Punih 14 godina prošlo je od premijere “Crvenkapice” u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” u Vinkovcima, koju je (prema motivima bajke kojom su se, između ostalih, pozabavili i braća Grimm i Charles Perrault), tada režirao Vjekoslav Janković. No, umjesto da predstavu jednostavno obnove, uz pomoć redatalja i autora teksta, a danas izv. prof. art. na Umjetničkoj akademiji, Vjekoslava Jankovića, vodstvo se kazališta odlučilo u pomoć (koprodukciju) pozvati Dječje kazalište Branka Mihaljevića (čijem je ravnatelju Ivici Lučiću pripala uloga naratora - i to sjajnog), a režiju povjeriti svom glumcu Vladimiru Andriću (koji je i intervenirao u izvorni i vrlo poetičan i razigran Jankovićev tekst). Predstavu nije spasila ni sjajna glazba i songovi iz pera bivšeg gitarista Majki Ivice Duspare i Igora Valerija.

Vinkovačko kazalište ima desetljećima profesionalni status, no produkcijski su još u povojima. Premda playback u kazalištu nije ništa novo, teško ga je 'prožvakati' gledajući glumce kako samo bez tona otvaraju usta. Osjećaj izdaje ono je što ne izlazi iz glave i nije nimalo simpatičan. Bar na premijerni dan i bar u matičnom kazalištu. Uz to, glumci su bili opremljeni 'bubicama' koje su i koristili u predstavi. Vjerujem da bi im mnogi prije oprostili neke tehničke nesavršenosti, a i njih je bilo, poput preglasnih upravo tih brojeva na playbacku.

Iako mjuzikl nosi naslov “Crvenkapica”, zvijezda je ipak Vučko. Njegov je interpret Marijan Josipović zasluženo pobrao simpatije i malih i velikih, što pjevnim (stvarno moćan glas), što glumačkim umijećem (spontan i siguran), a Katarina Šestić kao Crvenkapica ostala je u njegovoj sjeni. Uz to, čini se da je i autoru Jankoviću lik vuka bio nekako najzanimljiviji pa je od njega i sam napravio cool frajera, čemu je Josipović dao svoj sjajan doprinos.

Matea Marušić jednako je neuvjerljivo iznijela i mamu (koja živi u šumi, ali nosi cipele s visokim potpeticama!) i baku, čija uloga baš i nije zanemariva. Ivan Pokupić, kao lovac Luka, nešto je bolji dojam ostavio, kao i Katarina Krištić u ulozi leptirice Durice (osim u pjevačkim dionicama). Zeko, u izvedbi redatelja Vladimira Andrića, na trenutke je bio vrlo zanimljiv, a na trenutke prilično upravo suprotno. Zorko Bagić bio je osa, vjeverica, ptičica, leptirići...

Kostimi i scenografija rad su Ivane Pjevac. I u slučaju Vučka i u slučaju Zeke Hilarija prilično su dojmljivi i dopadljivi, za razliku od ostatka likova, a zamjerka ide na račun Crvenkapice koja više podsjeća na medicinsku sestru, a ne na djevojčicu koja baki nosi kolače. Uz to, za pozornice koje su u odnosu prema publici pozicionirane kao u vinkovačkom kazalištu, bilo bi primjerenije da ispod haljinice ima i tajice. A ne bi bilo zgorega ni da osa nije veća od ptice, iako ima važnu ulogu i dođe Vučka - glave.

Još je tu dosta nespretnosti tehničke naravi, poput Vučkovog 'prekoračenja' dometa rasvjete na prosceniju pa ostane u mraku ili kada isti taj vječno gladni Vučko pojede ptičicu pa umjesto da lutka ptice nestane tako da ju neprimjetno strpa pod mantil, 'pojedenu' ptičicu Zorko Bagić samo nonšalantno odnese sa scene - naočigled publike.

Dramaturški je predstava puna nelogičnosti i radnja ne teče glatko, nego se scene samo nižu, bez nekih finih nijansi u fabulativnom tijeku. Tako baka u ključnom trenutku - bježeći od vuka - nestane u ormaru i više se, umalo, i ne pojavi.

No, nije u predstavi baš sve tako loše. Zgodne su epizode u kojoj Crvenkapica i lovac Luka djecu podsjete kako šuma izgleda u svakom godišnjem dobu, kao i ona kad Crvenkapica Vučka privremeno onesposobi (do dolaska skupine super junaka - leptirice, zeke...) pričepivši mu šape poklopcem klavira.

Scenski pokret i koreografiju s ansamblom radila je Maja Huber.