Ako još niste čuli za splitskog repera Vojka Vrućinu, nekadašnjeg lidera Dječaka i Kiše metaka, vjerojatno vas više zanima Jelena Rozga, možda nogomet ili pak glazbu uopće ne slušate. Kako god bilo, Vojko V ima prvo samostalno longplay izdanje nakon EP-a “Kuje i laseri” iz 2010. godine, a objavljen je za Croatia Records. Kao gosti, na albumu se pojavljuju suradnici iz Kiše metaka, Krešo Bengalka (3x), Vuk Oreb (2x), Antonio Makinja, Sky Wikluh te Tonči Huljić. Singlovi “Zovi čovika”, “Pasta italiana” i “Ne može” praćeni su spotovima, pa uzevši sve u obzir, red je i da čujemo što autor ima reći.

Tvoja solokarijera, bar pod imenom Vojko V, krenula je spektakularno, puni su te mediji, imaš već tri hita, videospotovi se uredno vrte na CMC-u, album ti je odličan... sve skupa doista se nemaš razloga žaliti. S tim u vezi - je li u pitanju trijumf volje, znanja, iskustva, entuzijazma, sreće ili svega toga zajedno, u tvom slučaju?

- Kad radiš album gdje si istovremeno izvođač, pisac tekstova i producent, definitivno je dobro imati sve što si u pitanju naveo, a i više od toga. Od 2008. do 2015. radio sam na tri albuma Dječaka, dva albuma Kiše metaka i na Kujama i Laserima, tako da mi je nakon “Firme” (2015.) trebalo određeno vrijeme da se odmorim i skupim volje, da si riješim sam svoj studio i općenito sredim uvjete za rad na soloalbumu. Što se tiče znanja i iskustva, siguran sam da bi album “Vojko” bio nemjerljivo lošiji da se nisam naučio poslu s Dječacima i Kišom mataka. Sreća je bitan faktor, pogotovo u situacijama kao kod kolaboracije s Huljićem koja je nastala većinom slijedom nasumičnih događaja. Presudno je i imati ekipu ljudi koja će poslušati materijal prije negoli iziđe i iskreno ti reći što valja, a što treba obrisati.

Što s kolektivima Dječaci i Kiša metaka, jesu li oni privremeno ili za stalno upokojeni?

- Što smo stariji, svatko od nas sve više ima svoj pogled na to kako muzika treba zvučati i to je s godinama sve teže sinkronizirati, tako da je bolje da svi radimo svoje negoli da se forsiramo i napravimo nešto zajedno na silu. Zoni pretežito naginje ljubavnoj tematici, Ivo voli socijalnu tematiku, ja imam svoj đir.

Vratimo se malo o dublju prošlost. Kakva su ti glazbena iskustva iz najmlađih dana? Nemoj mi samo reći da si slušao i otkidao na punk ili metal, pa si se onda prosvijetlio hip-hopom i repom? Ili je bilo upravo tako, premda sumnjam, budući da se “referiraš” na J. S. Bacha ili je to tek ironična dosjetka?

- Punk mi nikad nije sjeo, a metal volim samo u malim dozama. Sjećam se da je prvi bend koji mi se baš svidio bio Prodigy, kad sam imao 12-13 godina, nakon toga sam dobio kasete Wu-Tanga, koje volim i dandanas. Imao sam kratku DMX super-repersku fazu i nakon toga nerd-repersku fazu gdje sam slušao samo najopskurniji rap tipa Company Flow, Cannibal Ox, Clouddead, Aesop Rock. Kad je to prošlo, slušao sam bilo što, rap, pop, elektroniku...

Kad se povede riječ o splitskoj glazbenoj sceni, svi odmah počnu tupiti o tzv. splitskom stanju uma? U čemu je zapravo stvar, u čemu “tajna” toga i takvoga fenomena ili je to sve isforsirano, pretvoreno u mit, kad se radi o Splitu?

- Nema nikakve tajne, to je sve teški mit i kolektivna egomanija. Trenutno u Splitu nema apsolutno nikakve alternativne scene osim možda dva kluba na aparatima, svi su konobari, ugostitelji i iznajmljivači apartmana. Tko god tupi o tome, vjerojatno priča o nekim davnim vremenima i nostalgično se prisjeća svoje mladosti.

Za hip-hop kakav ti radiš, ali i Krešo Bengakla, a u Osijeku Krankšvester, kažu stručnjaci da je nekakva lokalna inačica trap-hopa, koji u originalu vuče korijene iz juga SAD-a. Drugim riječima, što je trap-hop na hrvatski način, kako bi ga ti definirao, ako baš moraš? Sudeći prema tvojim i Krešinim hitovima, s takvim stilom bez problema ste ušli u mainstream...

- Sve je to isto sranje - novo pakovanje. Staviš malo hi-hatova da zvuče kao prskalice za travu i repaš nanana-nanana umjesto nana-nana i eto ga moderan si i djeca ti dolaze na koncerte. Dobra muzika će uvijek biti dobra muzika, pakovanje se mijenja svakih nekoliko godina i svatko normalan prati šta se događa, igra se novim stilovima i uklapa to u svoju priču. Nismo mi toliko kvalitetni koliko je konkurencija zatupljena i nesposobna.

Općenito - hrvatska hip-hop scena jučer, danas i sutra? Sudeći prema novom zamahu, ima li više uopće smisla govoriti o starim dobrim vremenima hrvatskog hip-hopa koja se više neće vratiti ili je obrnuto, hip-hop je i dalje tu, živ je i zdrav?

- Shvatio sam da će ljudi uvijek davati prednost prošlosti i što više vrijeme ide dalje, ta prošlost će postajati sve zlatnija i zlatnija dok ne ode izvan svih proporcija i više ništa ne valja nakon te i te godine. Upoznao sam ljude koji tvrde da ništa dobro u rapu nije izišlo nakon 1992.

Tvoj odnos, recimo tako, s aktualnom situacijom u društvu, u Hrvatskoj? Inspiracije ne manjka, od politike do ideologije i svih drugih problema, kako to sve djeluje na tebe, na tvoje bavljenje glazbom, skladanje i pisanje pjesama?

- Situacija u Hrvatskoj, kako se prikazuje u svim medijima, nije mi toliko zanimljiva, ponajprije jer mi se čini da se gotovo svi hrvatski problemi, afere, skandali, pljačke itd. mogu svesti na jednu stvar, a to je pohlepa. Od sitnih pohlepnika do velikih, svaki je dan netko na optuženičkoj klupi i u medijima, a mediji su doslovno postali dnevne objave po principu tko je malo pretjerao pa ga se uhvatilo. To mi može biti zanimljivo za pjesmu-dvije, ali za više od tog užasno je zamorno.

Osim glazbe, koji su ti još interesi, kad je popularna kultura u pitanju, mislim na recimo film, književnost, video... na tom tragu?

- U posljednje vrijeme rijetko stignem čitati, posljednja dobra knjiga koju sam pročitao je “Sapiens” od Yuvala Hararija, zanimljivo napisana priča o povijesti čovječanstva i spekulacije o budućnosti. Što se tiče filmova, čini mi se da su se užasno srozali u posljednjih desetak godina, jedino što izlazi su ili prebrijani filmovi o superjunacima ili suhoparne pretenciozne europske drame bez soundtracka. Ne sjećam se kad sam posljednji put pogledao kvalitetnu komediju. Pogledam tu i tamo koju dobru seriju ili zanimljiv youtube/podcast tipa Bill Burr, Jordan Peterson ili Joe Rogan.

Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost posvuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima, bendovima (ali i tebi) da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu?

- Nikad nije bilo lakše snimiti album i izbaciti ga u javnost, ali mislim da se nikad nije bilo teže istaknuti u gomili smeća koje svaki dan izlazi. Mislim da je to ključ uspjeha youtube-kritičara Anthonyja Fantana jer ljudima očajno treba filtar koji će prokopati sve to i koliko-toliko objektivno selektirati što je vrijedno slušanja, a što nije, jer normalan čovjek danas nema vremena preslušati terabajte i terabajte muzike koja svaku sekundu izlazi.

Svjedočimo u određenoj mjeri povratku vinila, LP ploča, padu prodaje CD-a. Kako to komentiraš? Između analognog i digitalnog, što biraš? Mislim na glazbu, način snimanja...?

- Iz moga iskustva taj povratak vinila je teška prijevara. Ne poznajem nikoga da ga ni blizu zanimaju vinili. Ja sam team digitala do smrti!

Prema tvom mišljenju - kakva je danas popularna kultura, uključujući i glazbeno stvaralaštvo, u Hrvatskoj, koliko je sve estrada, koliko mainstream, a koliko svojevrsni underground? Ili je to sve isprepleteno, u određenoj mjeri?

- Ne pratim hrvatsku kulturnu scenu. Ovaj intervju ima previše pitanja, ne da mi se više!

Budući planovi? Kakva je budućnost Vojka V, da budemo malo “vidoviti”? Što s koncertnim nastupima...?

- P.A.R.E.

Vojko V u tri-četiri riječi?

- Debeli, ćelavi fesbaš.

I za kraj, da malo zlorabim slična, malo morbidna pitanja iz Classic Rocka i drugih inozemnih časopisa - koje bi riječi želio da budu upisane na tvom nadgrobnom spomeniku, kako bi glasio tvoj epitaf?

- Pridruži se, lezi dole!

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ