U raspravama o odnosima Dalmacije i kontinentalne Hrvatske, nerijetko se mogu čuti i ovakvi komentari: Dođeš sa ZG tablicama u Split, ili sa ST tablicama u Zagreb i razmišljaš o otkinutom brisaču u najmanju ruku. I na široj regionalnoj razini često slušamo komentare da recimo Zagorci ne vole Prigorce i obrnuto, Istrijani Primorce i obrnuto, da Slavonci ne vole Baranjce i obrnuto, da su pritom Hercegovci posebna sorta, da ne spominjemo još i Bosance. Posebno bode oči prozivanje tko je veći ili manji Hrvat. Tu se doista može čuti svakakvih budalaština, predrasuda i etiketiranja. Primjerice, Istrijane se proziva da su najmanje Hrvati, jer teže nekakvim autonomijama. Dalmatincima se spočitava da su bili najveće Jugoslavenčine, jer su, između ostaloga, tone suza prolili na Poljudu (na prekinutoj utakmici 1980.), kad je obznanjena vijest da je umro Josip Broz Tito. Čuju se čak i reakcionarni pozivi da Istru i Dalmaciju treba vratiti Italiji gdje i pripadaju, jer te regije nisu bile hrvatske za vrijeme “jedine prave hrvatske države u povijesti”. Naravno, misli se na NDH. Što se Slavonaca tiče, srećom po njih da su uglavnom pošteđeni objeda na račun svojega hrvatstva. Olakotna im je okolnost da su dali najveću žrtvu za vrijeme Domovinskog rata. Doduše, ekstremisti s manjkom mozga i Slavoncima zamjeraju manjak hrvatstva, jer su, kažu, po mentalitetu, govoru i načinu života, sličniji Srbima ili Mađarima, nego jednim Zagorcima, Istrijanima ili Dalmatincima. Slično se misli i za Baranjce, za koje se neki pitaju kakvi su to uopće Hrvati kad im regija nosi naziv jedne mađarske pokrajine, a glavi grad im nosi srpsko ime - Beli Manastir? Na tapeti su i Ličani kojima je Nikola Tesla razlog da ih se otpiše kao bilo kakve nositelje pravog hrvatstva. Smiješno i tragično u isto vrijeme, uostalom kao što je smiješno i tragično pravim, autentičnim Hrvatima smatrati jedino Zagorce i Prigorce, s čim se jedino može složiti notorni zločinac Vojislav Šešalj s one strane granice.

DUŠKO SEKULIĆ

POLITIČKI STABILNI, EKONOMSKI NEUSPJEŠNI

Gdje je Hrvatska danas, nakon 25 godina samostalnosti? Jesmo li uspješno društvo, jesmo li ispunili one potencijale za koje smo vjerovali da ih imamo i koji su bili sputani u prijašnjem federalnom socijalističkom modelu?

Na ta pitanja moguć je različit odgovor, zavisno od perspektive koju upotrebljavamo. S jedne strane imamo relativno stabilno demokratsko društvo i ni jedna relevantna politička snaga u društvu ne dovodi u pitanje temeljne institucije parlamentarne demokracije. Hrvatska je članica Europske unije i dijeli njezine uspone i padove, ali nitko ne dovodi u pitanje njezinu čvrstu ukotvljenost u “zapadnom”, demokratskom svijetu. Nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje ni samostalnost hrvatske države. S te strane mogli bismo reći da možemo biti zadovoljni postignutim. No s druge strane to je istovremeno izuzetno ekonomski neuspješno društvo. Ekonomija je pokupila sve ono loše što karakterizira tržišne ekonomije, ali ne i ono dobro. Možemo nadugo razglabati koje su “strukturne reforme” koje nisu poduzete i tko je sve kriv za postojeće stanje. Da to nije prazna floskula, pokazuje nam usporedba s drugim bivšim socijalističkim zemljama, koje nas jedna za drugom prestižu.

Danas po osobnoj potrošnji gledamo u leđa onim zemljama koje su nam bile zavidne na našem standardu dok smo svi bili dijelovi socijalističkog poretka. Odgovor na to nije da smo prošli kroz rat, jer znamo iz ekonomske historije da poslije ratnih razaranja može nastupiti ubrzani ekonomski rast. To se u Hrvatskoj nije dogodilo i razloge za to u velikoj mjeri treba tražiti u nepronalaženju adekvatnog razvojnog modela i nepostojanju institucionalnog okvira za uspješni ekonomski razvoj. Izgovor za to nije nikakvi neoliberalni kapitalizam jer u Hrvatskoj nemamo nikakav neoliberalni kapitalizam. Ono što imamo je “ortački” kapitalizam s jakim elementima državnog intervencionizma. Uništenje industrijske baze u Hrvatskoj nije bilo posljedica nikakvog liberalnog kapitalizma, nego pljačkaškog modela privatizacije, provedenog pod državnim pokroviteljstvom. Doduše, možemo postaviti pitanje do koje su mjere mnoga od tih poduzeća bila spremna za normalnu tržišnu utakmicu, ali to je pitanje hipotetsko jer nikada do normalne tržišne utakmice nije ni došlo zbog procesa “dirigirane privatizacije”. Stvoren je model kapitalizma koji se bazirao na izvlačenju renti “privatiziranih” poduzeća, u koja nisu došli nikakvi “strvinarski fondovi” iz inozemstva da ta poduzeća razbiju i unište, nego su naši novi vlasnici na brzinu rasprodavali imovinu, a naročito atraktivna zemljišta i slično. Uostalom, poseban oblik pljačkaškog rentijerstva, zasnovanog na sprezi države (najčešće u formi lokalnih političkih moćnika) i privatnih interesa prenamjenom jeftino kupljenog poljoprivrednog u građevinsko zemljište, postao je rašireni oblik političkog “ortačkog” kapitalizma naše vrste.

Da to nije samo davna prošlost, pokazuju nam primjeri koncesioniranja plaža i zakonski prijedlozi o koncesijama, koji kao da namjerno otvaraju rupe za manipulacije. S druge strane, u krah Agrokora također imamo ugrađen niz elemenata našeg specifičnog kapitalizma, od političke povezanosti, elemenata “dogovorne” ekonomije i stvaranja zavisnosti dobavljača kroz specifični sistem odgođenog plaćanja, ali viših cijena.

Taj spoj politike i ekonomije vidi se i u sportu, a to nas onda uvodi i u temu regionalnih razlika. Poslovanje GNK Dinamo najbolji je primjer tog “ortačkog” kapitalizma. Pri tome odmah želim naglasiti da ovdje ne govorim o kršenju zakona, jer se time bavi sud. Kršenje zakona (ako ga je bilo) ovdje me ne zanima. Meni je indikativan taj model srastanja politike i poslovanja (u ovom slučaju profesionalnog nogometa) i prebacivanje troškova na društvo, a istovremeno privatizacija profita. Tako se model udruge zakonski pretvara u organizaciju koja pokriva grupne interese, a oni koji bi trebali štititi javni interes to ne čine ili čine mlako i sporo. Jedna osoba kontrolira klub i reprezentaciju i time ima široko područje djelovanja promicanja igrača, s kojima ima “građanske ugovore” da ih onda što bolje proda. Kada se neki igrač pobuni protiv toga, vidjeli smo kako mu je otežan put do reperezentacije. Istovremeno se stvaraju političke veze, a svaka se kritika okreće na političku stranu. Dakle, to je još jedan primjer neuspješne ekonomije, gdje se gubi razlika između privatnog i javnog, gdje se politički “pokriva” takvo djelovanje, koje vjerojatno i nije protuzakonito. No, kao i u ekonomiji, dobili smo unutarnji monopol (i to je razlog zašto se onda Split buni), a prema van neuspješnu organizaciju (međunarodni uspjesi Dinama su slabi). Dakle, Dinamo je slika i prilika funkcioniranja hrvatskog društva i ekonomije.

Neuspješan razvoj produbljuje regionalne razlike i konzekventno regionalne sukobe. Ne trebamo gledati daleko u prošlost. Sjetimo se Jugoslavije i odnosa “razvijenih” i “nerazvijenih”. Razvijeni (u koje je tada spadala Hrvatska) stalno su plakali kako previše izdvajaju za nerazvijene, a oni su pak stalno upozoravali na to kako se jaz između razvijenih i nerazvijenih ne smanjuje. (Usput, kao digresija, sjetimo se kako se Hrvatska u Jugoslaviji bunila protiv nepravednosti izdvajanja za nerazvijene, a danas se nitko ne buni zbog činjenice da europski ili nizozemski porezni obveznici uplaćuju sredstava koja “povlačimo” iz europskih fondova, pa će nam financirati i 85 % Pelješkog mosta.)

Sada imamo istu situaciju - grad Zagreb je na europskom prosjeku, Istra i Međimurje idu ipak naprijed, a ostatak zemlje stagnira (i prazni se). U situaciji ogromne centralizacije (ne zaboravimo da je Hrvatska najcentraliziranija država u Europi nakon Grčke) opet imamo situaciju istog tipa konflikta koji je postojao u Jugoslaviji. Koliko ste puta čuli od istarskih političara o tome koliko izdvajaju u centralni budžet, a koliko im se vraća (to su isto pričali slovenski i hrvatski političari u Jugoslaviji), a koliko ste puta čuli žalopojke slavonskih političara o tome kako Slavonija zaostaje. (Ne podsjeća li to na “nerazvijene” iz bivše države?) Ne tvrdim da će se zbog toga Hrvatska raspasti kao Jugoslavija, ali tvrdim da su to simptomi ekonomskog zaostajanja i nepronalaženja modela razvoja koji bi sve vukao. Kada tog razvoja nema, onda počinje svađa oko preraspodjele, a ta svađa je to jača što je država centraliziranija. Te konflikte onda i pojačavate kada umnožavate lokalne centre vlasti pa imamo paradoks da imamo vrlo razuđeni sistem lokalne uprave s ogromnim brojem jedinica lokalne vlasti, uključujući i politička predstavništva (izabranih župana, načelnika, gradonačelnika i bezbroj skupština), a istovremeno imamo strogo financijski centraliziranu državu. Doduše, možda nam se naš sistem lokalne samouprave i ne čini tako razuđen ako se uspoređujemo s Bosnom i Hercegovinom, ali tamo bar to možemo opravdavati specifičnim političkim sistemom akomodacije višenacionalne strukture, što u Hrvatskoj sigurno nije slučaj.

Da zaključim - Hrvatska je 25 godina nakon samostalnosti politički stabilno i ekonomski neuspješno društvo, gdje ta ekonomska neuspješnost nagriza socijalnu strukturu i vodi dezintegraciji. Daljnje produžavanje ekonomske neefikasnosti prije ili poslije mora podrovati i postignutu političku stabilnost.

Dr. sc. Duško Sekulić redoviti je profesor na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

ZLATKO MILIŠA

ZA IL' PROTIV - RAZARAJUĆA MOĆ PODJELA

Dužničko ropstvo, podjele i sukobi eskaliraju. Ljudi su povjerovali svjetskim političarima koji su 2015. najavili rat protiv terorizma i jednostranoj tezi o sukobu civilizacija, a zapravo je riječ o unutarcivilizacijskim i anticivilizacijskim sukobima.

Nasilje nad mišljenjem ima obilježje bezuvjetne podređenosti ostalim kolektivitetima, koji stvaraju stereotipe o drugima i drukčijima kao nepoželjnima. Paulo R. Freire u svojim je djelima zaokupljen osvješćivanjem potlačenih u društvu. Prema Freireu, kritičko mišljenje otkriva nedjeljivosti "razvijenih i nerazvijenih". Onaj tko kritički razmišlja, vidi svijet u rasponima mogućnosti, a ne nepomirljivih suprotnosti. Ako ne sudjelujemo u sukobu između "moćnih i nemoćnih, pomažemo moćnima" (Paulo Freire). Umorni od života i obespravljenosti odriču se legitimnog prava sudjelovati u "preobrazbi društva" (Paulo Freire u knjizi Cultural Action for Freedom). Tako kolonizirani i manipulirani svoju frustriranost potom iskaljuju na onima koji su također u položaju potlačenosti. Sve gore opisano John Holcroft prikazuje satiričkom ilustracijom, koju sam "skinuo" s linka http://www.johnholcroft.com

Ljudi se u svojim utvrdama sebičnosti bore za svoja prava, a u drugima vide prijezir ili neprijatelja. Rado bi da i susjedu crkne krava, ako je nemaju. To je prokušana metoda podjela među ljudima i nacijama. Ciljano se stvaraju nepomirljive polarizacije. Međutim, činjenica je da se naša Slavonija desetljećima devastirala (i prije rata), kao što je i činjenica da su lokalni političari za sve okrivljivali (ove i one) vlade RH. Neke su druge županije napredovale i zbog toga što su u vladama nalazile partnere ili su imale jake lobiste, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Trebamo učiti na primjerima zdravog suparništva ili lažnih podmetanja.

U svojoj knjizi "Šok današnjice" (treće izdanje, 2017., Grafika Osijek) otkrivam strategije ratovanja, terorizma i pokoravanja, koje paraliziraju kritičko mišljenje te stvaraju i nameću podjele. One su pogubne s pojednostavljivanjima tipa: za il’ protiv, pobjednik - gubitnik, moderan - zatucan, teist - ateist, liberalan - konzervativan, podjela na Istok i Zapad, sve do generaliziranja "što južnije to tužnije". Gotovo u svakom poglavlju knjige analiziram pitanje zašto i s kojim posljedicama razdvajanja i sukobi ne jenjavaju. Oni se rasplamsavaju, s perfidnim scenarijem podjela sa sukobljenim stranama - od pristaša patrijahalne i tzv. suvremene obitelji do feministkinja i antifeministkinja, od onih koji su za istospolne zajednice do onih koji nisu, od međustranačkih i unutarstranačkih sukoba, sukoba između radnika i poslodavaca do sukoba između domicilnog stanovništva i "pridošlica", od nacionalnih i regionalnih antagonizama do onih između gradova, od onih koji su za sekularnu državu do onih koji joj se protive.

Većina vlasnika medija, daleko od očiju javnosti, s političarima (na vlasti) kontrolira medije, a novinari im služe kao servis za zaglupljivanje, podjelu i indoktriniranje masa. Tako se stvaraju generacije okrenute podjelama, s pogubnim "getoiziranjima" - za ili protiv. Za uređivanje televizijskog programa, nasilje i natjecanje, mržnja, strah, ljubomora, trijumf i sukobi imaju prednost pred vrednotama kao što su suradnja, ljubav, pažnja, briga ili altruizam. Medijski se podupiru navodno nepomirljive podvojenosti juga i sjevera RH, antagonizmi Splita i Zagreba. Nogomet i politika su pravi poligoni iskazivanja ostalih animoziteta. Ipak, činjenica je da se od devedesetih krucijalni problemi rješavaju u Zagrebu i to nije mit, nego žalosna realnost.

Stepinac je bio primjer neustrašiva borca protiv istočnih i zapadnih grijeha, ali i protiv podjela među Hrvatima. On je još 1935. predlagao da se u Zagrebu izgradi crkva u čast bl. Marka Križevčanina i da se u njoj postavi oltar hrvatskih svetaca i blaženika. Godinu nakon toga, na jednoj je propovijedi izrekao etično-povijesnu lekciju: "Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu - to je moje načelo. U ljubavi prema hrvatskom narodu neću se dati ni od koga natkriliti."