U hrvatskoj je javnosti dramatično odjeknula vijest kako su Slovenija i Mađarska, kao članice EU-a, stavile veto na kandidaturu RH za ulazak u Organizaciju za ekonomsku suradnji i razvoj - OECD (Organisation for Economic Cooperation and Developement).

Odjednom se postavilo pitanje što je to uopće OECD i zašto je toliko važan. OECD je osnovan 14. siječnja 1960. kao nasljednik Organizacije za europsku ekonomsku suradnju (OEEC), pokrenute 1948. u sklopu Marshallova plana rekonstrukcije europskog gospodarstva, prije svega njemačkog, razorenog u Drugom svjetskom ratu. Izvorište OEEC-a jest ideja stvaranja Europske ekonomske zajednice, kao preteče EU-a. OECD, sa sjedištem u Parizu, djeluje pod sloganom “Bolje politike za bolje živote”. Organizacijom trenutno upravlja glavni tajnik Angel Gurria. OECD nema instrumente kojima bi mogao uvjetovati ponašanje neke od svojih članica, nego prije svega ima savjetodavnu ulogu. Unutar OECD-a djeluju analitički timovi koji okupljaju najbolje svjetske stručnjake i pomno prate gospodarska kretanja u svijetu. Zaključci, mišljenja i preporuke OECD-a uzimaju se zbog toga krajnje ozbiljno u političkom i gospodarskom svijetu. Ugled OECD-a izuzetno je velik, tako da svojim autoritetom igra važnu ulogu u međunarodnim gospodarskim odnosima. Proklamirani temeljni ciljevi OECD-a su: unaprijediti gospodarski rast zemalja članica i povisiti životni standard u njima, pomagati gospodarski napredak u članicama i nečlanicama OECD-a, pridonositi širenju međunarodne trgovine na bilateralnoj osnovi i težiti povećanju svjetske trgovine. OECD danas ima 34 članice, od kojih 20 zemalja osnivača iz 1960. (Austrija, Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Njemačka, Grčka, Island, Italija. Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska, Velika Britanija i SAD). Osnivačima OECD-a naknadno su se priključili Japan (1964.), Finska (1969.), Australija (1971.), Novi Zeland (1973.), Meksiko (1994.), Češka (1995.), Južna Koreja (1996.), Mađarska (1996.), Poljska (1996.), Slovačka (2010.), Čile (2010.), Izrael (2010.), Slovenija (2010.) i Estonija (2010). Tajvan ima status promatrača. Zahtjeve za punopravno članstvo dostavili su: Cipar (1995.), Latvija (1996.), Litva (1996.), Malta (2005.) i Rusija (2007.).

Već na prvi pogled može se zaključiti koliko je to odabrano, respektabilno društvo, unutar kojeg veliku ulogu igra politika. To se najbolje može vidjeti po godinama primanja članica. Nakon Japana, koji je članom OECD-a, po zagovoru SAD-a, postao 1964., trebalo je punih pet godina za primanje sljedeće zemlje (Finska) i još dvije godine dok u članstvo nisu primljeni Australija i Novi Zeland. Nakon toga se čekalo punih 21 godinu dok nije počelo ubrzano primanje istočnoeuropskih, tranzicijskih zemalja, odnosno tzv. zemalja s tržištem u razvoju. Većina tih zemalja postala je član OECD-a zagovorom neke od jakih članica. Glavni zagovaratelji novih članica bili su SAD i Njemačka, koji su svoje miljenice politički vodili za ruku jer su im trebala nova perspektivna tržišta na istoku Europe.

Danas je OECD organizacija s dvadeset najvećih gospodarstva u svijetu (G-20). Koliko je velik utjecaj politike, upućuje i podatak da Rusija, koja po gospodarskim kapacitetima zasigurno pripada među 20 najvećih gospodarstava u svijetu, još uvijek čeka svoju “zelenu kartu” za punopravno članstvo u OECD-u.

Nakon svega, zašto je važno da RH bude član OECD-a? Prvo i najvažnije jest jačanje vlastitog političkog i gospodarskog samopouzdanja zemlje članice. Među više od 230 zemalja u svijetu samo su 34 države, ili svaka sedma, članice OECD-a. Navedena činjenica pokazuje koliko je to birano društvo. Veto i opstrukcija Slovenije i Mađarske u svezi s prijmom Hrvatske među članice OECD-a ima više političke nego ekonomske razloge, što ne kriju ni čelnici susjednih zemalja.

Čelnici navedenih susjednih zemalja čine pritisak na RH kako bi promicali vlastiti politički interes. Postoji izreka kako je u politici i ljubavi sve dopušteno. Naravno, pitanje je uvijek koliko to može trajati i je li sve moralno. Sa zaustavljanjem kandidature RH za članstvo u OECD-u glavnom tajniku Angelu Gurriji neće preostati ništa drugo nego da na idućem sastanku u Parizu kao novog kandidata predloži samo Rumunjsku.

Iza veta Slovenije i Mađarske kriju se dublje zakulisane geopolitičke igre. Poznato je kako Mađarska i Slovenija imaju dobre političke odnose s ruskim predsjednikom Putinom. Republika Hrvatska postala je razmeđe na kojem se sudaraju američki, njemački i ruski geostrateški interesi. U posljednja dva mjeseca Hrvatska se sve više okreće američkoj politici. To je vidljivo i po sve većem ulasku američkog kapitala u Hrvatsku. Sastanak zemalja G-20 u lipnju u Hamburgu pokazao je kako su pokidane veze između američke politike vođene administracijom Donalda Trumpa i njemačke politike predvođene Angelom Merkel. To je bio jedan od ključnih političkih trenutaka za budućnost Europske unije. Američka politika nakon izlaska Velike Britanije iz članstva EU-a nastoji pronaći kanale kojima će učvrstiti svoju vojnu i gospodarsku moć unutar EU-a. Osovina Berlin-Pariz sa svojim stavom o stvaranju jedinstvene Europske unije s jedinstvenom valutom - eurom, te s više brzina rasta i razvoja sve se više politički udaljava od SAD-a. Njemačka i Francuska nastoje uspostaviti s Rusijom, unatoč sankcijama, što bliže gospodarske odnose zbog veličine tržišta, potrebnog za plasman EU proizvoda. Američka administracija sada pokušava i želi preko rubnih zemalja EU-a, koje neće biti obuhvaćene najvišom brzinom europskog razvoja, ojačati svoju gospodarsku i političku moć i na taj način uzdrmati osovinu Berlin-Pariz. Među tim rubnim zemljama EU-a je i Hrvatska, u koju se slijeva sve više američkog kapitala, kako kroz Agrokor tako i kroz druge gospodarske aktivnosti. Zato domaća diplomacija problem veta Slovenije i Mađarske na pristupno članstvo RH u OECD treba promatrati iz tog kuta, s obzirom na to da su narušeni geostrateški interesi Rusije. Pri tome se postavlja pitanje koliko dugo će RH čekati mogućnost za kupnju članske karte pred vratima OECD-a.