Nema nikakve dvojbe da je Slobodan Prosperov Novak, uz Ž. Jelčića, L. Košutu i F. Čalu, jedan od naših najboljih poznavatelja književnog i inog opusa Marina Držića. Ovu konstataciju na najbolji mogući način potvrđuje knjiga “Planet Držić” (1984.). I ne samo što je S. P. Novak sjajan poznavatelj života i djela jednog od najznačajnijih hrvatskih pisaca uopće već su, manje-više, svi njegovi tekstovi o hrvatskoj književnosti, hrvatskim piscima, pisani nevjerojatnom lakoćom, iznimnom uvjerljivošću, osebujnim i prepoznatljivim autorskim rukopisom.

Jedno od ugodnijih “užića u tekstu” (ovu sintagmu posuđujem od francuskog strukturalista Rolanda Barthesa) bilo je čitanje njegove “Povijesti hrvatske književnosti” (četiri sveska, 2003./2004.), u kojoj na jedan neponovljivo ljupki, gotovo literarni način, S. P. N. opisuje povijest hrvatske književnosti, promatranu iz jedne neobične perspektive. Ta pomalo neobična matrica pisanja povijesti književnosti, koja na najbolji mogući način ironizira onaj akademski, kanonski i sterilni diskurs pisanja povijesti nacionalnih književnosti, u ovoj je knjizi prisutna uglavnom u njezinu prvome poglavlju, “Ljetopis Marina Držića” (1508.-1567.). Naime, u tom poglavlju autor demonstrira svoje izvrsno poznavanje života u Dubrovniku, s kraja 15. i početkom 16. stoljeća, kako vladajućih društvenih odnosa, tako i obiteljskih odnosa, strogih pravila ponašanja, koji su regulirali svakodnevni život u gradu. Naravno, sav taj bogati i dinamični život određuju i vrlo jasne političke strategije, koje su svojom iznimnom mudrošću, svojevrsnim “akomodavanjem” omogućavale bogat i svestran kulturni život grada, u kojem žive i djeluju i književnici, i slikari, i glazbenici... Dubrovnik je, između ostaloga, grad bogatih i hrabrih trgovaca i ako je suditi prema komediji “Dundo Maroje” i nadasve racionalnih, ili, kako bi to naš obični svijet rekao, pomalo škrtih trgovaca, koji aktivno sudjeluju u razmjeni svih vrsta dobara unutar mediteranskog prostora. Oni ne samo što kupuju i prodaju već i umiju promatrati, učiti i tuđa iskustva i znanja prenositi u vlastitu sredinu. Oni su prisutni u svim većim mediteranskim gradovima, i u Veneciji, i u Firenzi, i u Genovi, i u Sieni... Osim vidljive nazočnosti na Mediteranu, oni su i te kako prisutni i u ondašnjim turskim zemljama. Stari Dubrovčani imaju svoje bogate kolonije i u Bosni, i u Srbiji...

U široj javnosti tako je malo poznata presudna uloga Dubrovčana u formiranju Srebrenice. Naravno da nisu mogli ni sanjati da će u nekim drugim vremenima upravo u tom mjestu biti počinjen jedan od najvećih zločina poslije Drugog svjetskog rata. Već u 14. stoljeću Dubrovčani dolaze u to bosansko naselje i formiraju tamo svoju trgovačku koloniju. Nešto više se zna o njihovoj presudnoj ulozi prilikom formiranja Janjeva, naselja na području današnjeg Kosova.

Današnji stanovnici toga mjesta zapravo su potomci starih Dubrovčana! Nije slučajno da i Janjevci, uz sv. Nikolu, obilježavaju dan sv. Vlahe. Nadalje, Dubrovčani su izvrsni diplomati i upravo su zahvaljujući tom svom umijeću uspijevali sačuvati svoju toliko željenu slobodu. I upravo ta sloboda, kao i svi oni materijalni benefiti, stvorit će temeljne pretpostavke za sva ona kulturna, znanstvena i svaka druga događanja u tom gradu tijekom dužeg razdoblja.

Eto, to je otprilike političko-ekonomski kontekst unutar kojeg, na svoj specifičan način, djeluje i slavni pisac Marin Držić. I sve te suptilne nijanse, detalje, i one političke, i one ekonomske, kao i neke druge, moguće je pronaći u njegovim briljantnim književnim tekstovima. U mnogim detaljima ti tekstovi u našoj književnosti još uvijek predstavljaju nedosegnuti ideal.

I sve te brojne detalje Slobodan Prosperov Novak ne samo što uspijeva detektirati, već ih na jedan vrlo zanimljiv način prezentira, pa tako odjednom svi ti akteri, svi ti neobični likovi, postaju naši suvremenici, koji su se, također, baš kao i mi, patili sa sličnim problemima, i onim političkim, i onim ideološkim, i onim moralnim i vrijednosnim, kao i onim financijskim...

U današnje vrijeme, kako stvari stoje, Marin Držić ne bi mogao izbjeći ovrhu, morao bi proglasiti osobni bankrot, a jednako tako, mučila bi ga i bezidejnost i nedostatak političkih vizija, današnjih vladajućih elita. Samo nam nije do kraja jasno komu bi sada pisao svoja “urotnička pisma” - Putinu, EU-u, Trumpu ili bogzna kome već...

Zaključimo dakle - Slobodan Prosperov Novak ne samo što na jedan šarmantan način u knjizi “Pisac i vlast - poetika Marina Držića” (Školska knjiga, 2017.) dovodi u svezu poznate mu dokumente iz toga vremena već ti dokumenti u njegovim krajnje inventivnim interpretacijama na jedan čudesan način postaju puno više od tumačenja pukih činjenica, usputnih podataka o nekim dugovanjima, nekih pisama... U njegovim nepretencioznim interpretacijama sve te činjenice, podaci, pisma, računi... počinju živjeti, čitateljima postaju puno bliskije, životnije, razumljivije. S.P.N. jednostavno ne želi dopustiti da ti dokumenti budu samo “mrtva slova na papiru”.

I još nešto - knjiga “Pisac i vlast” svojevrsni je vremeplov, koji nas (u)vodi u neki “prošli svijet”, ali koji se, ni na koji način, toliko ne razlikuje od ovog današnjega. A o svemu tome, svi oni koji se žele dodatno uvjeriti, neka pročitaju ovu uistinu zanimljivu i nadasve korisnu knjigu Slobodana Prosperova Novaka. Naime, Marin Držić je naš suvremenik! I to u svakome pogledu, i političkom, i emocionalnom.