističkih posjeduju i kulturalne kompetencije. Veliki naglasak stavljaju na stvaranje stabilnog radnog terapijskog saveza. U odnosu prema ovoj problemskoj tematici naročito im je važna struktura ličnosti traumatizirane individue. Pod strukturom ličnosti podrazumijevaju zbroj svih internaliziranih normi određene ličnosti (religioznih, pseudoreligioznih sistema vjerovanja, šablona u mišljenju i navikama, osjećajnih intencija, reagibilnost, itd.). Pridaje se i velika važnost pomoći traumatiziranim osobama u akutnoj fazi, pri čemu se koristi debriefing. Primjenju se i izvjesne metode iz geštalt-terapije, hipnoterapije, različite kognitivno-bihevioralne intervencije, širok spektar tjelesno orijentiranih tehnika, ali i tehnika kreativne umjetnosti i glazben terapije.
Uzimajući sve to u obzir, dobili smo uvid u nastajanje jedne drukčije psihoterapije nego što smo je do sada poznavali. S aspekta ovih stručnjaka, psihoterapija PTSP-a kod migranata treba biti postupak koji daje veliko značenje interakciji između psihološke traumatizacije i etnokulturalnih faktora, uz specijalno prilagođavanje potrebama pripadničkih manjina. Ovakav model integrira dimenzije etnokulturalne pripadnosti, rase, psiholoških traumatskih varijabli, a uključuje kombinirane terapijskije metode ovisno o problematici pacijenta, a ne o pripadnosti određenoj terapijskoj školi.
Novi valovi visoko traumatiziranih izbjeglica nalažu da se u području psihoterapije za ovu problematiku i dalje traže i pronalaze konstruktivna rješenja. Međutim, bez socijalnog stabliziranja nema ni rada na traumatizaciji. Tempora mutantur....