Upravo 2009. godine, nakon što je odlučeno da se bodovi za Svjetski kup ne zbrajaju u dvogodišnjem ciklusu i da ne postoji više završnica Svjetskog kupa, organiziran je i Svjetski kup u Osijeku.

Dobivanju domaćinstva prethodile su prvo godine kada su različiti već postojeći hrvatski gimnastički centri doslovce „učili“ gimnastiku, odnosno kako stvoriti vrhunske vježbače. Tada su gimnastički entuzijasti često pohodili bivši SSSR, kasnije i zemlje nastale na tom području. Prvi je, zapravo, “istočni blok” probijen iz Osijeka, gdje su prvo dolazili kineski, a potom i ruski gimnastički stručnjaci, a potom po uzoru na ljude iz Sokolskog doma, sličnim smjerom krenuli su i u Čakovcu, Zagrebu, Rijeci, Splitu...

Tako je iz ruskog Čerkeska s trenerom Aleksanderom Černovom u Osijek devedesetih godina stigao Aleksej Demjanov. Uzeo je hrvatsko državljanstvo i pod našom zastavom počeo osvajati medalje, da bi kulminaciju doživio nastupom na Olimpijskim igrama u Atlanti. Po uzoru na Osijek kasnije su počeli otvarati granice i ostali centri, pa se u Čakovcu na sličan način pojavio i gimnastičar Timur Kuzmin, a krajem devedesetih u Međimurju se iz ruskog grada Vladimira za stalno nastanio Igor Križimski koji je već počeo raditi s tada perspektivnim Filipom Udeom. I u ostalim centrima počeli su se pojavljivati „dečki koji obećavaju“, premda je hrvatska gimnastika uz Demjanova već imala određenu okosnicu u kojoj su bili Osječani Saša Solar, Zagrepčani Tigran Gorički i Lucijan Krce i Ratko Jovanović, Riječanin Željko Matovina... No, stizala je i nova generacija, kasnije nazvana „černobilska generacija“, jer su svi rođeni 1986. godine. Osječani Robert Seligman i Tomislav Marković, Zagrepčani Marko Brez i Marijo Možnik (jedini rođen 1987., ali u siječnju), Čakovčanin Filip Ude, a kraće vrijeme i Splićanin Ivica Bago (kasnije se u Izraelu bavio plesom nap.a), nakon vrlo dobrih rezultata u juniorskoj konkurenciji, počeli su se bez velike medijske pompe pojavljivati na svjetskim seniorskim kupovima. Prvo osvajati bodove, a potom i ostvarivati i odlične rezultate, paralelno vodeći borbu s nerazumijevanjem okoline i administracije, čak i s vodstvom vlastitog Saveza. Odlazak na velika natjecanja i prvih velikih rezultata nove generacije naveo je osječkog gimnastičkog zanesenjaka i trenera Nenada Solara da pokrene inicijativu da se nešto slično organizira u Hrvatskoj. Naravno, njegova želja bila je organizacija velike gimnastičke priredbe u Osijeku. Tako je zanimljivo reći kako je 2002. godine na Svjetskom prvenstvu u Debrecenu kompletnu hrvatsku gimnastičku reprezentaciju činili Osječani (Saša Solar, Kris Marček, Tomislav Marković i Robert Seligman nap.a). “Conditio sine qua non” dogodio se 2008. godine kada se uoči Svjetskog rukometnog prvenstva počela graditi dvorana Gradski vrt. Kažu kako su još za vrijeme njezine gradnje pozvali Solara kako bi dao savjet i bili postavljeni gimnastički ankeri, pa su “mudri gradski ljudi” očito razmišljali unaprijed kako bi se u dvorani mogle organizirati i velike gimnastičke priredbe. Jer bez njih i u novoj dvorani tako nešto ne bi bilo moguće. Solaru je još trebala potpora lokalne zajednice koju je dobio na zanimljiv način, naime sinovi tadašnjeg župana osječko-baranjskog Krešimira Bubala trenirali su tada gimnastiku pa je župan samoinicijativno predložio: „Zašto se ne bi nešto veliko organiziralo i u Osijeku“. Solar je tada dobio kariku koja je nedostajala i krenuo u otvorenije lobiranje u svjetskoj gimnastičkoj zajednici. Krajem 2008. FIG-a je potvrdila Osijek kao domaćina jedne od etapa Svjetskog kupa 2009. godine.