Magazin
TEMA TJEDNA: PSIHOTIČNA STANJA KOJA KOČE NAPREDAK HRVATSKE (II.)

Zvonimir Galić: Loša iskustva tjeraju ljude da i neke dobre ideje dočekaju na nož
Objavljeno 17. veljače, 2018.

Dok je još bio nedodirljiv predsjednik Hrvatske gospodarske komore (HGK), danas zaboravljeni Nadan Vidošević za Hrvate je rekao kako su lijeni, neobrazovani, bez radnih navika i još k tome vole da im se laže.

Bez obzira na Vidoševića, ima li i koliko u netom navedenom opisu istine ili je takva konstatacija ipak pretjerana? Vezano uz to - kakav je danas odnosa društva prema radu, što kaže, da se tako izrazim, psihologija rada?

- Ta Vidoševićeva konstatacija je daleko pretjerana, ali sa zrnom istine. Počet ću s argumentima o pretjeranom. Nikako se ne bih složio s tvrdnjom da su građani RH bez radnih navika, odnosno da smo kao narod lijeni. Primjerice, pogledajmo naše uspješne poduzetnike (npr. Rimac), sportaše (npr. Ćilić ili Kostelići) ili znanstvenike (Soljačić ili Đikić). Njima definitivno ne možemo pripisati karakteristike neradnika, a važne dijelove svoje socijalizacije proveli su u Hrvatskoj. Osim toga, “naši ljudi” koji se odsele u druga okruženja vrlo se često smatraju učinkovitim i pouzdanim radnicima (npr. naši Slavonci u Irskoj ili Njemačkoj).

POZITIVNI PRIMJERI

Zrno istine je u nepoticajnom okruženju koje vlada u znatnom dijelu tržišta rada. Tu prije svega mislim na znatan dio javnog sektora, ali i privatnog, koji živi isključivo od poslovanja s državom. U tom dijelu gospodarstva svi ishodi koji su povezani s poslom, kao što su zapošljavanje, napredovanje na više razine hijerarhije ili povišica odnosno stjecanje kapitala, vezani su uz političke strukture, a slabo povezani ili nepovezani s uspjehom u obavljaju poslova odnosno kvalitetom pruženih usluga. Takav sustav upravljanja ljudima stvara demotivirajuću klimu jer ljudi ne ulažu u svoje obrazovanje, ne trude se niti razvijaju radne navike jer znaju da im to ionako neće donijeti nikakvu korist.

Zapošljavanje i napredovanje ionako, bez obzira na to koja stranka ili koalicija bile na vlasti, ovisi o tome kome pripadaju. Moram priznati da kada analiziramo kako se upravlja budžetskim ustanovama i javnim poduzećima mene zapravo i čudi kvaliteta usluga koju u njima dobivamo. Naši liječnici, nastavnici, znanstvenici pa i administratori još su i dobri s obzirom na to kako je nepoticajno okruženje u kojemu se nalaze. I onda se opet vraćam na dio o pretjeranosti Vidoševićeve tvrdnje - sustav se održava jer ga nose kvalitetni, intrinzično motivirani pojedinci koji su uspješni unatoč sustavu, a ne uz pomoć sustava. Problem je u tome što bi se oni mogli odseliti jer im se našim pridruživanjem EU-u otvara prilika da žive i rade u poticajnijim okruženjima.

Prije nekih sedam godina rekli ste za Večernji list kako bi Švedska i Švicarska za nekoliko godina postale zemlje “kulture nerada” i “lijenih” zaposlenika kada bi primijenile hrvatski model upravljanja ljudskim resursima. Koliko se od tada i je li se uopće nešto promijenilo nabolje ili još uvijek imamo taj problem?

- Nažalost, većina stvari ostala je ista. To nas sve više udaljava od standarda Švedske i Švicarske, a naše ljude tjera u emigraciju u te zemlje. Činjenica da političke elite na vodeća mjesta dovode lojalne ljude sama po sebi nije problematična. Ja dosta putujem pa sam takve primjere vidio i drugdje. Ono što je tipično za nas, ali i za druge neuspješne tranzicijske zemlje činjenica je da je to ključni kriterij. Ako od dva kandidata koja su jednako kompetentna biramo “našeg”, to nije problem. Problem je ako je činjenica da netko “naš” kompenzira sve njegove loše karakteristike (npr. nekompetentnost ili nepoštenje). Onda završimo u situacijama u kojima imamo nekompetentne i/ili kontroverzne državne tajnike, ravnatelje zdravstvenih ustanova, čelnike obrazovnih institucija ili jedinica lokalne samouprave. Sve to stvara potpuno nepoticajno okruženje u kojemu sposobni i kompetentni napuštaju sustav, što onda dovodi do njegova daljnjeg propadanja. Ova spirala propadanja posebno je vidljiva u nekim dijelovima države u kojima je negativna selekcija na vodeća mjesta dovela ljude čiji kapaciteti nisu dovoljni za zahtjeve poslova koje obavljaju.

Ipak, veseli me da se javlja jedan dio ekonomije koji pokušava biti međunarodno konkurentan. Taj, zdravi dio gospodarstva vjetar u leđa dobio je našim ulaskom u EU i otvaranjem novih tržišta. Organizacije u tim sektorima, kao što su to IT industrija i dijelovi turističkog sektora, shvaćaju ljude kao svoj ključni resurs pa onda njima upravljaju na odgovarajuće načine. Ostaje nam samo nadati se da će se nešto od ovog preliti na javna poduzeća i budžetske ustanove.

LOŠE UPRAVLJANJE

Ako, dakle, Hrvati nisu neradnici, može li se govoriti o postojanju tzv. kritične mase Hrvata koji naprestano iz opravdanih i neopravdanih razloga gunđaju, svade se, potenciraju afere i bune se protiv svega, ne bi radili i kad im se posao omogući...?

- U odgovoru na prvo pitanje govorio sam o zrnu istine u Vidoševićevoj izjavi. No, tu postoje dva aspekta. S jedne strane, u svakoj populaciji postoji dio ljudi koji su nemotivirani, nepošteni ili nemoralni. Takvih ima i u Švedskoj i u Švicarskoj, neovisno o tome kako je organiziran sustav upravljanja ljudima. Njih u procesu upravljanja ljudima možemo identificirati kroz proces profesionalne selekcije pa ih nećemo zaposliti na osjetljivim mjestima, odnosno pažljivo ćemo ih nadzirati ako se nalaze u našem radnom okruženju. S druge strane, postotak nemotiviranih u našem društvu je, to pokazuje niz istraživanja, bitno veći nego u razvijenim ekonomijama zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Ono što mene zanima je upravo ta razlika između prvog i drugog jer smatram da je ona posljedica lošeg upravljanja ljudima, odnosno da se uz primjerene intervencije može otkloniti.

UČENJE IZ ISKUSTVA

Vezano uz prethodno pitanje - zašto u RH nerijetko mnogi kvalitetni projekti u startu nailaze na opstrukciju i otpor? Primjerice, ekološkim udrugama spočitava se da, svjesno ili nesvjesno, koče neke od projekata. Čini mi se da je o tom pitanju u RH poprilična zbrka...

- Činjenica je da ljudi kod nas na nož vrlo često dočekaju nove ideje neovisno o tome jesu li one za zajednicu u cjelini dobre ili loše. Kao netko tko se bavi proučavanjem ljudskog ponašanja, meni se čini da tu ljudi često reagiraju na temelju iskustva koje ih uči, najmanje od početka tranzicije naovamo, a sigurno i ranije, da su iza ideja koje su se činile korisnima i učinkovitima na kraju stajali vrlo osobni interesi. Primjerice, mi trenutačno ne znamo jesu li razdjelnici bili učinkovito sredstvo za ekonomičnije upravljanje ili sredstvo osobnog bogaćenja nekolicine, kao ni to je li porez na nekretnine novi “harač” ili mogući alat za ujednačavanje socijalnih razlika i aktivaciju mrtvih kapitala.

Mislim da se tu uklapa odgovor na pitanje o ekološkim udrugama. Vrlo često se kod pompozno najavljivanih razvojnih projekata pokazalo da se radi o osobnom probitku nekolicine uz veliku kolektivnu cijenu. Iskustvo ljude uči da se sustav u najvećem broju slučajeva pokazao nepravednim. Predvidljivo nepravedan sustav motivira ljude da reagiraju na potencijalnu nepravdu, čak i kad bi se neki projekt za njih mogao u konačnici pokazati povoljnim. Ako godinama varate ljude, ne možete očekivati da vam odjednom počnu vjerovati. Meni se čini da to ima isti uzrok kao i ono loše upravljanje ljudima - problem je u nedovoljno dobro organiziranoj državi sa slabim institucijama koje nisu u funkciji potreba svojih građana.(D.J.)

RENATO MATIĆ

NIJE PROBLEM  NERAD, NEGO  KORUPCIJA

 

Po mnogima, jedan od gorućih problema koji koči normalan razvoj i napredak društva jest i korupcija, s kojom je RH suočena otkako je postala neovisna i samostalna država. O tom faktoru nestabilnosti, za Magazin piše sociloog dr. sc. Renato Matić, izv. prof. sa Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

- Ne bi bilo istinito tvrditi da se prema problemu korupcije u javnom društvenom prostoru odnosi ležerno ili nezainteresirano. Ipak, slikovito govoreći, članovi društva boje se korupcije, ali daleko nedovoljno s obzirom na opasnost koja s njom dolazi.

Zaboravlja se da je korupcija jedan od najsigurnijih puteva nekog društva prema gubitku ekonomskog, kulturnog i političkog suvereniteta, tj. izravnom uništenju ne samo suverene države nego i ukupnog društva. Ovdje je moguće prepoznati svojevrstan paradoks. S jedne strane političke elite potiču apokaliptičan diskurs o prijetnjama nacionalnim interesima, ali svakodnevno dokazuju da nisu dorasle suočiti se sa stvarnim prijetnjama. Za prvi korak prema izlazu iz začaranoga kruga korupcije potrebno je razotkriti i razumjeti slabosti dosad postojeće prevencije i borbe protiv tih oblika društvene devijantnosti.

U našem društvu još uvijek prevladava predmoderni tradicionalni obrazac prihvaćanja i uvažavanja ljudi na osnovi podrijetla i pripadnosti, pa tako imamo ne zajedničku viziju korupcije, nego “našu” i “njihovu”. Naravno, riječ je o dvije sveprisutne stranke, pa se uvijek iznova podrazumijeva da su za korupciju krivi “oni”, a ne “mi”.

Drugo, i najvažnije, nije nikakav problem prepoznati najdublji izvor, bolje rečeno, generator korupcije. Naravno, ako se želi vidjeti, jer se radi o nečemu u nas, “normalnom”, “svakodnevnom”, a zbog toga i najotpornijem. Riječ je o političkom kadroviranju, tj. postavljanju na položaje i službe, od najodgovornijih pa sve do onih isključivo izvršnih. Istraživanje provedeno na 60 visokopozicioniranih službenika i službenica zaposlenih na profesionalnim poslovima javnih ustanova u Danskoj, Finskoj, Švedskoj, Norveškoj i Njemačkoj te u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj pokazuje o čemu je riječ. U okolnostima izostanka političkog utjecaja na rad u javnim profesionalnim strukturama, kakve su zabilježene u iskustvu osoba u prvoj skupini država, s bitno nižom percepcijom korupcije, podrazumijeva se za svaku osobu da do bilo koje profesionalne usluge u javnim institucijama (zdravstvo, pravosuđe, obrazovanje, lokalan uprava i sl.) dođe bez potrebe za dodatnim netransparentnim aktivnostima i intervencijama. Nadalje, za napredovanje, kao i za provjeru odgovornog ispunjavanja povjerenih zadataka, presudni su standardizirani, unaprijed poznati stručni kriteriji i povjerenje suradnika, čime je izbjegnuta netransparentnost upravljanja. I, konačno, profesionalci koji mogu autonomno upravljati svojom karijerom, i imaju iskustvo primjerene nagrade za konkretne učinke, oslobođeni su gubljenja energije na očekivanje i traženje izvaninstitucionalne podrške, i mogu se potpuno fokusirati na ispunjavanje profesionalnih ciljeva.

Nasuprot tome, u okolnostima postojanja političkog utjecaja na javne profesionalne strukture postoji neprohodnost ostvarivanja usluga i ciljeva u javnim institucijama, a potvrđena je potreba za privatnim vezama i različitim dodatnim intervencijama, čime je izravno ugroženo povjerenje građana u javne institucije. Nadalje, profesionalci koji ne mogu autonomno upravljati svojom karijerom, i nemaju iskustvo primjerene nagrade za konkretne učinke, usmjereni su na očekivanje i traženje “krivudavih” puteva. Uz to što ne mogu biti potpuno usmjereni na ispunjavanje profesionalnih ciljeva, svojim aktivnostima i navikama, često se odlučuju za odlazak i iz sustava, ali i u “uređenija” društva. I, konačno, u okolnostima političkog postavljanja kadra, neovisno o kriterijima dokazane stručnosti i povjerenja suradnika, izostaje i provjera odgovornog upravljanja i donošenja odluka na temelju jasnih i mjerivih pokazatelja te na osnovi stručne procjene rada od strane profesionalne okoline. Prije svega zato što su odgovornost i lojalnost politički postavljenih, usmjereni prema onomu tko ih je postavio, a ne prema suradnicima ni prema građanima kao istinskim vlasnicima. Izostanak objektivne provjere posljedica odlučivanja i odgovornosti u upravljanju javnim dobrom oslobađa osobu na javnom položaju javne objektivne odgovornosti za odluke i aktivnosti, čime je izravno otvoren prostor da se javna funkcija shvati i koristi kao privatna korist.

Riječ je o tome da ni dobra namjera, ni deklarativno opredjeljenje protiv korupcije, ni brojne antikorupcijske strategije nisu dovoljni za zahvaćanje korijena problema. Jedina djelotvorna strategija borbe protiv korupcije počinje razvlaštenjem političkih aktera od bilo kakvog političkog utjecaja. Bez tog pomaka o korupcijskoj ćemo pošasti raspravljati još desetljećima u stotinama novinskih izvještaja i članaka.

DR. SC. RENATO MATIĆ
Izv. prof. na Odsjeku za sociologiju Hrvatskih studija Sveučilišta  u Zagrebu

IGOR ČATIĆ

EKOPOPULISTI SE IZDAŠNO FINANCIRAJU

 

Svaka ljudska djelatnost je u funkciji društveno-humanističkih ciljeva. Koje određuje politika. Politika je kreirala sustav dubinskog klijentalizma. Ekologisti su najčešće u funkciji nečijih ciljeva. Sve to utječe na društvenu klimu. Jedan agronom, i kao kameralist pruskog cara, napisao je 1777. (nije greška). “Tehnologija je sveobuhvatna znanost o povezanosti društva, gospodarstva i tehnike.”

Suvremenim čitanjem te genijalne definicije tehnologije, pred koju godinu, proizašla je uvodna rečenica. Svaka ljudska djelatnost, poput medicine, tehnike, u koju se ubraja i sveprisutna digitalizacija ili obrazovanje (akcija), mora se preispitati s motrišta društveno (npr. gospodarstvenost) humanističkih (utjecaj na digitalnu demenciju svih korisnika ili zaštita okoliša) ciljeva (reakcija). U ljudskom djelovanju nema bijeloga i crnog. Oni koji obavljaju i promiču neku djelatnost smiju navoditi njezine prednosti. Poželjno i ukazati na nedostatke. Temeljni zadatak onih koji proučavaju pojedino rješenje je ustanoviti koje neželjene posljedice na društvo, čovjeka i okoliš ima to rješenje. Prednosti i nedostatci moraju se formulirati i ponuditi na donošenje optimalne odluke politici. Pritom treba biti svjestan, ni jedno rješenje ne može biti provedeno u praksi bez političke odluke. Istodobno, predlagatelji pojedinih rješenja, stručnjaci, ne moraju biti ujedno i dobri političari. Posebno je opasan stav nekih obnašatelja političkih funkcija: “Nisam politički angažiran” ili “Politika nije u mojoj butigi.”

Važan element procjene društveno-humanističkih ciljeva svake djelatnosti je utjecaj predloženog rješenja na zdravlje živih bića i okoliš. Osamdesetih godina razvijen je koncept vrednovanja tehnike (e. Assessment of Technology, nj. Bewertung der Technik), u kojem se navode kriteriji procjene tehničkih rješenja. Gotovo četiri desetljeća kasnije, koncept je još uvijek slabo poznat u hrvatskoj javnosti iz jednostavnog razloga. Oni koji procjenjuju društveno-humanističke ciljeve, preslabo poznaju tehniku. Koja se nedovoljno uči u školi, a još manje tijekom visokoškolskog obrazovanja. A tehničari su slabo upoznati s društveno-humanističkim posljedicama svog djelovanja...

Inače, jedan od razloga zaostajanja razvoja Hrvatske je i djelovanje “zapjenjenih ekopopulista”, izdašno financiranih u zemlji i iz svijeta. O tome postoji i knjiga, zbirka tekstova “Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja” (2008.). Napad na plastične vrećice, koji je u funkciji kapitala, nije najveći problem, jer ih ima u otpadu manje od 0,5 %. Ali se u zagrebačkom otpadu pojavljuje 5,5 % plastičnih pelena. Zbog sve starije populacije i prisutnih lijekova, vrlo opasan otpad. O njemu ni riječi. Česta je tema pitanje golf-igrališta. Prema podatcima jednog istraživanja, referiranih na Lošinjskim bioetičkim danima 2017., gotova sva golf-igrališta su u velikom gubitcima. Dakle ne zadovoljavaju društvene kriterije. LNG terminal je ponovno vruća tema. Prema saznanjima, koja su mi dostupna od provjerenih stručnjaka, vjerojatno je bolje rješenje stacionarni terminal.

Ono što obeshrabruje nove generacije je tzv. dubinski klijentelizam. Nekada se znalo u koju partiju. Danas, ne znaš koja je novopartija ili stranka rješenje tvog zapošljavanja. Jedna stranka s oko 1 % potpore vodi najvažniju i najdalekosežniju reformu.

Svaka djelatnost je u funkciji društveno-humanističkih ciljeva koje određuje politika. Prihvati li hrvatska politiku mišljenja uglednih kvotara (izraz Slavena Letice) o opravdanosti prihvaćanja obrazovne reforme u ponuđenom obliku, za razvoj Hrvatske bit će to najpogubnija reforma ikada. Izdvojit će sposobne za odlazak u svijet, kako znanstvenike, tako i kvalificirane radnike. Hrvatskoj, sve siromašnijoj stanovništvom, što preostane.

DR.  SC.  IGOR ČATIĆ
Profesor emeritus, umirovljeni profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

MATIJA HLEBAR

PROBLEM JE NEPOSTOJANJE SMISLA S KOJIM SE MNOGI LJUDI SVAKODNEVNO SUOČAVAJU

 

Jedan je od osnivača i predsjednik Udruge za održivi razvoj Hrvatske (Uzor Hrvatske), Matija Hlebar održivim razvojem bavi se profesionalno i hobistički desetak godina. Posjeduje radno iskustvo iz područja upravljanja ljudskim potencijalima, strateškog razvoja, odnosa s javnošću, ekologije, održivog razvoja i izvještavanja o održivom razvoju prema globalno najpriznatijim standardima, GRI smjernicama.

Kažete da su Vam odgovornost i humanost u fokusu. Na koji način promičete te vrijednosti i koliko one dopiru do vaših članova kojih imate u različitim dijelovima Hrvatske?

- Odgovornost i humanost promičem vlastitim primjerom i djelima, a smatram ih svojim temeljnim vrijednostima. Zalažem se, provodim i podržavam društveno, okolišno i ekonomski ispravne stvari. Uvijek kada sam u prilici pomoći, to napravim i nikada nikome ne odmažem. Tako te vrijednosti dopiru do naših članova.

Smatrate li da pojedinac svojim djelovanjem može pridonijeti održivom ekonomskom, okolišnom i društvenom razvoju zajednice i utjecati na one druge manje odgovorne i ne baš humane.

- Smatram da pojedinac svojim djelovanjem može jako mnogo pridonijeti održivom ekonomskom, okolišnom i društvenom razvoju zajednice i utjecati na one druge manje odgovorne i ne baš humane. Ako pojedinac ima jasnu viziju onoga što je ispravno za zajednicu i spreman je angažirati se svim srcem u ostvarenju svoje vizije, samo je nebo granica njegovu doprinosu. Jer ako pojedinac nešto doista žarko želi ostvariti, onda će i uspjeti u tome.

Koji su, prema všem mišljenju, ključni problemi i koja rješenja nudite kroz djelovanje vaše udruge?

- Prema mom mišljenju, jedan od ključnih problema današnjeg svijeta nepostojanje je smisla s kojim se mnogi ljudi svakodnevno suočavaju. Zato se djelovanjem Udruge fokusiramo na smislena (održiva) rješenja koja su u cijelosti osmišljena za ljude i okoliš s potencijalom ekonomske održivosti. Dakle, svako naše rješenje usmjereno je oponašanju prirodnih sustava i procesa koji su kroz tisućljeća pokazali svoje besprijekorno funkcioniranje. Na temelju takvih razmišljanja, osmislili smo rješenja Teretnim biciklom do održive zajednice, Zajedno za djecu i planet Zemlju te Zajedno za bolju klimu.

Osim što educirate vrtićku dobnu skupinu o ekologiji te zbrinjavanju i recikliranju korisnog otpada, iza vas su mnoge odrađene tribine i projekti. Jedan od njih je sustav koji se temelji na teretnom biciklu koji ima nosivost otpada do 100 kg, a koristi se za besplatnu dostavu i pražnjenje ekokutija na kućnom pragu. Odakle je potekla ideja, funkcionira li i mislite li ju razrađivati i u kojem smjeru?

- Ideja je potekla iz moje ljubavi prema održivom razvoju i strasti za rješavanjem društvenih problema (izazova) na održiv način. Na vlastitom sam primjeru domaćinstva i stambene zgrade prepoznao izazov za koji moram pronaći održivo rješenje koje će koristiti ljudima i okolišu. Odmah sam znao da su pravo rješenje teretni bicikli koji ne troše neobnovljive izvore energije (fosilna goriva) i ne emitiraju stakleničke plinove, a donose brojne okolišne i društvene koristi. Ideje funkcionira u obliku inovativnog sustava za odvojeno prikupljanje starog papira teretnim biciklima od vrata do vrata u gradu Koprivnici od 2010. godine. Svakako je mislimo razrađivati u smjeru stavljanja ideje u funkciju još većeg broja naših sugrađana.

Gdje vidite Hrvatsku 2021. - 2031. I naše građane, kada je u pitanju razvijanje svijesti o ekologiji i korištenju korisnog otpada i imate li još nekakve ideje i viziju kako to provesti u djelo?

- Hrvatsku vidim na putu održivog razvoja koji je i ključni cilj Europske unije. Hrvatski građani već duboko u sebi nose svijest o ekologiji i korištenju korisnog otpada. Treba ih samo poticati informiranjem i edukacijom o tim temama uz obaveznu izgradnju smislenih sustava koje će moći svakodnevno koristiti kako bi doprinosili vlastitom zdravlju, okolišu i zajednici u kojoj žive. Imam još pregršt ideja i vizija kako se to može provesti u djelo. Jednostavno je u biti, ali zahtjevno za ostvarenje u postojećim okolnostima.

Za kraj, koji je bio vaš motiv baviti se ovako značajnim pitanjima kao što su održivi razvoj i ekologija i kada ste osobno razvili tu svijest i potrebu da se bavite tim pitanjima i što biste poručili našim čitateljima na koji način da razmišljaju kada su u pitanju ekologija i održivi razvoj?

- Moj motiv za bavljenje ovako značajnim pitanjima kao što su održivi razvoj i ekologija (ekologija je sastavnica održivog razvoja) bila je strast za činjenjem ispravnih stvari za društvo i okoliš. Svijest i potrebu za bavljenjem ovim pitanjima oduvijek nosim u sebi, samo su u jednom trenutku postale mojim životnim prioritetima. Vašim čitateljima poručio bih neka svakodnevno poduzimaju sve što je u njihovoj moći za održivi razvoj i budućnost svoje djece, jer su sva rješenja za održivi razvoj u njima samima.(Priredio: D.J.)

(Intervju preuzet s portala samopozitivno.com od 15. rujna 2016.)

Možda ste propustili...