Vezani članci
TEMA TJEDNA: PSIHOTIČNA STANJA KOJA KOČE NAPREDAK HRVATSKE (II.)
USPOREDNI INTERVJU
Jadikovanje i gunđanje protiv svega i svačega nije karakteristično samo za Hrvate nego i za mnoge druge narode. No Hrvati, bar dio njih, posebni su zbog više razloga kad se radi o negativizmu koji šire buneći se protiv onoga što vide, čuju, pročitaju, što im neki drugi “serviraju” preko medija, što saznaju “iz druge ruke”, a o tome ne razmisle prije nego što lupe neku glupost i, kako se to kaže, ostanu živi.
Primjera je bezbroj, od politike i političara, običnog puka do istupa kojekakvih udruga, zelenih, žutih, crvenih, crnih... svakojakih skupina i pojedinaca koji drže da imaju nešto reći o nekoj od važnih društvenih i svakih drugih tema i dilema, najčešće ostrašćeno i bez relevatnih argumenata, idući protiv struke i stručnjaka. Stječe se zapravo dojam da u Hrvatskoj postoji i opstoji nekakva “kritična masa” koja se neprestano buni, kao da je programirana da sve gleda s negativne strane, da opstruira i ono dobro, svadi se, trača, potencira afere i tamo gdje afera nema, i ponaša se kao mejaši iz istoimene serije Mladena Kerstnera. Pritom s jednakim žarom izmišljaju ili krivo tumače mitove, misle da su stalno u pravu, ne podnose kritiku, drže da su svi protiv njih, ne vole strance, robuju zabludama o sebi... Usto, uobičajeno, svakoj vladi, pa tako i aktualnoj, bez konkretnih argumenata zamjeraju da državu vodi u krivom smjeru.
U takvom, negativističkom ozračju nije nikakvo čudo što je napredak i razvoj zemlje zakočen, jer mnogi kvalitetni projekti u startu nailaze na opstrukciju i otpor.
ZELENE GALAMDŽIJE
Nerijetko odbacujemo i one investicije (domaće i inozemne) koje nam donose posao i zaradu, pod krinkom, primjerice, brige za nacionalna dobra, okoliš, zaštitu prirode. Tu, naravno, prednjače “zeleni”, ekološke udruge, koji, uz časne iznimke, redovito galame protiv, recimo, LNG terminala na Krku, protiv gradnje golf-igrališta u Dubrovniku, protiv termoelektrana Plomin i Peruća ili hidroelektrane Kosinj... protiv onoga, ovoga, svega, a pritom ih nije briga što su neki od projekata prošli sve relevatne komisije i dobili mišljenja struke u kojima stoji da ti projekti nisu opasni za okoliš. Što reći za slučaj otprije nekoliko godina kad je u planu bilo bušenje Jadrana, osim da je projekt morao biti povučen jer su se “zeleni” uzrujali, prosvjedujući protiv plana da se istražuju naftni resursi na našem plavom moru, kao da je to bilo pitanje sudnjeg dana za opstanak Hrvatske. Uz dužno poštovanje prema načelno ispravnom zauzimanju za očuvanje prirode i okoliša u kojem živimo, teško se u netom spomentim primjerima (ali i u mnogim drugim) oteti dojmu da je hrvatska “ekološka agenda” u nekim slučajevima posve u krivu, pa je opravdana i sumnja da se radi o nekim drugim interesima uz interese očuvanja okoliša.
Uglavnom, ukupno uzevši (ne samo kad su udruge ekologista u pitanju) toliko negativističkih stavova za tako malu zemlju kakva je Hrvatska teško da se može naći igdje drugdje osim, eto, kod nas. I tko će onda ulagati u Hrvatsku, kako onda privući inozemne ulagače (problem je, naravno, i birokracija, i korupcija!), ako se svako malo netko buni protiv nečega, pa nije teško zaključiti da takva, slobodno možemo reći, devijantna, stanja koče razvoj i napredak društva.
Možda je i mentalitet u pitanju, što ističu neki stručnjaci, možda nešto nije u redu sa psihom Hrvata (ne svih, srećom!), no da konstantno gunđanje i jadikovanje nije za pohvalu, to svakako stoji i takav pristup ne vodi naprijed, nego unatrag, ili, u “boljem” slučaju, u stagnaciju društva.
Vratimo se tzv. zelenima, ekološkim udrugama, ali i nekim drugim “civilnim” skupinama, ne s nakanom da napadamo njihovu načelno pozitivnu teoriju, nego da upozorimo na njihovu lošu praksu da se bune protiv niza projekata plašeći javnost maglovitim teorijama o ugroženosti zemlje i ljudi.
Primjerice, projekt koji se planira već desetljećima uskoro bi mogao u realizaciju, no postoje problemi. Studije utjecaja na okoliš su zastarjele, zbog čega je građevinska dozvola već jednom odbijena. Obnova će sigurno potrajati nekoliko godina. Radi se o gradnji akumulacijskog jezera, koja podrazumijeva iseljavanje stanovnika Kosinjske doline, koji to odbijaju. I u najboljem scenariju neće biti gotova prije 2020. godine.
Tako i u slučaju TE Peruća uzvikuju: “Termoelektrana bi bila opasna i ekološki i ekonomski: zaposlila bi 50 ljudi, a zagadila vodu koju pije 500 tisuća ljudi.” A oni koji su ipak za projekt tvrde: “To je zastrašivanje stanovnika Cetinske krajine. Voda u jezeru ostat će pitka, a toplina proizvedena u TE samo će pomoći ekološkom uzgoju.” Uglavnom, galama para uši i stanovnici općine Hrvace, pa i cijele Sinjske krajine, već mjesecima prosvjeduju protiv tog projekta, nazvanog Vis Viva, vrijednog oko milijardu eura! Projekt uključuje i gradnju hidroelektrane Vrdovo, 22 kilometra dugog plinovoda Dugopolje - Peruća te dalekovoda Hrvace - Konjsko.
Termoelektranu neki nazivaju i tvornicom smrti (sic!), a teške riječi pale su i krajem prošle godine u Saboru kad je potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić Mostovu zastupniku Miri Bulju odbrusila kako joj je dosta slušati laži o Perući. Na jednom od gospodarskih skupova je pak upozorila: “Nisam zadovoljna kada vidim da vrlo često u društvu različite skupine pojedine projekte iskorištavaju kao instrument najprizemnije političke borbe, pokušavajući iskoristiti nedovoljnu informiranost i strahove ljudi za ostvarivanje nekih svojih parcijalnih ciljeva. Zbog toga duboko vjerujem da svi zajedno moramo raditi na jačanju društvenog povjerenja, društvenom dijalogu te na razumijevanju za što nam promjene služe”, kazala je Dalić.
Također, već spomenuti investicijski projekt HEP-a Plomin 3 godinama je izvor velikih prosvjeda ekoloških udruga i lokalne zajednice. IDS nema jasan stav o projektu, a oporbena Ladonja traži referendum...
I nakon nedavno održane izvanredne koordinacije načelnika jedinica lokalne samouprave otoka Krka općinska načelnica Omišlja Mirela Ahmetović najavila je veliki prosvjed građana protiv izgradnje plutajućeg LNG terminala, koji će se održati treći ožujka na riječkom korzu. Povod sjednici izvanredne koordinacije načelnika, prema njezinim riječima, izmjena je Vladine odluke o strateškom projektu LNG terminala.
- Vlada je doslovce ugurala riječ “plutajući” uz terminal da bi, kako je priznao i sam premijer, izbjegla tužbe, ali to ujedno pokazuje i da je takav postupak protuzakonit. Zabrinjava nas i najava donošenja takozvanog lex LNG, kojim bi se derogirali postojeći zakoni Republike Hrvatske. Sam premijer Plenković izjavio je da će se tim zakonom regulirati imovinskopravni odnosi, postupak procjene utjecaja na okoliš i ishođenje dozvola. Sve to već je regulirano zakonima pa je pitanje u čijem interesu Plenković želi donositi takav zakon - rekla je Ahmetović.
Ahmetović je, prema vlastitim riječima, poslala niz upita premijeru, kao i resornim ministrima, ali ni od koga nije dobila odgovor. Obratila se je i Europskoj komisiji, Svjetskoj banci i Europskoj banci za obnovu i razvoj te Europskoj investicijskoj banci, od kojih je, kako tvrdi, dobila zahtjev da ih i dalje obavještava o situaciji te najavu kako će preispitati poštovanje zakona i europskih propisa u projektu.
- Ovo nije problem općine Omišalj niti smo usamljeni u stavu da je ovo potpuno štetan projekt za cijeli otok Krk, županiju i Hrvatsku. Osim prosvjeda pokrenut ćemo i potpisivanje peticije na razini županije te pozivam sve građane da svojim potpisom pokažu Vladi što misle o projektu plutajućeg LNG terminala. Nadam se da će u Vladi ozbiljno shvatiti protivljenje naših građana kada vide da su birači imenom i prezimenom protiv tog projekta - rekla je Ahmetović.
Ali, podsjetimo, osim investicijskog značenja projekt ima i strateško te geopolitičko značenje, a podržavaju ga kako SAD tako i Europska unija. Za to Ahmetovićku nije briga...
Nije briga žučljive “ekologiste” ni za projekt istraživanja jadranskog podmorja, za eventualnu eksploataciju nafte i plina u Jadrana, koji dospijeva u središte pozornosti sa svakim novim sastavom Vlade Republike Hrvatske. Mogli bismo još nabrajati, ne samo istupe “zaštitara ekološke sigurnosti” nego i istupe niza tzv. civilnih udruga, koje se svako malo pjena i bune.
SOCIJALISTIČKI MENTALITET
Možda je, u tom smislu, najjače odjeknula izjava bivšeg HDZ-ova ministra financija, iz Tuđmanovih vremena, a danas direktora uspješnog investicijskog fonda, Borislava Škegre. On je svojedobno u intervjuu tjedniku Globus kao glavnu zapreku bržem razvoju hrvatskog gospodarstva bez krzmanja istaknuo - mentalitet naslijeđen iz socijalizma.
- Velik dio ljudi kao da je samo promijenio “republičko državljanstvo” u puno državljanstvo, petokraku zamijenio šahovnicom, a većinu ostalog zadržao. Najviše stav da “država” svakome mora naći posao, “riješiti stambeno pitanje”, osigurati besplatno zdravstvo, besplatno studiranje do 40. godine, vrtić, tramvaj... i sve to bez visokih poreza, bez prodaje imovine, bez inozemnog zaduživanja” - poentirao je Škegro.
Prethodno je Nadan Vidošević, još jedan bivši HDZ-ov ministar te dugogodišnji prvi čovjek Hrvatske gospodarske komore, a danas optuženik za teške financijske malverzacije, također u nekom intervjuu opisao Hrvate kao ljude “lijene, neobrazovane, bez radnih navika, koji vole da im se laže”. Sve odreda osobinama kojima se inače opisuje famozni “socijalistički mentalitet”.
No nije sve, da ne bude zabune, u mentalitetu hrvatskih građana. Unaprjeđivanje poslovne klime koče, međutim, i pravna nesigurnost, birokracija, korupcija i jako rigidno tržište rada, na što sve upozorava i Udruženje stranih ulagača u Hrvatskoj.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
UDRUŽENJE STRANIH ULAGAČA U HRVATSKU
O zaprekama i stopiranju velikih projekata
Predsjednik Uprave Siemensa Hrvatska i predsjednik Udruženja stranih ulagača Mladen Fogec također naglašava da je potrebno mijenjati mentalitet u Hrvatskoj kako bi se privuklo više stranih ulagača. “Možemo reći da je trend, što se tiče stranih ulagača, pozitivan, no, nažalost, problem je još uvijek u mentalitetu Hrvata.” Pritom je naveo zapreke i stopiranja velikih projekata kao što su izgradnja termoelektrane na Perući, hidroelektrane na Ombli, projekt golf-igrališta na Srđu, asfaltnih baza, a u posljednje se vrijeme javljaju i otpori oko gradnje LNG terminala na Krku. To je, prema njemu - žalosno. “Napomenuo bih kako se ne trebamo zamarati turizmom, iako on čini deset posto BDP-a, kao grana gospodarstva on je varijabilan. Trendovi se vrlo lako i brzo mogu mijenjati”, istaknuo je Fogec. Kazao je da nakon dugo vremena imamo vladu koja je počela nešto mijenjati, uvažavajući i njihove preporuke, pritom navevši i promjenu u poreznom zakonu. Fogec je izrazio nadu da će se ova vlada uspjeti oduprijeti rastućem populizmu, čiji je efekt “da su svi protiv svega”, kao i da će se uspjeti suprotstaviti odbijanju ulaska velikih investicija i izravnih stranih ulaganja, koji čine velik doprinos rastu BDP-a.
ZLATKO MILIŠA
ODBACUJU SE ARGUMENTACIJE STRUČNJAKA I ŠIRI DEFETIZAM
Naše je vrijeme određeno kritizerstvom, ogovaranjem, zavišću na tuđem uspjehu i indiferentnošću prema tuđim potrebama i problemima. Velik broj ljudi kao da priziva konfliktna stanja. Traže “počinak boreći se protiv nekakvih zapreka. Kada ih savladaju, počinak postaje nepodnošljiv”, kako je zapisao Pascal u “Mislima”.
Altruizam i suosjećanje pojave se tek kao val koji čovjeka zapljusne kao opomena na nečijem pogrebu. U svibnju 2013. Papa upozorava: “Ako investicije u bankama padaju, to postaje tragedija, ali ako ljudi umiru od gladi ili su bolesni, to je ništa. Moramo se boriti protiv ovakvog mentaliteta.” U obraćanju kardinalima i biskupima, godinu dana poslije, među bolestima od kojih kurija pati Papa je nabrojio taštinu, osjećaj besmrtnosti, duhovni Alzheimer, egzistencijalnu shizofreniju, suparništvo za slavu, gubitak suosjećanja i terorizam trača.
Vječiti nezadovoljnici postaju buntovnici bez pravog razloga, koji potiru sve autoritete i ne poštuju onoga tko je drukčiji. U kroničnom nedostatku pozitivnih vibracija najmanje nam trebaju, i zbog mentalnog zdravlja, ljudi sipe, koji nas truju crnilom. Razgovor započinju negativnim vibracijama, tračevima, floskulama, istim frazama ili ogovaranjima. Kritizeri osuđuju, a kritičari prosuđuju i nude izlaz(e). Većina su kritizeri tuđih ideja, projekata, tekstova..., a da nikad nisu sami nešto ponudili. Vole moralizirati, ali ne i kritiku na svoj račun. Ne vole kada ih se savjetuje, ali vole savjetovati, moralizirati, napadati ili zlostavljati druge. Vide tuđe pogreške, a ne vide svoje. Odbacuju argumentacije stručnjaka i šire defetizam. Govore u relacijama MI - ONI. Žive u hotimičnoj obmani. Odbacuju istinu i sve one koji im je govore. Traže da ih ljudi cijene, a sve obezvrjeđuju. To su kritičari svega postojećega. Sve komentiraju i sve znaju - “sveznadari” su.
Ne mislim kao oni što kroz prizmu vlastite nepogrješivosti ne uočavaju i ne poštuju (bogatstvo) različitosti drugih. Ne mislim kao oni koji zbog svoje samohvale i licemjerstva ne mogu slušati ljude oko sebe i u razgovorima preispitati svoje Ja. “Pravo na kritiziranje ima onaj tko je spreman pomoći”, govorio je Abraham Lincoln. Onaj tko kritički razgovara, vidi izlaze iz problema. Onaj tko se bavi kritizerstvom, samo se jada ili pljucka na sve. “Možete više saznati o nekome iz onoga što ta osoba govori o drugima nego iz onoga što drugi govore o toj osobi”, upozorava Leo Aikman.
Mudri ljudi strahuju da će nas pasivnost, podaništvo, kritizerstvo i egoizam pokopati. Takva rezigniranost vodi strahovima. Totalitarizmi se temelje na strahu. To je opisala Naomi Klein u knjizi “Doktrina šoka”. Sposobnost propitivanja temelj je kritičkog mišljenja, jer nema odgovora za onoga tko ne postavlja pitanja. Za ideologe to postaje paranoidno nepovjerenje. Rimski državnik Ciceron zapisao je: “Ni na kakav način se ljudi ne mogu više približiti bogovima nego čineći dobro drugima.” Uspjeh u pravom smislu riječi krasi ljude pomažućeg ponašanja. Uspješan je onaj tko prihvaća i kreira promjene (u sebi i izvan sebe), a ne onaj tko ih odbacuje. Uspješan je onaj tko nikada ne prestaje učiti, a ne onaj tko misli da sve zna. Uspješnost je vrlina hrabrih, a ne onih koji gledaju samo na karijeru. Nije uspješan onaj tko ima karijeru, slavu ili novac, a nema etičke vrednote. Uspješni dijele pohvale, a neuspješni ih žele samo primati. Uspješan ne zavidi, dok neuspješan zavidi svima. “Ako si uspješan u nečemu ili će te kopirati ili će ti zavidjeti ili će te mrziti”, pametno je zborio F. M. Dostojevski. Prvi drugima priznaju uspjehe i prihvaćaju odgovornost za svoje neuspjehe. Drugi sve zasluge pripisuju sebi, a za neuspjeh okrivljuju druge. Drugima je uvijek netko drugi kriv. Okrivljuju druge za dobivanje posla preko veze, a zaboravljaju kada to oni rade. Kritičari svega postojećega neprestano “sole pamet drugima” jer svoju ne mogu nikome prodati. Prvi raspravljaju o problemima i nude rješenja, a drugi ogovaraju druge i nisu zainteresirani za rješavanje problema. Ovdje citiram jedan dobar savjet: “Kada čujete da vam netko nešto priča iza leđa, to samo znači da ste bar dva koraka ispred te osobe.” (Fannie Flagg).
Ravnatelj Psihijatrijske klinike Vrapče iz Zagreba i predsjednik Hrvatskoga psihijatrijskog društva Vlado Jukić drži da u današnje vrijeme uočavamo elemente kolektivne paranoje: “Polovina građana Hrvatske sumnja u onu drugu polovinu. Sumnjičavost je uočljiva na mnogim razinama života. Smatraju da su odnosi u društvu neiskreni i da mu onaj drugi nastoji nešto smjestiti ili ga na neki način predriblati. Stvara se kolektivni opći osjećaj sumnjičavosti. Svi viču - ja hoću da je meni dobro, a ne vide da im ne može biti dobro ako je onome drugome loše. Iz svega je niknuo veliki osjećaj nepravde, društvo je poprimilo konture okruženja u kojemu nije važno jesi li radišan, hrabar, marljiv ili talentiran, nego je puno važnije - snaći se.”
Istaknuti psihijatar i bračni savjetnik Jürg Willi višegodišnjim iskustvom otkriva da parove ne povezuju zajedničke sklonosti nego odbojnosti prema drugima. Prema njegovim riječima, malo toga unosi stabilnost u vezu kao ogovaranje. “Danas se u braku partneri osjećaju zakinuti jer nedovoljno dobivaju od druge strane.” A Tin Ujević je kazao: “Ljudi su dorasli za obračune s drugima, ali ne i s problemima.”
Eldridge Cleaver pred suvremenog čovjeka postavlja dvojbu: “Ili si problem ili rješenje.” U polemikama s ljudima, prije nego što počnu govoriti o problemu, prvo ih upitam: “Što predlažeš/te?”. Ako nema odgovora, dalje ne razgovaram. “Kad god čujem nekoga kako kaže da je život težak, uvijek ga imam potrebu upitati: U usporedbi s čime?” riječi su Sydneyja J. Harrisa. Naš život određen je pitanjem koje glasi: jesmo li spremni na promjene i što možemo učiniti za sebe i druge. Zaključit ću s Nancy Astor: “Najveća opasnost u životu jesu ljudi koji žele promijeniti sve ili oni koji ne žele promijeniti ništa.”
DR. SC. ZLATKO MILIŠA
Redovni profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Osijeku
DAVOR DIJANOVIĆ
UDARNI EŠALON ANTIPODUZETNIŠTVA
Bez ikakvih farizejskih namjera da dociram narodu kojemu i sam pripadam, u kolumni “Zašto RH ekonomski propada? Zbog elita i nakaradnog mentaliteta”, želio sam istaknuti kako nije jedino vlast ta koja je loša i koja koči društveni i ekonomski napredak (uloga političkih elita svakako je primarna), nego kako postoje loše osobine koje su pustile korijene i u narodu, a rezulat su negativnoga povijesnog nasljeđa. Još je veliki Ante Starčević pisao kako se u našem narodu “više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno.” Nakon Starčevića hrvatski je narod preživio monarhističku i komunističku Jugoslaviju, dva sustava korupcije, kriminala i neslobode, koji su - na žalost - navedene osobine još dodatno osnažili. U konačnici, narod je taj koji bira vlast (koliko god ona preko medija moderira mišljenje naroda), a Bog je svakom čovjeku dao slobodnu volju i razum za kritičko prosuđivanje. No, konstatacija koju je jednom prigodom izrekao Nadan Vidošević, kako su Hrvati lijeni, bez radnih navika i vole da im se laže je pretjerana, a posebno je degutantno kad takvo generaliziranje dolazi od strane osobe koja je sav svoj imetak stekla u vremenu rodijačkog (crony) kapitalizma, u kojemu su umjesto zdrave konkurencije klijentelizam i političke veze bili temelj akumulacije kapitala i (pseudo)poduzetničkih pothvata. Hrvati danas ne vole kapitalizam upravo zbog kriminalne pretvorbe i privatizacije, zaboravljajući da su te procese kod nas proveli bivši komunistički tehnomanageri i često ne shvaćajući da ovo danas u Hrvatskoj nije nikakav neoliberalni kapitalizam, nego nakazni amalgam socijalizma i kumsko-rodijačko-mafijaškog kapitalizma. Hrvati kad odu u Njemačku ili Irsku vrlo brzo postaju uzorni radnici, što pokazuje da problem primarno nije u ljudima (iako naravno da kao i svagdje i kod nas ima onih koji bi htjeli kruha bez motike), nego u sustavu i društvenoj klimi koja je kod nas stvorena. Kod nas imamo jedno patološko stanje moralnog relativizma i beznađa, gdje ljudi očito nemaju potrebu dokazivati se i pokazati svoje prave kvalitete jer one često nisu jamac ničega. Ako nemaš veze, onda si bezveze - kaže jedna od novijih narodnih mudrosti. Većina ljudi želi raditi, čovjek koji ne radi ne može se ostvariti u svojoj punini, rad oplemenjuje čovjeka. Problem je u tome što ljudi kod nas, što je relikt socijalizma, sve očekuju od države. A nije država ta koja bi trebala zapošljavati, njezine primarne funkcije su sigurnost i osiguravanje zakonodavnog okvira za funkcioniranje gospodarstva. Malo i srednje poduzetništvo temelj je ekonomskog napretka, a ne krcata državna uprava. Kod nas, na žalost, ljudi sve očekuju od države, a ta ista država visokim porezima i često suludom birokracijom onemogućuje privatno poduzetništvo. Tako dobivamo klijentelistički odnos zaposlenih u upravi (biračka baza) i političkih ološ-elita. K tome, mislim da nešto istine ima i u “egalitarnom sindromu”, o kojemu je svojedobno pisao akademik Josip Županov. Kad vam neki hrvatski političar, posebno onaj koji nikada nije radio izvan javnog sektora, krene govoriti o zaštiti nacionalnih interesa, onda se morate ozbiljno zabrinuti. Da, potrebno je štititi nacionalne interese, no kod nas se u pravilu radi o zaštiti vlastitog džepa i o najobičnijem kriminalu. Političari se tako zalažu da neka poduzeća ostanu u državnom vlasništvu ne zato što bi to bilo od koristi za opće dobro, nego zato što ta poduzeća tretiraju kao kriminalna lena (sjetimo se samo INA-e, koja je funkcionirala kao bankomat najprije udbaških, a kasnije postkomunističkih elita). Kao poluge opstrukcije poduzetničkih projekata naveo bih i kojekakve “ekološke udruge”.
Neke od njih treba respektirati jer im je zaista na srcu briga za okoliš, no neke od njih se svjesno ili nesvjesno pretvaraju u udarni ešalon antipoduzetništva. Najnoviji primjer je protivljenje nekih udruga izgradnji LNG terminala na Krku. Nisam siguran čije interese te udruge predstavljaju, s obzirom na to da je riječ o kapitalnoj geopolitičkoj odluci bez koje će Hrvatska (p)ostati slijepo crijevo Europe.
DAVOR DIJANOVIĆ
Hrvatski novinar, urednik, kolumnist, povijesni istraživač i publicist