IVO ŽANIĆ

MANIPULIRA SE IDENTITETIMA I EMOCIJAMA DA SE PRIKRIJU KRIMINAL I NESPOSOBNOST

U današnjem globaliziranom i digitaliziranom svijetu, koliko je u slučaju RH sačuvan lokalni identitet pojedinih sredina, napose urbanih, uključujući i jezični, dijalektni aspekt? Može li se govoriti o otporu tradicije, autentičnosti trendovima koji su u suprotnosti s time?

- Govor u kategoriji “(o)čuvanja” identiteta ima smisla samo ako smo svjesni da je identitet, uključujući jezičnu sastavnicu, proces, da su dinamika i višeslojnost u samoj njegovoj naravi. Ako se “čuvanje” shvati kao zaustavljanje toga procesa u točki koju netko drži zlatnim dobom, posrijedi je kulturno nasilje. Jer svako doba je zlatno doba, svaki govor jest autentičan govor za svoje vrijeme i u svom sociokulturnom kontekstu. Zagrebački ili osječki germanizmi, kao i romanizmi u obalnim govorima, svi ti nudlvageri, handrajfi, ašnbeheri, fineštrini, ravanele itd. mnogima su danas simboli tradicije, autentičnosti mjesnog ili regionalnog identiteta, a ne tako davno naši stari držali su ih “tuđinskim korovom u perivoju hrvatskog jezika”, znakom jezične nekulture, ropskog oponašanja tuđih kultura, političkog antihrvatstva... Za neke buduće naraštaje takav će status i pripadnu auru nostalgije vjerojatno zadobiti današnji fajlovi, smajlići, skrolanja i autleti. Svako doba, društvena grupa i lokalna zajednica imaju svoju ideju ili doživljaj (i) jezične autentičnosti, kao i ideju o tome tko tu autentičnost kvari i iznevjeruje, a tko je čuva. To su prirodne razlike u perspektivama, sve su jednakovrijedne, a problem nastaje kad jedna grupa svoj doživljaj želi proglasiti sveopćim. Kad se sastavljaju rječnici “autentičnog” zagrebačkog, osječkog ili splitskog govora, prepuni su tih pretprošlostoljetnih izraza koje malotko razumije i upotrebljava, ali ne uvrštavaju se cuga, furka i roćkas, slamboš, gimba i cedoš, tlakija, šminkija i glupanderos, jer to, kao, nije autentično, to je sleng, kao da mladi ljudi i njihov govor nisu jednako autentični dionici neke kulture, stanovnici nekog grada kao i njihovi djedovi. I suvremenost je autentična, ne samo prošlost.

Pisali ste o govorima Splita i Zagreba, primjerice, o čakavštini i kajkavštini, i njihovoj borbi da opstanu, ali i da obogate standardni jezik. Kakvo je tu danas stanje?

- Dinamika jezika dio je cjelovite dinamike društva, prestižne hijerarhije slijede ekonomska, demografska i kulturna preslagivanja, da posegnem za aktualnim terminom. Standardnojezična je norma u nas rigidna i neprijateljska prema jezičnim praksama velikih gradova; rezultat je da gubi prestiž u onoj grupi koja je ključna u svakom jezičnom razvoju - među mladim urbanim govornicima. O tome u nas treba otvoriti ozbiljnu raspravu na temelju uvida u stvarne sociolingvističke procese i prestižne odnose, a oni su vrlo zanimljivi iako ne neočekivani za one koji prate živu komunikaciju. U knjizi citiram istraživanje na reprezentativnom uzorku zagrebačkih srednjoškolaca, koje pokazuje da je za njih, očekivano, najprestižniji jezični tip zagrebačka kajkavština, ali na prvi pogled zbunjuje što je na drugom mjestu splitski govor, pa tek onda zagrebačka, standardna i druge štokavštine. A opet, to je lako objasniti: splitski govor konotira urbanost, štoviše osunčanu urbanost s dobrom glazbom, i to tome govoru daje atraktivnost, a ne Marko Marulić. Jedno posve novo istraživanje među splitskim srednjoškolcima pokazuje obratno - oni uopće ne pokazuju otpor ni ikakav animozitet prema standardu, koji je, kako znamo, novoštokavski zasnovan. I to je lako objasniti čim se malo zaviri pod površinu: za mlade Splićane standard je identitetski irelevantan, rekli bismo, nit' smrdi nit' miriše, jer oni svoj jezični identitet ne grade u odnosu na nj, kao što bi zahtijevala nekakva formalna logika, nego u odnosu na zagrebačku kajkavštinu. Hrvatska je puna takvih odnosa - na prvi pogled zbunjujućih, a čim imalo razmislite o stvarnosti našeg društva, savršeno logičnih.

Provlači se teza o podijeljenosti juga i sjevera RH, o animozitetu Splita i Zagreba, primjerice, a tu je negdje i Osijek, sa svojim posebnostima. Postoji li zapravo antagonizam hrvatskih regija, koliki je stvarno, je li prenapuhan ili je objektivno realan, i zašto?

- Nešto sam već rekao u prethodnom odgovoru. Stvari nisu plošne, ali ni dramatične. Kad se potuku riječka Armada i navijači pulske Istre, što je često brutalnije od tučnjava BBB-a i Torcide, nacionalni mediji šute, jer naši samozvani kulturolozi i društveni analitičari ne znaju što bi “teorijski” učinili s tim, i događaj ostane “samo” divljaštvo. Kad se pak potuku BBB i Torcida, onda nas zasipaju teorije o sjeveru i jugu, urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj, liberalnom sjeveru i zapadu i patrijarhalnom jugu (i istoku, dakle Slavoniji), desnici i ljevici, Hrvatima i jugoslavenima... Tad odjednom svi sve znaju i svaka bengalka ima duboke kulturološke korijene. Nažalost, mnogi politikanti i neodgovorni mediji dobro žive od takvih floskula, od manipulacije identitetima i emocijama da se prikriju kriminal i nesposobnost. Ukratko, odnos Zagreb - Split univerzalan je i prirodan odnos koji karakterizira društvenu dinamiku u mnogim zemljama. To je hrvatska verzija, ne sukoba, nego identitetskog nadmetanja ili nadigravanja između Prvoga i Drugoga. U Poljskoj su protagonisti Varšava i Krakov, u Rusiji Moskva i Sankt Peterburg, u Grčkoj Atena i Solun, u Portugalu Lisabon i Porto, u Australiji Sydney i Melbourne... Kao i u sportu, prvi i drugi su preblizu a da se ne bi vidjelo da i prvi ima niz mana, da je u nekim disciplinama slabiji od drugoga te da i drugi ima niz vrlina, da je u nečemu bolji od prvoga. Ne govorim o mehaničkoj veličini, jer je nevažno je li prvi od drugoga veći samo dvaput ili deset puta, nego o ukupnoj identitetskoj kulturnopovijesnoj i predodžbenoj prtljazi koja uključuje golem raspon tema, od toga tko je važniji u nacionalnoj povijesti preko toga čiji je klub bolji do toga gdje su djevojke ljepše. I u tome je cijela mudrost. Hrvatska odstupa od tog općeg modela samo u jednom aspektu - nacionalni jezik zasnovan je na štokavštini, a i Prvi i Drugi su povijesno neštokavski gradovi, takva razlikovnost vrlo je uočljiva i lako ju je prevesti u kulturne razlike, a u sljedećem koraku protumačiti kao nacionalno opasnu, između ostaloga i zato što su za govornike obaju gradskih govora oni prestižniji od standarda. Za razumne ljude to, naravno, nije nikakav problem, a manipulatori bi, da nije toga, lako našli nešto drugo.(D.J.)

Dr. sc. Ivo Žanić profesor je sociolingvističkih predmeta na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, autor knjige “Jezična republika”, privatno “autohtoni hrvatski proizvod”, tj. zagrebački Dalmatinac koji voli Slavoniju.

PUNO JE VIŠE TOGA ŠTO NAS POVEZUJE NEGO ŠTO NAS DIJELI

Hrvatsko društvu danas, nakon 25 godina samostalnosti i neovisnosti? Kakva je u tom smislu slika, ukupna i lokalna, koji su pozitivni dosezi, koji problemi, koliko nas i dalje opterećuje mentalitet, ideologija...?

- Zapravo trebamo bit sretni što smo to sve doživjeli i proživjeli, počevši od proglašenja samostalne države, njezina međunarodnog priznanja, obrane države u Domovinskom ratu i tako dalje. Mi smo taj ponosni naraštaj, kako bi rekao Hegel, koji je svjedočio tim događajima. Sve je to dio prošlosti koji živi u nama, na koji možemo biti ponosni. U međuvremenu smo postali dio civiliziranoga svijeta, tj. Europske unije i NATO saveza, koji jamči sigurnost našoj državi. Sjetite se samo govora američkog predsjednika Georga W. Busha u povodu primitka u NATO - da Hrvatsku nikada nitko više neće napasti. Paralelno s događajima na koje možemo biti ponosni pratile su nas nedaće kojih se moramo stidjeti: pretvorba i pljačka državne imovine, masovni ulazak bivših komunista u politiku, posebice u novoosnovane stranke, koje su u moralnom i patriotskom smislu trebale biti alternative potrošenom Savezu komunista, odnosno Komunističkoj partiji. Pardoksalno je što je prošlo više od četvrt stoljeća, a mi se nismo suočili sa svojom komunističkom prošlošću, tako da nam i danas u politici vedre i oblače bivši činovnici ozloglašenih komunističkih obavještajnih službi, a u medijima vlada jednoumlje po načelu “Gleichschaltung”. U negativnost svakako treba ubrojiti masovni odlazak mladih osoba, što samo potvrđuje da se nismo uopće pripremili za ulazak u Europsku uniju.

Koliko globalizacija, uključujući i neoliberalni ekonomski i politički kontekst, narušava identitet hrvatskog društva? Može li se u svezi s tim donijeti neki objektivni, relevatni zaključak?

- Globalizacija je neizbježna pojava. S ulaskom u Europsku uniju postali smo dio globalnog europskog tržišta, svaka nostalgija za prošlim vremenima podsjeća na žalovanje za nepovratnom Jugoslavijom. Varaju se koji misle da se može bolje živjeti izvan ekonomskih struktura Europske unije. Britanci će, prema mišljenju ekonomskih stručnjaka, skupo platiti svoj “Brexit”. Nitko nas ne sprječava da u sklopu zajednice europskih država čuvamo i njegujemo svoj nacionalni i kulturni identitet.

Može li su govoriti, i u kakvim relacijama, o socijalnoj dezintegraciji (ili integraciji) hrvatskog društva kroz proces tranzicije iz socijalizma u kapitalizam tijekom posljednjih 25 godina?

- Tranzicija je jedna od tih besmislenih riječi koje su skovali naši nekreativni politolozi kojom se zapravo prikriva neostvarena promjena paradigma, prijelaz iz totalitarnog u demokratsko društvo. Kod nas se tranzicija odužila kao hodžina teravija u vrijeme ramazana. Hrvatsko društvo se tek uspostavom svoje države postupno integrira, što je razvidno po tome da su osobe koje su bile izrijekom protiv hrvatske države prihvatile njezino postojanje kao činjenicu.

Provlači se teza o podvojenosti juga i sjevera, ali i istoka RH, o animozitetu Splita i Zagreba, primjerice. Postoji li zapravo antagonizam hrvatskih regija, koliki je stvarno, je li prenapuhan ili je objektivno realan, i zašto?

- Razumljivo je da postoji takva podvojenost s obzirom na povijesne okolnosti. Sličnu situaciju podjele na sjever i jug imamo u Njemačkoj i Italiji. Međutim, osobno smatram da je puno više toga što nas povezuje nego što nas dijeli. Ne trebamo biti unitarna država, ljepše je njegovati različitosti, od dijalekata do običaja, i regionalnih posebnosti.

Odnos tradicionalnog i modernog, kakvo je tu stanje, kad govorimo o slici hrvatskog društva danas?

- Osobno zagovaram očuvanje tradicionalnih vrijednosti. Pristaša sam tradicionalnoga morala, jer smatram da su nam još uvijek najkompaktniji moral ponudili grčki filozofi, Sokrat, Platon i Aristotel. Usvajanjem tradicionalnih vrlina kao što su mudrost, promišljenost, razboritost, osjećaj za pravednost... obogaćujemo svoju osobnost. Kada to ostvarimo, postajemo ličnost, jaka osobnost. Moral nas oplemenjuje i pomaže nam da se afirmiramo kao osoba. U tom smislu, mislim da je polazište tradicionalnog morala puno bolje od ovog suvremenog, koji je zasnovan na modelima utilitarističkog koristoljublja i liberalističkog hedonizma.(D.J.)

Dr. sc. Jure Zovko redovni je profesor na Institutu za filozofiju i Sveučilištu u Zadru.

Govoreći za Magazin u povodu svoje knjige “Kakvi su Hrvati” prof. dr. sc. Božo Skoko, između ostalog naglasio je i ovo:

- Moramo imati u vidu kako je naš hrvatski identitet prilično kompleksan s obzirom na naš zemljopisni položaj na raskrižju kultura i civilizacija te stoljetne utjecaje različitih političkih i kulturnih središta od Rima i Venecije, do Beča, Pešte i Beograda, odnosno od Venecije do srednje Europe, Turskog Carstva, Bizanta i Balkana. Zato je naš identitet tako raznolik od regije do regije, ali i prilično bogat, što lijepo vidimo u kulturnom nasljeđu, tradiciji, pa i gastronomiji. Međutim, koliko god bili različiti od regije do regije, uspjeli smo se održati zajedno i preživjeti sve nedaće. Dakle, uporni smo, izdržljivi, hrabri, iako često volimo izigravati žrtvu. Tomislav Ladan je jednom lijepo rekao: 'Hrvati su čudo pod zvijezdama. U koju god ste ih posudu stavili, oni su preživjeli, i Veneciju, i Tursku Carevinu, i Austro-Ugarsku, i dvije Jugoslavije. Dakle, imaju svojstvo solne kiseline koja je stavljena u jednu posudu. Ali imaju još nešto. Imaju svojstvo da razjedaju sami sebe...' E, to je naša druga ključna odlika - ta hrvatska ljubomora, jal. Ne volimo tuđi uspjeh, uživamo u prosječnosti, po onoj socijalističkoj - svima jednako i neka nitko ne strši. To nam je golemi uteg u društvenom, ali i gospodarskom razvoju, iako imamo sve preduvjete za ozbiljan iskorak.. Ukupno uzevši, Hrvati nisu ništa bolji ni lošiji nego bilo koji drugi europski narod. Ali sigurno imamo neke svoje specifičnosti koje su rezultat našeg povijesnog hoda, iskustava, mentaliteta. Definitivno moramo više cijeniti i poštovati sebe, pa će nas i drugi poštovati.(D.J.)

Dr. sc. Božo Skoko sveučilišni je profesor, komunikacijski stručnjak i publicist.

O poremećenim odnosima hrvatskog juga i sjevera koji su medijski najčešće u prvom planu (iako ni Slavoniji tu ne treba zaobići), vode se brojne rasprava, organiziraju okrugli stolovi i pišu ambiciozni komentari. U jednoj od takvih rasprava prije nekoliko godina, a koju je organizirao jedan naš dnevni list potaknut suparništvom Hajduka i Dinama, oglasilo se i Društvo Splićana u Zagrebu koje se ogradilo od eskalacije neprijateljstva između Splita i Zagreba. U Društvu kažu da je nogomet sport oko kojeg se vrti velik novac i da je to glavni razlog mnogih sukoba. I ugledni komentator Renato Baretić, Zagrepčenec koji 18 godina živi u Splitu, sve te sukobe gleda kroz rivalitet dvaju nogometnih klubova i kaže da sve treba ostati na toj razini. Predsjednik uprave B.neta Adrian Ježina, Splićanin u Zagrebu, također upozorava da se nogometne napetosti nepotrebno napuhavaju te da ne postoji nikakav sukob među građanima Splita i Zagreba. Purgerica u Splitu Almira Osmanović drži da Zagreb ima prioritet u odnosu na druge gradove, ali i ona kaže da se sve ipak svodi na nogomet i interese oko njega. Saša iz TBF-a također proziva nogomet: “Mi smo impotentna nacija koja ne zabija golove. Odatle sve te frustracije”, kaže TBF-ovac. Književnik Velimir Visković pak naglašava kako su odnosi između Splita i Zagreba narušeni još od Tuđmanove ideje Zagreba kao “metropole” i “centra svih Hrvata”, te da sad bez starih neprijatelja na vidjelo izlaze i dosad prikrivane, ali latentne regionalne razlike i sukobi. “Nema više Zvezde i Partizana, ostao je Dinamo, a taj klub ima političku podršku kao ova dva omražena beogradska kluba”, zaključuje Visković. Politolog Dražen Lalić ima svoju verziju poremećenih odnosa: “Split za Zagreb živi samo dva ljetna mjeseca, ostalo je ili priča o božićnom piciginu na Bačvicama, ili Splitu gradu slučaju, mračnoj provinciji koje se treba bojati”. Lalić još dodaje i ovo: “Pogledajte kolike subvencije dobivaju zagrebački muzeji i kazališta, a koliko splitski. Proračun Hajduka je 50 milijuna kuna i on kao dioničko društvo plaća porez, a Dinamo kao udruga građana samo od Grada Zagreba dobije 40 milijuna kuna novca koji uzimaju i od onih koji ne vole nogomet ili ne navijaju za Dinamo”. Književnik Pavao Pavličić stanje ovako opisuje: “Nema države na svijetu u kojoj nema rivaliteta pa i sukoba između prvog i drugog grada, ali moramo priznati da se Zagreb ponaša više kao glavni grad zagrebačke županije nego Hrvatske, i nema obzira prema drugima”. Pavličić drži da “nogometni rat” nema potencijal prerastanja u ozbiljniji politički sukob.(D.J.)