Da iz perspektive naše zemaljske i u mnogočemu prizemljene Hrvatske svemir i svemirska pitanja nisu tako daleko svjedoči i nedavno održana tribina u Klubu knjižare Nova pod naslovom Space Cafe. Na tom su javnom predstavljanju sudjelovali Tajana Lučić, psihologinja koja se bavi ljudskim čimbenikom u svemirskim postajama, Danko Kočiš, predsjednik Astronomskog društva Orion iz Đakova, nacionalni koordinator Svjetskog svemirskog tjedna za Hrvatsku i predsjednik nacionalne udruge World Space Week, te Goran Nikolašević, zrakoplovno-tehnički specijalist, izvršni direktor World Space Week Association, član Upravnog odbora u World Space Week Hrvatska, izaslanik u Odboru za miroljubivo korištenje svemira u Beču i član Međunarodne astronautičke federacije u Parizu.

Tajana Lučić mlada je psihologinja koja surađuje s nevladinom udrugom i mrežom stručnjaka Space Generation Advisory Council sa sjedištem u Beču i nastalom pod okriljem Ujedinjenih naroda, trenutno na poziciji suvoditelja Space Exploration Project Groupa. Jedan od poslova kojim se bavi ova istraživačka skupina su i analogne misije poput posljednje koju je u veljači organizirao Austrian Space Forum u Omanu i Innsbrucku. Simulacija svemirske misije na Mars održana je u regiji Dhofar u Omanu, čiji je krajobraz najsličniji onome koji se nalazi na Crvenom planetu. Svrha je ove analogne misije bila ispitivanje opreme, postupaka i tijeka rada u uvjetima sličnima onima na Marsu te svih onih zadaća koje bi u pravoj misiji obavljali astronauti poput istraživanja tragova života ili geofizičkih istraživanja. Potpora misiji nalazila se u Innsbrucku, odakle su dolazili “zemaljski” naputci ekipi na marsovskom zadatku.

Kako nam je objasnila Lučić, zbog velike delikatnosti i visoke cijene misija potreban je visok stupanj izvježbanosti astronauta i sveg ostalog osoblja uključenog u takve programe kako bi se mogućnost da se dogodi pogreška svela na minimum. Dodala je da je zato potrebno još na Zemlji provjeriti sve postupke, naročito pokuse koji moraju proći posebnu provjeru, potrebno je dokazati da se oni mogu provesti u djelo, odnosno da mogu dati rezultate koji se od njih očekuju. Ovakva jedna misija, objašnjava Lučić, traje dvije godine. Analogni astronauti prolaze višestruko uvježbavanje, fizičko, mentalno i svako drugo, dodaje naša sugovornica, a simulacija njihove svemirske misije održava se u uvjetima koji najviše podsjećaju na Marsovu površinu.

- Posebnu poteškoću čini odmak u komunikaciji od 10 do 14 minuta s obzirom na to da velika udaljenost Marsa onemogućuje komunikaciju u stvarnom vremenu, zbog čega je potrebno da zemaljska potpora misiji mora predvidjeti što se sve može dogoditi desetak minuta kasnije kako bi međusobna komunikacija bila uspješna i učinkovita - ističe Lučić.

Analogne su misije, prema riječima Tajane Lučić, jedan od načina da se u simuliranim uvjetima u zemaljskom okruženju, uz niski rizik i razmjerno nisku cijenu, istraže svi potencijalni problemi koji se mogu pojaviti u nekoj budućoj svemirskoj misiji te za njih pronađu rješenja. Posjeća nas da slična uvježbavanja prolaze i pravi astrounauti koji tko zna koji put prolaze kroz različite scenarije koji prate misiju na koju su poslani. Nazočnost psihologa u ovakvim projektima nije manje važna od angažmana, primjerice, astrofizičara s obzirom na to da uspješna komunikacija zemaljske kontrole misije s astronautima na zadatku morati proći ne samo izvrsnu psihološku pripremu nego se mora odvijati na najbolji mogući način. Taj bi posao bez psihologa bio nemoguć.