Za početak, za one manje informirane, napose Slavonce, uvodno pitanje - tko je Robert Pešut aka Magnifico, što taj čovjek radi, čime se bavi, kakvu glazbu izvodi, i tako to... malo životopisa? Vezano uz to - zašto Magnifico?

- Stvarno sam mislio da će to napisati novinari, no sada ću pričati sam o sebi, u trećem licu jednine. Ništa posebno, to je moj umjetnički nadimak koji je star koliko i moja karijera. Zaboravio sam zašto sam se tako nazvao. Ideja je bila da zvuči veličanstveno i blesavo i da ima neko značenje, bar bezvezno. Bavim se glazbom, ponekad i glumim, nekad sam bio glumac, a nekad samo radim glazbu za filmove. Više-manje, to je to. Nema se što dodati.

Posljednji album zove se “Charlatan de Balkan” i na hrvatskom tržištu objavljen je pod etiketom Dallas Recordsa. To mi je jako drago jer mi je Hrvatska uvijek nekako bila kao crna rupa. Ne mislim doslovno, ali u mom radu samo sam dvaput svirao u Hrvatskoj i baš mi je žao. Nadam se da će album pomoći i meni i mojoj publici, za koju znam da postoji u Hrvatskoj, da se zbližimo.

Dvadeset i pet godina na sceni, a još te uspoređuju s Rambom Amadeusom? Živcira li te to, ima li za takve usporedbe uopće temelja?

- Ma ništa me ne živcira. To je netko negdje napisao i tako je najlakše nekoga opisati ako se ne želiš mučiti. Mi smo samo kumovi. Slični smo u mnogočemu, ali u muzici svakako ne. Ja sam pop-umjetnik, a on radikalni jazzer. Ja radim hitove, on uništava refrene. Najsličniji smo što se tiče imena. Ne zna se čije je blesavije, moje ili njegovo.

Koja i kakva publika sluša Magnifica, nekad i danas, stari i novi fanovi, razlikuju li se?

- Nekako mi se čini da jedan dio publike raste sa mnom, a uvijek dolaze i mlađi. Publika mi je poprilično raznolika. Moja publika je manjinska, nije većinska, ima nas malo, ali smo govna.

Slovenija i Hrvatska - popularnost, status, beneficije, koncerti, mediji...?

- To je moj osobi stav - obožavam hrvatsku muziku i obožavam Hrvatski radio. Mislim da je to najbolji radio u regiji, da budem jasniji, u ex jugoslavenskom prostoru. Imaju najbolje urednike, najozbiljnije rade i ne popuštaju kod uredničkog izbora, što je, naravno, najvažnije. Ljudi ne kroje program samo po svom ukusu, nego zato postoje urednici koji su glazbeno načitani i samim time su kvalificirani da puštaju glazbu u eter, da nam puštaju nove stvari koje su kvalitetne, a ne samo što je iznimno popularno.

Slovenija se bendovima i kvalitetom poprilično podignula od devedesetih godina. Ima stvarno puno bendova koje ne bih nabrajao jer mislim da hrvatska publika nije čula ni za jednoga, ali ako ih zanima, tu je naš omiljeni Youtube i sve se može tamo pogledati. Situacija je popilično bolja od prijašnjih godina, ali Hrvatska ima sa svim svojim izvođačima i infrastrukturom, televizijom koja najduže postoji u regiji, najveći izvoz svoje glazbe. Od Makedonije do Slovenije, svi slušaju hrvatsku glazbu... od Olivera, klapa, raznih dalmatinskih šansona do najurbanije pop-glazbe. Mislim da su Hrvati tu najuspješniji.

Što se promijenilo od 1992., kad si se probio s pjesmom “Let’s dance”, do danas, kad imaš novi album “Charlatan de Balkan”. Može li se govoriti i u kojoj mjeri o promjeni glazbenog stila s obzirom na razvoj ukusa publike unatrag 25 godina?

- Ja sam kantautor i samim time nisam u nekom žanru nego uzimam žanrove da zadovoljim sadržaj pjesme. Meni se uvijek čini da sam napravio nešto novo, a kad napravim nešto baš potpuno novo, onda kažu ljudi: 'Ovo si tipično ti!' Mislim da ne mogu pobjeći od samoga sebe, a kad pogledam unatrag, vidim samo genezu koja mi se dogodila usput. Mislim da sam sada bolji glazbenik. Mislim da bolje razumijem zakone glazbe. Imam samo želju da nastavim s ovakvim radom koliko god mogu.

Radio si i glazbu za film “Montevideo, bog te video” - kakva su iskustva?

- Pa super je raditi glazbu za film, pogotovo kad su u pitanju ovako malo veće produkcije, gdje je redatelju poput Bjelogrlića glazba vrlo bitna u filmovima i ne štedi na produkciji. Mi smo ovdje uzeli čitavi orkestar, snimali smo kao prije 50 godina. Naravno, to zahtijeva i vremena i novca. Zbog svega je toga fino raditi filmsku glazbu. S druge strane, one umjetničke strane, postoje okviri unutar kojih moram zadovoljiti formu filma, scene, prizore. Imam zadatak nadograditi scenu glazbom koja će ljudima pružiti pravu emociju. Nekad je lakše raditi glazbu za film nego solistički album zato što sam ja u drugom ili trećem planu. Nebitno je što ja mislim, ovdje sam samo da zadovoljim film. Moram biti upotrebljiv i to je moj zadatak.

Vratimo se na sadašnjost - prije albuma “Charlatan de Balkan” izašao je tvoj glazbeni dokumentarac “Charlatan Magnifique”. Za one koji ga još nisu vidjeli, a to bi željeli, ukratko - o čemu se radi?

- To je viđenje redateljice Maje Pavlin - lika i djela Magnifica. Nisam se miješao u njezin izbor priče, kako je ona to zamislila, i drago mi je zbog toga, jer da je mene pitala, sigurno bih probao sve uljepšati, ušminkati, napraviti lifting i botoks. Ovako je sve poprilično iskreno ispalo. Mislim da se zbog toga i sviđa ljudima.

Na novom albumu efektno i vješto ispreplećeš humor i ironiju, a nadahnut si i glazbom starih šlagera s ovog našeg “regiona”, kao i latino, reggae, surf, etnoritmovima... Koliko je to sve bilo teško ili lako spojiti, povezati, dati vlastiti autorski pečat, i još napraviti da sve zvuči hitoidno, zabavno i veselo?

- Ja se time bavim, to je moj rad. To je kao da pitate arhitekta kako je napravio kuću. Čovjek se bavi time pa crta svaki dan, eto tako. Radim pomalo svaki dan i valjda ako imaš imalo talenta, ako si se već odlučio za to, rezultat je neka logična posljedica tog rada. Nimalo teško nije bilo uzeti feeling iz šlagera, narodnjačkih melodija, harmonija, zato što je to nešto što mi je blisko. To je najlakše, naše kulturno nasljeđe. Ima taj neki lokalni etnošmek. Kao kad, npr., ideš u Španjolsku ne ideš jesti u kineski restoran, ne želiš ići u teksaški restoran u Madridu. Tražiš neku izvornu španjolsku hranu, nešto što najbolje spremaju. Slično je i kod glazbe. Kad idem u Italiju, slušam talijansku glazbu, bez obzira na to što je inače ne mogu slušati jer je ne puštaju nego samo anglosaksonsku glazbu. Ovo je onako naše. Ja bih i da ostane naše i da zvuči svjetski.