Obračun srbijanske politike i diplomacije s ukrajinskim veleposlanikom u Beogradu bio je brutalan i nemilosrdan. Nakon njegova javnog istupa u kome je otvoreno pokudio masovno sudjelovanje srpskih plaćenika u ruskoj agresiji na istočnu Ukrajinu, Oleksandr Aleksandrovič zamalo je proglašen kao persona non grata i prvim zrakoplovom protjeran iz Srbije.

Državni tajnik u srbijanskom Ministarstvu vanjskih poslova Ivica Tončev, inače sumnjiv tip iza kojeg se vuku svakojaki skandali uključujući i veze s pripadnicima balkanskog podzemlja, optužio je ukrajinskog veleposlanika da „stalno politizira navodno sudjelovanje srpskih dobrovoljaca u oružanim sukobima na istoku Ukrajine“ te zaprijetio Kijivu kako će Beograd biti prisiljen poduzeti odgovarajuće mjere protiv njega zbog navodnog nepridržavanja Bečke konvencije o diplomatskim odnosima. To se tumači kao korak do Aleksandrovičeva proglašavanja nepoželjnim diplomatom. Srbijanski inoministar Ivica Dačić rekao je kako iza istupa ukrajinskog veleposlanika stoji namjera da se Srbiju dodatno pritisne kako bi se distancirala od Rusije. Dodao je kako je Srbija navodno procesuirala više desetaka osoba osumnjičenih za sudjelovanje u borbama na Krimu i u Donbasu te da je “velik broj ukrajinskih plaćenika sudjelovao u borbama u Hrvatskoj i u zločinima nad srpskim narodom u toj zemlji”, a Ukrajina tim ljudima nije nikada sudila. Posebno je arogantan bio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je poručio “kako bi volio da im ne drže lekcije, posebno oni koji ukidaju prava manjinama u uporabi svog jezika” aludirajući na Kijiv koji je u novije vrijeme zakonski dodatno afirmirao ukrajinski jezik u školama nauštrb manjinskih što je izazvalo negodovanje u Budimpešti i Sofiji. Daljnje zaoštravanje odnosa dviju zemalja potvrdila je i vijest kako je Ukrajina povukla svog veleposlanika na konzultacije u Kijiv, a potom je isto učinio i Beograd.

Što je tako groznoga rekao Oleksandr Aleksandrovič? Iznio je javno podatak da se približno tri stotine Srba trenutno bori u Donbasu i da takvu aktivnost Ukrajina smatra terorizmom. Podsjetio je kako je Srbija 2014. donijela zakon koji zabranjuje njezinim državljanima da se bore na stranim ratištima, ali da Srbija taj problem ignorira. Rekao je i ovo: “Nikada vam nismo ništa učinili nažao. Naši parlamentarci ne putuju na Kosovo. Igramo nogometne i košarkaške utakmice protiv Kosova na neutralnom teritoriju jer Ukrajina ne priznaje kosovske putovnice. I Ukrajinci ne dolaze u Srbiju ubijati Srbe.” Aleksandrovič je dodao kako su ruska propaganda i tajne službe odigrale golemu ulogu u privlačenju stranih plaćenika u Ukrajinu. Otišao je i korak dalje istaknuvši niz primjera, od pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, destabiliziranja Makedonije do podupiranja Milorada Dodika u urušavanju Bosne i Hercegovine, koji dokazuju kako Rusija destabilizira Balkan, a time i Europu koristeći Srbiju kao svog pijuna.

Valja naglasiti kako Ukrajina, što iz vlastitih razloga, što iz obzira prema Srbiji, nije priznala Kosovo, no ta se činjenica u Beogradu jako malo cijeni. Jasno je to svakome tko prati komentare na internetskim forumima u našem susjedstvu kako u Srbiji postoji golemi prijezir i neshvatljiva mržnja prema Ukrajini kojoj Srbi pakosno priželjkuju skori poraz u sukobu s baćuškom Putinom. Usuđujemo se reći da je ukrajinofobija u srbijanskom javnom govoru puno veća u odnosu prema onom najgorem što se može čuti i pročitati o Hrvatskoj i Hrvatima, iako treba uzeti u obzir da dio tih stajališta emitiraju plaćeni ruski trolovi koji harače ne samo na internetskim forumima beogradskih medija nego to prema potrebi čine i u Hrvatskoj. Među Srbima je rasprostranjeno posve pogrešno uvjerenje kako su Ukrajinci pretežito grkokatolici, iako je njih u toj zemlji tek deset posto i žive na zapadu zemlje, a ostali su više-manje pravoslavci. Solidarnosti s pravoslavnom braćom u Kristu Srbe ne zanima jer se oni ionako drže svog heretičkog svetosavlja dopunjenog novijim kvaziteološkim učenjem o nebeskoj Srbiji, a rusofilija je postala prvorazredna politička dogma i svojevrsna svjetovna religija među vladajućim establištmentom u Srbiji. Ljubav je, dakako, obostrana. Nedavno je ruski patrijarh Kiril (Gundjajev) poslao Radovanu Karadžiću u Den Haag ikonu s posebnom posvetom!

Posve je razumljivo da Ukrajini kao suverenoj državi, koliko god bila vojno slaba, gospodarski posrnula i politički nestabilna, smetaju psi rata iz Srbije koji nesmetano odlaze na ratište kako bi za svoje ruske nalogodavce ubijali Ukrajince, nakon čega se vraćaju kući kao superheroji i onda na lokalnim televizijama amaterski otkrivaju kako su novačeni i tko stoji iza njihova vojnog angažmana u istočnoj Ukrajini. Dovoljno je pogledati na YouTubeu što su izbrbljali Ninoslav Milošević i Radomir Počuća koji je 1991. ratovao u Vukovaru. Velika je neistina tvrditi kako Srbija nema baš ništa s “privatnim” odlascima Srba u Ukrajinu jer Beograd ima vrlo kvalitetne obavještajne, policijske i represivne alate kojima može nadzirati ekstremističke skupine i njihovo kretanje. Uostalom, najmanje polovicu četnika koji ratuju u Ukrajini Vučić osobno poznaje iz vremena svog “prethodnog života”, a ostale zna iz viđenja. Upravo izostanak te kontrole razotkriva stvarne nakane Beograda da pomogne ruskoj braći. To u Kijivu jako dobro znaju. Laž je i tvrdnja kako Srbija zdušno “procesuira” donbaške veterane jer su do ožujka ove godine tamošnji sudovi izrekli počiniteljima tog kaznenog djela tek 24 uvjetne kazne. Dačićeva priča o navodnim zločinima Ukrajinaca nad “srpskom nejači” u Domovinskom ratu nevjerojatno je stupidna kada se zna da se hrvatskim braniteljima pridružio samo jedan jedini dragovoljac podrijetlom iz Ukrajine. Njegovo ime je Serhij Ulisti. Poginuo je kao pripadnik HVO-a 1. listopada 1992. u Bosanskoj Posavini. Zanimljivo je pratiti srbijanske internetske forume, tamo smo pročitali da je devedesetih veći broj rusofilskih Ukrajinaca ratovao na strani Srba u Bosni i na Kosovu predvođen ruskim tajnim agentom Igorom Girkinom. Jasno je da sada Vučić i Počuća vraćaju taj dug.