Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Velimir Srića: Hrvatsko društvo boluje od predrasude da su svi koji uspiju zapravo negativci!
Objavljeno 17. veljače, 2018.
DR. SC. VELIMIR SRIĆA, SVEUČILIŠNI PROFESOR U TRAJNOM ZVANJU NA EKONOMSKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, KONZULTANT I EKSPERT SVJETSKE BANKE ZA CHANGE MANAGEMENT

Nerijetko slušamo priče o tome kako su Hrvati (srećom ne svi) još pod utjecajem tzv. socijalističkog mentaliteta kad su rad i radne navike u pitanju. Usto još i puno gunđaju, navodno su (ili istinito) i lijeni, bune se protiv svega i svačega, no kad odu u inozemstvo, mijenjaju te svoje loše navike.

O tome koliko u svemu tome ima istine, razgovarali smo s dr. sc. Velimirom Srićom, sveučilišnim profesorom s Ekonomskog fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Koliko je istinita konstatacija da se Hrvati previše bune protiv svega, da imaju problema s radom i radnim navikama, da previše lažu, među ostalim?

- Na laganje brojnih političara i poslovnih ljudi izgleda da smo se naviknuli, iako sumnjam da netko to istinski voli. A što se tiče radnih navika, pogledajmo činjenicama u oči. U Hrvatskoj radna etika, kult napora, žrtvovanja, učenja i odricanja nisu na cijeni. Istraživanja pokazuju da je efektivni prosječan radni dan zaposlenika u gospodarstvu manji od pet sati, dok je u javnoj upravi i pola sata kraći. U prosjeku odradimo malo više od polovice radnog vremena. Dovoljno je tijekom dana prošetati se bilo kojim dijelom grada i vidjeti koncentraciju ljudi u kafićima pa shvatiti da ih je tamo više nego na radnim mjestima. S devet i pol dana bolovanja godišnje po stanovniku Hrvatska je pri vrhu europske ljestvice izostanka s posla. Tome možemo dodati i zapanjujući broj od 240.000 invalida rada. Usto, u Hrvatskoj radi jedva 57 % radno sposobne populacije. Velik dio građana niti je zaposlen, niti je prijavljen na burzi. Prema tom smo pokazatelju na samom dnu EU-a.

ZELENI INTERESI

Koliko i brojne predrasude koče Hrvatsku nas putu prema razvoju, napretku?

- Našu kulturu karakterizira predrasuda da su svi koji uspiju zapravo negativci. Trudiš li se i boriš svom snagom, sigurno imaš nepoštene namjere i gledaš svoju korist. U Hrvatskoj će ti oprostiti sve, samo ne uspjeh. Uz to, tko puno radi, taj i često griješi, a naša kultura nema razumijevanja za pogreške pa se poduzetnim pojedincima, bilo u gospodarstvu ili politici, kad ne uspiju teško pruža nova prigoda. Svjetska iskustva pokazuju da se većina uspjeha izgradila tek nakon (niza) neuspjeha, ali su pojedinci imali snage uzdići se iz pepela, naučiti iz poraza i krenuti dalje. Sklonost riziku u nas nije na cijeni. Svi bi rado uspjeli, ako uspjeh dođe sam od sebe, investirali bi tuđi kapital, radili projekte državnim novcem, pokretali sigurne inicijative uz političku podršku, ali bi se mali broj usudio staviti vlastitu imovinu i sudbinu pod hipoteku i krenuti u poduzetnički ili poslovnu neizvjesnost.

Nerijetko odbacujemo i one projekte koji nam donose posao i zaradu, pod krinkom primjerice brige za nacionalna dobra. Zašto je tome tako?

- Prije svega zato što se narod naviknuo da se od strane politike i moćnih pojedinaca guraju i podržavaju projekti koji nisu od interesa za zemlju i njezine građane, nego su “korisni” samo za te pojedince i interesne skupine. Hrvatska je zemlja poljuljanih vrijednosti. Svaki dan saznajemo o menadžerima koji varaju državu, poslovne partnere i djelatnike. Sve je više slučajeva da radnici varaju šefove i suradnike. Sve zločestije neki mediji manipuliraju javnošću. Sve besramnije političari varaju sve i svakoga. Važno je da te ne uhvate. Ako te i uhvate, platit ćeš skupog odvjetnika pa ćeš se izvući. Ako se ne izvučeš, ukradi dovoljno da mirno živiš kad iziđeš iz zatvora. Sve podsjeća na pokojnog kontroverznog predsjednika Nogometnog kluba “Hrvatski dragovoljac” Stjepana Spaića, koji je, navodno, na početku važne utakmice gurnuo sucu u ruke 5000 eura i rekao: Rođo, ovo ti je da sudiš pošteno! Anegdota u srž pogađa tu boljku suvremene Hrvatske, opće prihvaćen stav da se do rezultata, uspjeha, postignuća ili bogatstva u pravilu stiže nemoralnim, koruptivnim i nepoštenim ponašanjem. Sve je trulo, svi su pokvareni, utakmice i natječaji su namješteni, projekti su tu da netko od toga ima osobne koristi, ništa ne možeš napraviti bez veze, poznanstva, plave kuverte i protekcije. Dakle, samo ako ne ide drukčije, onda ćemo pošteno! Zato vjerujem da su mnogi projekti dočekani na nož jer onaj koji se jednom opekao, poslije i na hladno puše.

Koliko ekološke udruge, “zeleni”, uz dužno uvažavanje njihovih stavova, koje se svako malo bune, svjesno ili nesvjesno, koče razvoj Hrvatske?

- Ima pravih “zelenih” koji se istinski brinu o dugoročnim interesima naše zemlje, njezine prirode, njezinih resursa i njezine dugoročne održivosti. Ima, nažalost, i puno onih koji zloupotrebljavaju aktualnu modu brige za okoliš pa koče mnoge vrijedne poslovne i poduzetničke aktivnosti i projekte koji su ekološki posve prihvatljivi. Zašto to rade? Ponekad su u igri sitni lokalni interesi, ponekad zavist i zločestoća, ponekad čiste predrasude, a ponekad neinformiranost i neznanje. Ponekad se otpor rađa jednostavno zato jer bi ljudi nekog grada ili regije voljeli da ih netko nešto pita, a ne da budu stavljeni pred gotov čin. Osim toga, vlada (opravdani) strah da su žrtve političkih igara, lobiranja moćnih kompanija i njihove spremnosti da zarađuju i stvaraju profit na našim resursima. Glavni problem iza svega toga je nepostojanje jasne strategije zemlje što treba štititi, što razvijati, koji su pravi prioriteti i kako najbolje iskoristiti naše sjajne prirodne resurse. Zato je teško odgovoriti na primjer na pitanje zašto ima više otpora izgradnji jednog golf-igrališta nego jedne termoelektrane. Uz jasnu nacionalnu strategiju, o takvim pitanjima uopće ne bi bilo rasprave.

Imali smo i primjer najavljenog bušenja na Jadranu, pa je to otpalo, a tu je i primjer oko LNG-a na Krku. Oko takvih pitanja vlada poprilična zbrka?

- Trenutno je cijena nafte neinteresantno niska za otvaranje tako složenih projekata kao što su jadranske bušotine, dok LNG terminal na Krku dodatno povećava rizik onečišćenja našeg mora u slučaju potencijalne ekološke katastrofe. Zamislite što bi to značilo za Hrvatsku koja sad gotovo petinu BDP-a stvara kroz turističku djelatnost. Zbrka o kojoj govori vaše pitanje opet je izazvana manjkom strateškog promišljanja na razini zemlje. Nama se turistički razvoj puno više događa nego što ga promišljamo. Samo ljepota i veličina naše obale, prema mišljenju ekspertnih analiza, omogućavaju Hrvatskoj nekoliko puta veću zaradu od turizma u odnosu na onu koju danas postižemo. O unutrašnjosti zemlje od Zagorja do Like, od Gorskog kotara do Slavonije da se i ne govori. A opet, već sad je prevelik udio te djelatnosti u strukturi našeg gospodarstva i takva ovisnost čini nas strahovito ranjivima. Da se u nekom od naših turističkih centara, recimo, dogodi kakav teroristički incident, možemo izgubiti petinu prihoda našeg gospodarstva. Prema mojem mišljenju, Hrvatskoj trebaju drukčije investicije, prije svega u znanje i visoke tehnologije koje su ekološki potpuno kompatibilne s ljepotom i vrijednošću našeg prostora. Zamislite jadransku obalu i otoke pune “tvornica” softvera, zabave i znanja, a našu unutrašnjost punu “tvornica” zdravlja, sporta i organski uzgojene hrane. Naša bi strategija trebala poticati takve investicije, a ne veseliti se bilo kakvom ulaganju.

SVI ZNAJU SVE

Zašto se umjesto argumentiranih rasprava često sukobljavamo oko različitih tema?

- Uza sve ono što je već rečeno o mentalitetu, nepovjerenju u političare i manjku strategije, valja istaknuti da Hrvatska još uvijek živi kombinaciju samoupravnog i etatističkog mentalnog sklopa koji je vladao u “socijalizmu na putu prema komunizmu.” S jedne strane, svi očekuju da država rješava sve probleme, a istodobno svi bi se u sve miješali i imali svoje mišljenje i o onome u što se razumiju, a pogotovo o onome u što se ne razumiju. Naš slavni ekonomist Mijo Mirković (poznat i kao pjesnik Mate Balota) volio je reći da “kod nas svatko zna više od onoga koji zna.” U normalnim društvima vjeruje se stručnjacima jer većina njih nije kompromitirana nego objektivna. U normalnim zemljama pojedinci ne očekuju da država ima čarobni štapić već se pretvaraju u poduzetnike i aktiviste, boreći se da se događa razvoj i promjena koju žele i kojoj se nadaju. Naime, u kapitalizmu koji mi, navodno, gradimo, svaki je čovjek osobno odgovoran za rješavanje svojeg statusa i problema, pa se mora sam brinuti oko svojeg radnog mjesta, obrazovanja, zdravlja, mirovine, imovine... Kod nas se sve još uvijek očekuje od države i za sve se, naravno, krivi država i sve ono što na nju sliči ili iz nje proizlazi. A ta država se opet, sa svoje strane, potrudila da se pojedinac osjeća nemoćno i izgubi svaku volju za borbu.

Srećom, imao i svijetlih primjera, no što nam je činiti da umjesto jadikovanja krenemo optimističnije u budućnost?

- Ima prekrasnih primjera, osobno surađujem s brojnim firmama, gradovima i županijama koji idu u pravcu napretka, razvoja i pozitivnih promjena. Konfuciju se pripisuje izreka da tri puta vode do mudrosti i uspjeha: razmišljanje - ono je najplemenitije; odgoj - on je najteži; iskustvo - ono je najneugodnije. Kod nas je uobičajeno da se svi problemi o kojima ovdje govorimo uglavnom rješavaju razmišljanjem i iskustvom. Osobno mislim da nam najviše treba preodgajanje, napuštanje starih loših navika i usvajanje novih vrijednosti. Ja sam prije gotovo deset godina napisao knjigu o tome kako promijeniti Hrvatsku. Odgovor na to pitanje moguć je tek kad postanemo svjesni gdje smo i kuda želimo ići. Kao polazište, treba nam iskrena i motivirajuća samokritika, ne zato da nas ubije u pojam i dokaže da smo nesposobni, nego da nam pruži argumente što valja mijenjati, koje probleme treba napasti, jedan po jedan, brzo i bez milosti. Tek kad jasno definiramo probleme, spremni smo na postavljanje pravih pitanja, a onda ni pravi odgovori nisu daleko.(D.J.)

Svaki dan saznajemo o menadžerima koji varaju državu, ali i radnicima koji varaju šefove i suradnike.

Sklonost riziku u nas nije na cijeni. Svi bi rado uspjeli, ako uspjeh dođe sam od sebe, investirali bi tuđi kapital, radili projekte državnim novcem.