Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES, u članku “Bosna i Hercegovina: Kako paritet može biti još proporcionalniji?”, piše o narušavanju načela suverenosti u Ustavu BiH i pokušajima da ga se dalje potkopava kroz predložene promjene izbornog zakona na razini Federacije. Njegov članak objavljujemo u skraćenom obliku.

Međunarodni diplomati u Bosni i Hercegovini nedavno su lansirali inicijativu u kojoj zahtijevaju da Parlament Federacije BiH iznova konstituira svoj gornji dom, Dom naroda FBiH, kako bi broj poslanika u njemu bio “još proporcionalniji”.

No, kako broj predstavnika u Domu naroda može biti još proporcionalniji, kada je ionako već zasnovan na principu pariteta? Zvuči apsurdno, zar ne? Političko predstavljanje može se zasnivati na principu proporcionalnosti, ili na principu pariteta. Kada se zasniva na principu pariteta ne može biti još proporcionalniji. Štoviše, ovakva inicijativa miješa se u suvereno pravo Parlamenta FBiH da vodi svoje poslove, pa i oblikuje samoga sebe, bez vanjskog uplitanja.

U Bosni i Hercegovini prihvaćeno je, ništa manje aksiomatično, u tradiciji njene dugotrajne podjele pod sponzorstvom međunarodnih izaslanika, da suverenitet ove zemlje može lako biti podijeljen, otuđen od njenog naroda kao cjeline i prenijet na njene konstituente etničke elemente, a zatim konzumiran od strane njene tri etničke oligarhije u obliku neograničene političke moći nad dijelovima teritorije koji su im dodijeljeni u procesu podjele. Zapravo, takav podijeljeni suverenitet tretira se kao da je prenesen na ove tri oligarhije koje ga onda konzumiraju u obliku privatne svojine nad resursima koji se nalaze na danim dijelovima teritorije.

Tako, dok se suverenitet drugdje tretira kao stvoren putem ugovora sklopljenog između slobodnih individua koje time sebe konstituiraju kao narod, a suverenitet kao svoju opću slobodnu volju, u Bosni i Hercegovini suverenitet se tretira kao rastvoren putem ugovora sklopljenog, pod pokroviteljstvom međunarodnih izaslanika, između njene tri najveće etničke grupe koje su u tu svrhu preimenovane u 'konstitutivne narode', i koje su time stvorile samo nestalnu državnu strukturu, bez deklariranog ili stvarnog nositelja suvereniteta. 'Konstitutivni narodi' prikazani su kao strane u ugovoru koje bi trebale biti predstavljene prema principu pariteta u parlamentarnim institucijama, na razini i države i njena dva 'entiteta' (Federacija i Republika Srpska), i samo njihove pojedinačne volje uzimaju se u obzir, iako ni oni pri tome nisu tretirani kao suvereni, nego samo kao zavisni od uzajamnog pristanka.

Štoviše, još jedan dio podijeljenog suvereniteta ove zemlje prenijet je na takozvanog Visokog predstavnika (diplomat imenovan od strane međunarodnih sila - OHR), čija se volja može nametnuti kao vrhovna u odnosu na pojedinačne volje oligarhija koje tvrde da predstavljaju svoje 'konstitutivne narode'. U ovom smislu, kao dio Ustava zemlje, Visoki predstavnik se najbliže primiče pojmu suverena, iako u praksi ova osoba rijetko koristi svoju volju i nameće svoje odluke trima oligarhijama o kojima je ovdje riječ. Ipak, položaj u okviru Ustava čini da se Visoki predstavnik (OHR) ne može izbaciti iz ukupne pravne strukture zemlje, usprkos stalnim naporima tri etničke oligarhije da eliminiraju ovu potencijalnu prijetnju njihovoj neograničenoj moći.

No, je li takva višestruka podjela i prijenos suvereniteta zaista dio Ustava Bosne i Hercegovine, ili je to samo samovoljna interpretacija ustavne strukture zemlje od strane stranih diplomata i domaćih političara? U preambuli Ustava može se zaista naći odredba kojom je suverenitet podijeljen između nekoliko različitih kategorija koje su stavljene u poziciju nositelja suvereniteta:

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s “Ostalima”), i građani Bosne i Hercegovine ovim određuju Ustav Bosne i Hercegovine kako slijedi. (Mirovni sporazum u Daytonu, Aneks 4, Ustav Bosne i Hercegovine). Slična formula može se naći u Washingtonskom sporazumu (1994.), koji je prethodio Mirovnom sporazumu u Daytonu (1995.) i poslužio kao osnova za stvaranje Federacije BiH, kao jednog od dva entiteta u okviru Bosne i Hercegovine:

Ovdje je suverenitet podijeljen između Bošnjaka, Hrvata i “Ostalih” - kakav god da je njihov etnički identitet, ili su bez njega - i svi oni tretiraju se kao da posjeduju dvostruki identitet, prvo kao 'konstitutivni narodi', a zatim kao 'građani Republike Bosne i Hercegovine.' Jer, formula 'konstitutivni narodi' (zajedno s “Ostalima”) pretpostavlja da “Ostali” - kakav god da je njihov etnički identitet, ili su bez njega - također trebaju biti tretirani kao 'konstitutivni narodi', zajedno sa Bošnjacima i Hrvatima. Po analogiji, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, zajedno s “Ostalima”, trebaju biti tretirani i kao 'konstitutivni narodi' i kao 'građani Bosne i Hercegovine' unutar Aneksa 4 Mirovnog sporazuma u Daytonu. Ali, tko zapravo može biti proglašen nositeljem suvereniteta na osnovu ova dva neprecizno formulirana ustavna akta?

Slijedeći prethodno spomenute moderne teorije suvereniteta, ako suverenitet smatramo nedjeljivim i ako u skladu s tim on može imati samo jednog nositelja, onda taj nositelj moraju biti građani Bosne i Hercegovine, djelujući kao cjelina. Onda 'konstitutivne narode' (Bošnjake, Hrvate, i Srbe, zajedno s “Ostalima”), treba promatrati jednostavno kao konstitutivne, sastavne dijelove cjeline koji ne mogu biti tretirani kao paralelni nositelji suvereniteta. A onda ti građani mogu biti predstavljeni u jednodomnom parlamentu, zasnovanom na principu proporcionalnosti.