Prije neke tri godine, u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, dr. Vlado Jukić, ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče, među ostalim, rekao je da praktički polovina građana Republike Hrvatske sumnja u onu drugu polovinu.

Je li to što se rekli konstanta ili se u međuvremenu do danas nešto promijenilo, nabolje ili nagore?

- Da, u nekoliko sam navrata u javnosti rekao da u Hrvatskoj imamo problema i zato što smo sumnjičavi, paranoidni, odnosno da gotovo polovina Hrvata sumnja u onu drugu polovinu. To sam rekao pročitavši jedno istraživanje o toj temi. Mislim da iza toga nisu provedena slična istraživanja ili ih ja bar nisam vidio. Zato na ovo pitanje ne mogu odgovoriti na osnovi rezultata znanstvenih istraživanja, nego samo na osnovi vlastitog iskustva, dojma. Čini mi se da se stanje nije promijenilo. I dalje se u hrvatskim medijima mogu čitati tekstovi koji sumnjiče “one druge”, optužuju ih ne samo za sve nevolje koje su nas sustigle nego ih optužuju i da svojim djelovanjem ili nedjelovanjem čine baš sve na propast drugih i protiv drugih. Svaki čas će vam netko, čak onako “povjerljivo”, iznijeti “dokaze” o uroti koja je na djelu protiv Hrvatske. Gotovo da je na sceni “teorija zavjere”. Pa pogledajte samo probleme s javnom nabavom. Gotovo da ni jedan natječaj, ma kako stručno i adekvatno bio sastavljen, ne prolazi bez žalbi. Ne kažem da nema i “namještenih” natječaja. No, osporavatelji svega i svačega, premda u osnovi primarno bili nepovjerljivi, “paranoidni”, postaju “mjera” za mišljenje i ponašanje. A i politika, svaka, bez obzira na svjetonazorsku i političku provenijenciju, pridonosi porastu paranoidnosti i rezignacije. Na istaknuta, visoko pozicionirana mjesta, postavljaju se nekompetentni i nestručni ljudi. Bitna je stranačka pripadnost! A kako tek, pitaju se mnogi, popunjavaju manje atraktivna mjesta koja nisu na oku javnosti? Oni stručni, marljivi i radišni se odbacuju i jasno je da će oni, i oni oko njih, te političke odluke o zapošljavanju interpretirati paranoidno i “bježati u svijet glavom bez obzira.”

Jesu li kod nas, u RH, simptomi društvenih neuroza i psihoza izraženiji nego u drugim zemljama i koji su najčešći uzroci?

- Pojmovi “društvena neuroza i psihoza” ne postoje kao definirani, zaokruženi pojmovi čiji se sadržaj i značenje zna. Radi se o pojmovima uzetim iz psihijatrije, a onda im je dodana ta društvenost. Inače se ti pojmovi mogu vezati uz konkretnog čovjeka, pojedinca. Ja mogu biti neurotik, znači bolovati ili patiti od neuroze (kao psihijatrijskog poremećaja) ili od psihoze, također psihijatrijskog poremećaja ili bolesti. Zato se pod pojmovima “društvena neuroza i psihoza” podrazumijeva svašta ili ništa. No, ako se dogovorimo da poremećaji na društvenom planu imaju neke značajke koje imaju pojedinci koji pate od tih psihičkih poremećaja (neuroza i psihoza), onda se može reći da se mogu uočiti određene društvene devijacije koje imaju naznaku bolesnog (sjetimo se Frommove analize “bolesnog društva”). U društvu se može registrirati čitava paleta simptoma koji formiraju sindrom nezadovoljnog, napetog, paranoidnog, destruktivnog, rezigniranog, neučinkovitog društva. Teško mi je reći jesu li ove pojave izraženije kod nas nego u drugim zemljama. Također je u ovakvom novinskom odgovoru teško i naznačiti uzroke ovog stanja. No, evo samo jedne naznake - gotovo pola stoljeća živjeli smo u komunističkom režimu koji je zatirao osnovnu duhovnu dimenziju pojedinca i društva zasnovanu na vrijednostima koje su zasnovane na milenijskim iskustvima. Onda je došao rat u kojemu su na površinu izbili one agresivni i destruktivni ljudski porivi. U ratnom kaosu na površinu izbijaju mnogi koji svoj “uspjeh” grade na načelima inherentnim osobama s poremećajima ličnosti - svijet i okolinu shvaćaju, i tako se prema njoj odnose, kao sredstvo neodgodivog zadovoljenja vlastitih potreba, potrebe drugih niti vide, niti ih zanimaju, ne poštuju društvene norme, odnosno prilagođavaju ih sebi, ništa im nije sveto... I kao takvi, u poratnom razdoblju, pored većine koja se muči sa svojim frustracijama i siromaštvom, zauzimaju visoke društvene pozicije. Postaju tako, iako duhovno nevrijedni, primjerom. Jednima da se društveni uspjeh i dobar standard mogu postići bez ozbiljnog rada i učenja - pa ih slijede, a drugima izvorom frustracije i nezadovoljstva, jer sami, a takva je velika većina, ne mogu postupati po načelima tih koji su nemoralnim putem zauzeli položaje koji opstruiraju one koji bi pošteno, konstruktivno i na zadovoljstvo većine gradili budućnost.

Posebno razarajuće na duhovno biće hrvatskog čovjeka djeluju oni koji nikako ne mogu prežaliti bivši sustav i koji ne vole Hrvatsku. Mnogi od njih, nakon što su tijekom rata bili pritajeni, u poratnom razdoblju čine sve da dodatno zatruju biće hrvatskog čovjeka, da mu oduzmu svaku nadu, a sve zato da bi onda u nekom novom kaosu, sami (ili da to učine “njihovi”), preuzeli vlast i vratili kotač povijesti natrag (makar, kao lažni proroci stalno govore o napretku!). A među takvima je velik broj onih koji dominiraju u medijima. Sve to skupa običnom, priprostom, dobrom svagdašnjem čovjeku nanosi teške duhovne rane.

S tim u vezi, možemo li govoriti i o sve raširenijem stupnju nezadovoljstva i sumnjičavosti među građanima...?

- Nažalost, visok stupanj nezadovoljstva i sumnjičavosti kod naših građana se ne smanjuje. No, čini mi se, upravo dijelom i zbog njegove raširenosti, ali i intenziteta, da je dostigao kritičnu točku i da slijedi razdoblje u kojem će se ove negativne tendence polako transformirati i krenuti ka zdravom. Mnogi destruktivci su i javno prepoznati i detronizirani. Istina, često ih detroniziraju oni koji i sami misle, na sličnim osnovama, zauzeti njihova mjesta, no i oni će, kao i oni koje raskrinkavaju, biti demaskirani.

Kad smo kod sumnjičavosti - može li se govoriti o postojanju tzv. kritične mase Hrvata koji naprestano iz opravdanih i neopravdanih razloga gunđaju, svade se, bune se protiv svega, ne bi radili i kad im se posao omogući...?

- Mogao bih se složiti s tvrdnjom da postoji “kritična masa” Hrvata koji iz bilo opravdanih, bilo neopravdanih razloga gunđaju i bune se protiv svega. Izvori ovog stanja dijelom su u malo prije navedenim naznakama. Možemo kao razloge dodati i konstataciju da je gunđanje, a u njemu je sadržano puno projektivnog, i mehanizam obrane pred suočenjem s onim što nam je neugodno. Poseban je problem što mnogi ne prihvaćaju poslove koji su primjereni njihovoj naobrazbi i znanju. To su najčešće radnička zanimanja i fizički poslovi koji i nisu laki. Kao da se novi naraštaji odgajaju da bježe od tih poslova i zanimanja. Za neka se zanimanja ne javlja ni jedan kandidat pa se i škole s takvim programima zatvaraju! Danas nije rijetkost sresti mlade od tridesetak godina koji nikada nisu radili - uz podršku roditelja čekaju “dobar posao” jer neće raditi obične slabo plaćene poslove. A to i njih i društvo u cjelini vodi u propast.

Zašto u RH nerijetko, i zbog predrasuda, mnogi kvalitetni projekti u startu nailaze na opstrukciju?

- Predrasude su posljedica znanja, odgoja, kulture u kojoj se one stvaraju i opstaju. Nama se nameće, jer nam se to ponavlja, da smo mali, neznačajni, da nismo sposobni. Konačno se to kao predrasuda introicira u naše biće. I onda nas ta predrasuda koči u preuzimanju i realizaciji projekata koje realno možemo realizirati. Osim predrasuda, opstrukcije i otpori koče mnoge projekte. Opstruiraju ih oni koji bi ih po položaju trebali provoditi, a za to, jer su na funkciju došli “po vezi”, nemaju kompentencija. S druge strane, kad je na sceni strah od preuzimanja odgovornosti, dok se mi “mislimo” hoćemo li neki projekt prihvatiti, on ode u tuđe ruke. Strah od preuzimanja odgovornosti i pomanjkanje hrabrosti, ili “konstruktivne drskosti”, u osnovi je gubitka i onih projekata kojima se suprotstavljaju razni aktivisti. I njih se nekompententni dužnosnici boje.

Umjesto smirene i argumentirane rasprave o različitim temama, kod nas sve završava u konfrontacijama. Kako to objašnjavate?

- Mi smo inače skloni “raspravama”. One često imaju ulogu zabave, ali često prelaze i u oštre konfrontacije. Njih posebno njeguju političari koji raspravama o banalnim tekućim stvarima pristupaju s ideološkog stajališta. Kod nas se unaprijed može znati tko će o određenom problemu zauzeti kakvu poziciju. Argumenti nisu važni; važno je da je on druge ideološke provenijencije i zato ću se suprotstaviti njegovoj konstruktivnoj i dobroj ideji da se riješi najobičniji komunalni problem...(D.J.)