Što je Hrvatima domoljublje, a što nacionalizam, pitali smo dr. sc. Božu Skoku, profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, autora knjige “Kakvi su Hrvati - Ogledi o hrvatskom identitetu, imidžu i neiskorištenim potencijalima”.

Kod nas se domoljublje i nacionalizam često poistovjećuju. Zašto je tome tako, jesmo li po tom pitanju nezrelo društvo? Kako to komentirate?

- Kod nas se nažalost često poistovjećuje domoljublje s nacionalizmom, što je apsurdno. Nekima je prihvatljivija riječ patriotizam, iako ima isto značenje kao i domoljublje, ali možda zvuči više američki. Oni kojima nije pretjerano stalo do vlastite države, njezinih interesa i vrijednosti, domoljublje i nacionalni ponos smatraju nečim nepotrebnim, nazadnim i apstraktnim. U prilog svojim tezama nerijetko navode kako ih domoljublje ograničava da budu kozmopoliti, da vole sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnost, i taj pojam tumače kao uvjerenje da je naša zemlja superiorna u odnosu na sve druge samom činjenicom što smo u njoj rođeni. Međutim, to je potpuno pogrešna interpretacija, jer je u tom slučaju riječ o nacionalizmu. Domoljublje ili ako vam zvuči prihvatljivije - patriotizam, podrazumijeva poštovanje svega onoga što čini domovinu - od njezine tradicije i jezika, prirodnih posebnosti i povijesti, do rada i ostvarenja njezinih ljudi, ali ne na štetu drugih i drugačijih. Štoviše, zdravo domoljublje priznaje drugim nacijama ista ona prava koja za sebe traži. Dakle, domoljublje podrazumijeva ljubav prema domovini, ma kakva ona bila, bez potrebe da je se glorificira i izdiže iznad drugih. Zapravo domoljublje nas ne bi smjelo zaslijepiti da ne vidimo njezine mane i na njih ne upozoravamo. Ljubav prema zemlji i narodu ne smije biti iznad istine o njoj, kakva god ona jest. Što više volimo svoju zemlju, više ćemo tragati za istinom i pravednosti, kako bi se u njoj svi bolje osjećali. Zašto je to tako? Dobrim dijelom zato što smo još mlada država i nismo se naučili imati i cijeniti svoje. S druge strane, godinama se domoljublje potiskuje kao nešto suvišno i nazadno, uzdiže se kao napredno ono što nam nameću drugi, a svoje se podcjenjuje. To se ne događa ozbiljnim državama i zrelim nacijama. One znaju da je domoljublje pokretač države i njezina gospodarskog napretka. U doba gospodarske krize domoljublje postaje pokretačka snaga razvijenih država, jer svoje građane tjera da daju sve od sebe, da budu odgovorniji, potiče zajedništvo, čuva i štiti vlastite potencijale.

Možete li navesti neki primjer iz inozemstva, kad se radi o vezu domoljublja i napretka zemlje, njezinog razvoja, pa i gospodarskog?

- Njemačka je prije nekoliko godina provela snažnu kampanju jačanja samosvijesti i domoljublja pod nazivom 'Du bist Deutschland!' (Ti si Njemačka!). Cilj te kampanje bio je potaknuti promjenu u raspoloženju nacije, podići razinu nacionalnog ponosa, motivirati građane i njihove predstavnike u institucijama kako bi preuzeli svoj dio odgovornosti za budućnost Njemačke te tako pridonijeli njezinu razvoju. Nijemci su shvatili da se ništa ne prepušta slučaju te da jačanje domoljublja mora doći od državnog vrha. “Bez domoljublja vlade, nema domoljublja građana!” davno nas je upozoravao učeni Kant. Pitanje nacionalnog ponosa, domoljublja ili patriotizma i odnosa prema nacionalnim simbolima pitanje je od iznimne važnosti u svakoj normalnoj demokratskoj državi. A države Zapada davno su shvatile da na taj način ne samo da jačaju duh naroda već, kao što rekoh, i cjelokupni gospodarski razvoj. Samo informiran, zadovoljan i motiviran građanin može pridonositi njezinu razvoju i promociji u svijetu. A u tom procesu stvaranja odgovornosti i ljubavi prema vlastitoj državi mediji, obrazovanje i državne institucije imaju najveću ulogu.

Domoljublje i politika, kakvi su tu “odnosi”, koliko se domoljublje zlorabi u dnevnopolitičke svrhe...?

- Mislim da bi domoljublje trebalo biti jedan od važnih kriterija u politici, jer netko može biti stručan i sposoban, ali ako nema nikakve odgovornosti prema svojoj zemlji i svome narodu, vrlo brzo će zaglibiti u kriminalu i korupciji ili će se prodati tuđim interesima. Domoljublje je često posljednja brana, koja donekle može zaustaviti političara da bar svjesno ne radi štetu svojoj zemlji. Naime, ako je nekome od vlastite zemlje i naroda važnija stranka ili interesna skupina, koja ga je na tu dužnost postavila, ništa ga neće spriječiti u tome da bude neodgovoran, površan i pristran te da se poigrava našom sadašnjosti i budućnosti. Ako netko izgubi domoljubni osjećaj, bez problema će “za šaku dolara” prepustiti upravljačka prava domaće korporacije strancima, ili će svojom rastrošnosti i suludim zaduživanjima opteretiti našu djecu i unuke. Ako nema domoljublja, bez problema će se trgovati teritorijem, pogodovati tuđim interesima i iznevjeriti ono za što su se naraštaji borili. Koliko “ubijanje” domoljublja može biti pogubno za državu i njezine nacionalne interese svjedoči knjiga “Crveni vrabac” američkog autora i bivšeg operativca CIA-e Jasona Matthewsa, u kojoj on otkriva zanimljive detalje iz svoje špijunske karijere. Svakako je najdojmljiviji dio o regrutiranju suradnika u pojedinim državama, koji su bili spremni učiniti sve za američke interese, pa i izdati vlastiti narod i državu. U tom procesu ključno je “ubiti” u potencijalnom suradniku njegovo domoljublje, tvrdi autor i dodaje: “Za mene je to uvijek bio najteži, najodgovorniji, ali i najizazovniji dio posla, jer je osobu potrebno uvjeriti u to da ignorira vlastite stavove o domoljublju, prekrši zakone svoje zemlje i postane izdajnik!” Nakon što potencijalni suradnik postane potpuno indiferentan prema svojoj državi i njezinim nacionalnim interesima, dovoljno je zaigrati na jedan od pet motivirajućih faktora - novac, ideologiju, savjest, ego ili seks, i dobili ste suradnika, dodaje Matthews. Ali da ne bi bilo zabune, nisu svi oni kojima je domoljublje na usnama patrioti i u srcu. Domoljublje se pokazuje djelom! Nažalost, previše je onih u Hrvatskoj koji misle da su pretplaćeni na domoljublje, koji dižu ruke na domoljubne pjesme i nose krunicu na retrovizoru, ali svojim ponašanjem pokazuju kako im je od Hrvatske i njezinih ljudi puno draži vlastiti džep, popularnost, fotelja, funkcija... Nije čudo da takvi iritiraju mnoge naše sugrađane, pa na sam spomen domoljublja prizivaju u sjećanje onu staru poznatu izreku Samuela Johnsona kako je “patriotizam posljednje utočište hulja.” Vidimo da mnoge države svijeta zlorabe domoljubni osjećaj svojih građana, pa pokreću osvajačke ratove, pretvarajući svoje najbolje sinove u crnu statistiku. Ima i onih koji se udaraju u domoljubna prsa, a kraj njih sunarodnjaci umiru u bijedi, kao da domoljublje nije prije svega čovjekoljublje, kako je govorio Mahatma Ghandi. Ali sve te zloporabe ne mogu nam biti alibi da sumnjamo u svaki domoljubni iskaz ili da postanemo neodgovorni prema zemlji u kojoj živimo.

Domoljublje i nacionalne manjine u RH? S tim u vezi - primjerice, što priječi Pupovca da se izjasni i kao hrvatski domoljub, a ne da opetovano ponavlja o ugroženosti Srba?

- Hrvatska, nažalost, Ustavom nije konstituirana kao politička nacija, pa samim time zapravo nema političkih, već samo etničkih Hrvata. Ostali su valjda samo građani. Naime, u Izvorišnim osnovama našeg Ustava kaže se kako se “Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina.” Dakle, u državi imamo etničke Hrvate i pripadnike “nacionalnih” manjina, koje se zbog kojekakvih pogrešnih politika često više povezuje s njihovim “matičnim” državama nego s Hrvatskom, makar ovdje živjeli generacijama. Pritom nije jasno kako se u Hrvatskoj doživljava pojam nacije, kao što nema jasne razlike između nacionalnih i narodnih manjina. Naime, pripadnici manjina dijelovi su drugih naroda, ali ne nužno i tamošnjih političkih nacija jer, budimo realni, u Hrvatskoj ima pripadnika manjina koji u životu nisu boravili u svojoj “matičnoj” zemlji, niti ih što veže za tamošnji politički život. U svijetu je već davno uzelo maha stajalište kako su nacije u biti političke tvorevine, koje u prvi plan stavljaju građansku lojalnost i političku pripadnost, odnosno državljanstvo, a ne kulturni identitet, etničku ili neku drugu pripadnost. Primjerice, u Francuskoj, koja je uređena kao moderna politička nacija, svi koji ondje žive i imaju tamošnje državljanstvo osjećaju se Francuzima, bez obzira na njihovo podrijetlo, etničku, vjersku, kulturnu, regionalnu ili neku drugu pripadnost. Slična je situacija i u Italiji i Španjolskoj, unatoč njihovu federalnom uređenju.

Budući da u Hrvatskoj ne postoje Hrvati kao politička nacija, što ćemo s onim pripadnicima različitih manjina i doseljenika koji se izjašnjavaju kao politički Hrvati, a pritom nerijetko ponosno čuvaju i svoju (drugu) etničku pripadnost? Većini je to logično jer ovdje žive od rođenja, osjećaju se dijelom ove kulture i načina života, integrirani su u društvo i Hrvatska im nešto znači. Neki možda ovdje nisu ni živjeli, ali su dali svoje živote za ovu zemlju, poput mladog Francuza Jean-Michela Nicoliera, koji je kao hrvatski branitelj ubijen na Ovčari. S druge strane možemo li, primjerice, hrvatske Srbe koji su se u Domovinskom ratu borili za svoju domovinu, a bilo ih je dosta, smatrati političkim Hrvatima, ako se oni tako osjećaju? Ili kako definirati naše sugrađane bilo kojeg etničkog podrijetla, ako vole i poštuju ovu zemlju te se smatraju dijelom ove političke zajednice? Hoćemo li im priznati da su Hrvati makar to nisu rođenjem već vlastitim izborom ili ćemo ih cijelog života gledati sumnjičavo, zbog našeg nacionalnog čistunstva? Hrvatska bi danas sigurno izgledala sasvim drukčije bez doprinosa pripadnika drugih naroda, koji su se osjećali Hrvatima ili su zadržali svoju nacionalnu pripadnost, ali su bez kalkuliranja živjeli za Hrvatsku. Zato bi svako inzistiranje isključivo na etničkom podrijetlu ili vjerskoj pripadnosti bilo licemjerno prema tim velikanima, kao što je licemjerno pretvaranje pripadnosti manjinskim zajednicama, kako je rekao bivši predsjednik Josipović u glasovitoj polemici s Miloradom Pupovcem, u etnobiznis. Uostalom, može li netko tko od rođenja živi u ovoj zemlji i uživa sva njezina prava ne osjećati Hrvatsku svojom, boriti se samo za prava svoje manjine ili emocionalno biti skloniji interesima neke druge države, a ne one u kojoj želi ostarjeti? Mislim da je to stvar poštenja i odgovornosti prema zajednici koju netko predstavlja.