BEOGRAD - Muzej likovnih umjetnosti Osijek i Muzej Zepter iz Beograda organiziraju predstavljanje monografije Igora Loinjaka “Josip Alebić”. Monografiju će predstaviti Jasminka Mesarić, ravnateljica MLU-a, urednik Vlastimir Kusik, autor Igor Loinjak, dr. sc. Helena Sablić-Tomić, recenzentica, i sam umjetnik Josip Alebić. Promocija je u četvrtak, 23. studenoga, u 20 sati. Beogradskoj je promociji prethodilo predstavljanje u MLU-u (u sklopu Osječkoga ljeta kulture) te na netom završenom Interliberu u Zagrebu.

Nakon monografije Vladimira Džanka, ovo je druga u ediciji MLU-a. Predstavlja važnog slikara osječke kulturnopovijesne scene druge polovine prošlog i početka ovog stoljeća, akademskog slikara Josipa Alebića. Slikar, profesor na umjetničkim akademijama u Sarajevu i Osijeku, Josip je Alebić velika slikarska dragocjenost suvremene umjetnosti i slikarstva osječke i sarajevske sredine, u kojima dostiže najviše umjetničke vrijednosti tih okvira. Knjigu je napisao povjesničar umjetnosti Igor Loinjak, čija kritičko-teorijska interpretacija predstavlja izuzetno i sjajno tumačenje i vodič je kroz složeno, slojevito i vrlo zahtjevno značenje mnogih razina ovoga slikarstva. Na gotovo dvije stotina stranica, tekstom i slikom, životopisom slikara, recenzijama i kataloškom građom svega što je za znati o umjetnikovoj biografiji, ova monografija od velikog je značenja za razumijevanje ovoga slikarstva.

“Rođen sam 7. studenoga 1945. u Osijeku, od majke Katice i oca Josipa, koji je bio pismoslikar, soboslikar i autolakirer. Najranije sam djetinjstvo proveo u retfalačkoj Psunjskoj ulici u kući bez broja, smještenoj između brojeva 34a i 38. Kuća je imala samo jedan prozor s ulične strane, kroz koji sam jedne večeri pao nagnuvši se kako bih udahnuo miris mokre prašine koju je kišica kupala, tiho padajući po tlu. Prozor je srećom bio prilično nizak pa ozbiljnijih posljedica nije bilo. Možda je upravo ova scena potaknula u meni tematsku opsesiju zemljištima koje sam slikao dugi dio svoga slikarskog staža. U obližnjoj su Dalmatinskoj ulici živjeli baka i djed s majčine strane. S prvobitne se adrese s roditeljima i sestrom 1951. selim u novu kuću u tadašnjoj Ulici Ivana Cankara (danas Ulica Grgura Čevapovića) na broju 19, gdje živim i danas. Bila je to kuća željezničkih radnika s fotografijama lokomotiva u predsoblju, koje su ostavile na mene snažan dojam. Tik uz uskopružnu željeznicu blizu željezničkoga perona provodio sam svoje školske dane tada i ne sluteći koliko ću kilometara za života proputovati prugama, odlazeći iz Osijeka u Beograd, Zagreb i Sarajevo, vraćajući se uvijek peronu s kojega sam pošao. Velika trešnja u dvorištu bila je izvidnica s koje sam promatrao živost staničnih istovara drva i ugljena koji su dočekivali firlani sa svojim konjima”, zapisao je o sebi sam slikar Josip Alebić, koji je studirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. N.Vek.