ORAHOVICA

Bračni par Vesna i Viktor Čelant dijele život, a donedavno su dijelili i radni prostor. S netom završenom školskom godinom zajedno su otišli u više nego zasluženu mirovinu. Vesna kao učiteljica razredne nastave, a Viktor kao učitelj glazbene kulture. Njihova učiteljska priča počela je 1978. godine, kada su kao rođeni Županjci prvo radili u Štitaru, a potom došli u Orahovicu, koja im je postala trajni dom.

- Moje prvo radno mjesto bilo je u Bosni, u područnoj školi u Gradačcu, ali tamo sam bila samo tri mjeseca. Kada sam se vratila u Županju, počela sam raditi u Štitaru, gdje sam i upoznala Viktora i vjenčali smo se 1978. godine. Radili smo zajedno u Štitaru i moram se sada prisjetiti svoje prve generacije iz koje su mi tri učenika smrtno nastradala, jedan u Domovinskom ratu, a dvojica nesretnim slučajem. Kada se prisjetim, od svih mojih dosadašnjih učenika, sedam je ih preminulo, i to mi je najstrašniji dio učiteljske karijere jer je riječ o ljudima koji su mladi umrli i nisu dočekali ni da se zaposle. Godine 1981. došli smo u Orahovicu jer se u Štitaru smanjio broj djece. Budući da su tada učitelji imali značajno mjesto u društvu, ovdje smo dobili stan i oboje posao. Zanimljivo je i to da nam se Orahovica na prvu svidjela jer smo zajedno nekoliko godina prije kampirali u šatoru na Jezeru i, eto, na kraju završili u ovoj prekrasnoj sredini - priča nam Vesna Čelant, koja se rado prisjeća svih svojih generacija, jer učila je i roditelje i njihovu djecu.
- Ovo je prekrasan poziv, kada bih ponovno mogla birati učiteljski posao, uvijek bih ga izabrala. Pamtim mnoge školske trenutke, ali nekako mi je najviše ostalo u pamćenju doba ratnih godina kada smo djecu poveli u Mađarsku u neku vrstu škole jer je u Orahovici bio rat. Tada nismo znali što očekivati, hoćemo li se ikad moći vratiti. Ipak, sve je završilo sretno. Sada kada znam da više neću ići u školu kao učiteljica, iskreno, žao mi je, ali to je život, imam svoje hobije, volim raditi oko cvijeća i tako... Dolazi novi dio života – kaže Vesna.
Viktor Čelant posebna je orahovačka priča, čovjek koji je odgojio mnoge uspješne glazbenike, ne samo u Orahovici. Godinama je u ovom gradu sam bio mala glazbena škola, učio je djecu svirati klavir, harmoniku, tamburu, gitaru i svoj je učiteljski posao uvijek obavljao sa širokim osmijehom.
- Iza nas je 37 godina, puno je to za reći, a kamoli proživjeti u jednoj zajednici i posebno u školi. Moja priča počela je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Uvijek se sjetim našeg poznatog metodičara Bože Antenića koji nam je usadio teoriju: Idite raditi na selo, tamo morate biti prvi ambasadori glazbe. I eto, tako sam radio cijeli svoj radni vijek i presretan sam danas zbog svega što sam napravio. Od početka smo i supruga i ja uvijek bili aktivni ne samo u školi nego i u izvanškolskim aktivnostima. Koliko je samo djece i mladih prošlo kroz pjevački zbor i tamburaške orkestre u školama u Orahovici, Feričancima, Zdencima, a o učenicima da ne pričam. Dok traje jedan nastavni proces u školskoj godini, dajemo sve od sebe da učenike puno toga naučimo, ali onda kada imaš samo tjedan dana odmora od te silne galame i posla, shvatiš: to su ipak samo djeca koja uz tebe odrastaju - kaže Viktor Čelant.
- Svoj sam posao uvijek radio s ljubavlju, želio sam im prenijeti uvijek pozitivu, a eto, i predavao sam takav predmet koji je to dopuštao. Nadam se da će me učenici tako i pamtiti i sjetiti me se ponekad u životu - zaključuje Čelant.