VOĆIN - Župnik voćinski i dekan Slatinskog dekanata vlč. Mladen Štivin, s kojim smo razgovarali u božićno vrijeme, kaže da se narodni običaji naglo mijenjaju i zbog globalizacije postaju opći, a nekada su se oni mijenjali mnogo sporije i svaki je kraj imao svoje karakteristične običaje.

– Ali svi običaji koje mi imamo u folkloru su pokršćanjeni ili pokršteni, tako da nema velike razlike između moga svećeničkog posla i bavljenja folklorom. Premda malo preinačeni, božićni običaji održavaju se i žive. Konkretno, ovdje u Voćinu, domaće stanovništvo još čuva običaje kriskindla i adamaša, koji su u prošlosti obilježavali božićno vrijeme. Unatoč ratovima, razaranjima, politikama i svemu što se u Voćinu događalo, taj se običaj ovdje uspio sačuvati i to je također veza s folklorom. A većina obitelji Hrvata koje su prije 25 godina doseljene s Kosova na područje Voćina, još i danas pale badnjak i na taj način čuvaju svoje božićne običaje - kaže svećenik koga njegovi vjernici vole jer je uvijek s njima, kako na misnim slavljima, tako i u svakodnevnom životu, i jer je sve svoje vrijeme posvetio njima, njihovoj crkvi i njezinu okolišu.

Vlč. Štivin je pred kraj prošle godine primio u Zagrebu Zlatnu povelju Suncokret ruralnog turizma Hrvatske 2017. u kategoriji Ruralno-turistički projekti, kojim je Hrvatska udruga za turizam i ruralni razvoj Klub članova Selo nagradila voćinsko svetište kao “čudesnu sakralno-kulturno-turističku destinaciju u ruralnom području”. Voćin su na toj svečanosti predstavljali načelnik Predrag Filić, ravnateljica Zavičajnog muzeja Slatina Dragica Šuvak, zamjenik direktorice županijskoga Turističkog ureda Josip Mikolčić, predstavnici KUD-a, Lovačkog društva, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i župljana zaslužnih za izgled okoliša crkve.

– Županijska Turistička zajednica prepoznala je Voćin kao značajno i uređeno mjesto hodočasničkog turizma, a u posljednje vrijeme sve više i kao kulturnog i hortikulturnog turizma, i kandidirala nas za to prestižno priznanje. Kad su nas posjetili članovi komisije, dočekao sam ih kao i sve druge hodočasnike, namjernike i turiste, predstavio sam im crkvu, povijest Voćina i povijest crkve, sakralno graditeljstvo i graditeljsku baštinu, modernu sakralnu umjetnost u crkvi, kao i vanjski prostor oko crkve, odnosno park na kongresnom prostoru i arheološki park na ostacima nekadašnjeg franjevačkog samostana uz crkvu. Za nekoliko dana stigla je obavijest da smo dobili Zlatni suncokret i da smo daleko zasjenili sve druge kandidate.

Možda je nekima i čudno što je tako visoko državno priznanje stiglo u Voćin, ali nije čudno svima koji su pobliže upoznali djelovanje župnika Štivina i rezultate koje je postigao. Za početak dovoljno je prošetati okolišem voćinske svetišne crkve, novoga zdanja podignutog u gotičkom stilu (na istome mjestu gdje je 1991. u srbočetničkoj agresiji stara crkva do temelja razorena), a prema nacrtima ranijih obnova kako je taj sakralni objekt izgledao kad je u 15. stoljeću sagrađen.

Na dva hektara oko prelijepe svetišne crkve posađeno je oko 350 vrsta biljaka. Upravo zahvaljujući župniku Štivinu, Virovitičko-podravska županija, odnosno slatinsko područje, a ako ćemo još preciznije – Općina Voćin, jedini su lokaliteti u Hrvatskoj koji imaju čak dva arboretuma. Onaj pravi, u Lisičinama, koji nikako da dobije potrebu valorizaciju (i novac) da bi doista bio pravi, a ovaj minijaturni uz crkvu postaje sve bogatiji i sve ljepši.

– Vodio sam detaljni popis biljaka, ali s vremenom sam ga zbog mnogo poslova prestao voditi. Nije sve vidljivo cijelu godinu, nešto su lukovice pod zemljom, pa rizomi, pa nešto cvjeta u proljeće, nešto ljeti ili ujesen, ali nema godišnjeg doba kada ništa ne cvjeta. Prvi počinju cvjetati jasmini. Tu je mnogo posla i pomažu mi župljani, ali orezivanje drveća i grmlja ne prepuštam nikome.

Župnik Štivin gaji veliku ljubav prema botanici pa je prije deset godina, kad je došao u Voćin, ispred kuće napravio mali rasadnik. Izgledao je kao cvjetni vrt, dok biljke nije raširio oko crkve tri godine kasnije.

– Dobivao sam u rasadnicima lijepe, zdrave biljke, ali i neke koje su za druge bile otpad. Za mene to nije bio otpad, nego sam ih nosio kući, suhe grane izrezao, posadio i dobro pognojio, i to se sve primalo. Moji župljani kažu da imam sretnu ruku, jer sve što posadim primi se.

Ima župnik i “zbirku” starog voća s ovoga područja, neke je voćke sam cijepio, a neke su mu ljudi koji to znaju pripremili, pa ima od najranijih do najkasnijih vrsta voća.

– Osobito sam ponosan što sam ponovno u Voćin donio kadarku. To je loza od čijeg je grožđa rađen prvi hrvatski pjenušac 1867. godine. Ona je ovdje izumrla, nisam je nigdje mogao pronaći, ali uspio sam je dobiti iz Makedonije.

Biljke su raspoređene tako da se prema vanjskom oltaru nalazi grmlje i veliko drveće zbog hladovine za hodočasnike. To drveće orezujem s gornje strane u kišobranasti oblik, tako da ne raste u visinu. Kaže, dobit će hlad i sačuvati pogled na crkvu. Što smo bliže crkvi, tu je više grmlja i cvijeća.

I tako, u razgovoru sa župnikom Štivinom još smo kod biljaka, a ni o tome nismo rekli ni pola svega što bi valjalo reći. Nismo razgovarali o njegovim ljekovitim kremama, o njegovu radu s kulturno-umjetničkim društvima i na rekonstruiranju narodnih nošnji. Nismo razgovarali o “škrinji narodnog blaga” koju su sa sobom donijeli Hrvati s Kosova koje, kaže župnik, do sada nitko od etnologa nije ozbiljnije istraživao. Kad nitko nije, župnik voćinski jest. Nismo razgovarali o njegovoj zbirci tradicijskih puhačkih instrumenata i njegovu umijeću sviranja na njima, nismo razgovarali o voćinskim hodočašćima, ni o nekim drugim stvarima. Ali hoćemo.

Osim redovitih pastoralnih aktivnosti u župi njegov je posao susretati hodočasnike, organizirati njihov prijam i razgovarati s ljudima koji mu dolaze da bi im bio bliže.

– Bitan mi je i rad s KUD-om, jer na taj način imam živi susret s ljudima. Nije vam malo ako u nekom KUD-u imate pedesetak ljudi, vi se na taj način susrećete s pedesetak obitelji…