Hrvatska je teško stradala na europskom sjeveru od nejake Estonije. Ne zbog očajnog travnjaka arene Le Coq, ne samo zbog nepotrebnih eksperimenata “alkemičara” Ante Čačića, ne zbog neutažive financijske žeđi Davora Šukera, nego najviše zbog labavog pristupa utakmici. Naši reprezentativci kao da su zaboravili kakav dres nose. Toliko konfuzije i smušenosti već jako dugo nismo vidjeli u igri reprezentacije. Valjda od onog poraza u Oslu protiv Norveške. Otkako je Čačić preuzeo izborničku dužnost, naša je reprezentacija više ili manje izgledala uredno i taktički zrelo. Ali ovo u Tallinnu...

Iskreno, smiješno je slušati alibije tipa “što nam je trebala ta utakmica” ili “travnjak je bio očajan”. Da, bio je očajan, ali nogomet se igra i u takvim uvjetima, a to dobro zna veći dio igrača koji su nastupili u Estoniji, jer su igrali u HNL-u. Danas je najlakše odmah uperiti prst u Šukera i nogometnu vladu, ali, gospodo, zašto ne biste pogledali sebe u ogledalu. Izgledali ste na terenu poput gusaka u magli i to je jedina istina. O svemu drugom može se razgovarati, ali to nisu pravi razlozi blamaže u Estoniji. Izbornik Ante Čačić priznao je kako je to bolno iskustvo, ali opravdanje je našao u “pješčaniku” na kojem se igralo, što je također vrlo slab argument. Naravno, i Čačić ima svojih grijeha u neredu koji je vladao u Estoniji. Opet se “zaigrao” i pokušao igrati s trojicom u zadnjoj liniji i rezultat je opet bio isti - nesigurnosti i neslaženja naših centralnih braniča. Taj eksperiment stalno kopka izbornika, ali dosad mu nikada nije donio nikakvu korist niti otkrio nešto pozitivno novo. Bilo je to potraćeno vrijeme. Kažu kako je kod trenera tvrdoglavost vrlina i mana u isto vrijeme. Čačić je opako tvrdoglav kada je u pitanju slaganje momčadi za prijateljske utakmice. Mogao je zvati nove ljude koji bi mu omogućili postavljanje “normalne” formacije, u kojoj igramo sve službene susrete s četiri igrača u zadnjoj liniji. U Estoniju je odveo oskudan kadar, koji je bio itekako tanak na nekim pozicijama, pa su pojedinci, poput Marka Roga, žrtvovani jer su igrali na poziciji na kojoj će rijetko ili nikada ordinirati u službenim susretima. Ni pokušaj s Pjacom u sredini iza dva napadača nije se pokazao sretnim rješenjem. U biti, na tom položaju bolje se snalazi Kramarić. Previše je bilo improvizacija, ali, opet, moglo se i moralo bolje reagirati. Pljuska iz Estonije peče, ali na kraju dana neće imati nikakve posljedice, osim što će nam patiti ugled. Treba to shvatiti kao upozorenje. Čačiću prije svih.

Možda će izbornik konačno popustiti u improvizacijama takvog tipa i ubuduće mudrije birati igrače za utakmice u kojima nema na raspolaganju svoj udarni ešalon. Treba shvatiti kako je on izbornik reprezentacije, a ne trener u klubu, gdje se ponekad mora izmišljati topla voda u nedostatku kvalitetnih rješenja za određene pozicije. U reprezentaciji nema potrebe za takvom “alkemijom”. Ako ti netko nedostaje, pozoveš drugog igrača kojem je ta pozicija specijalnost i “zbogom, žurim”. Doista nema nekakve potrebe za krpanjima ovakvog tipa, kojima je Čačić često sklon u prijateljskim utakmicama. Stoga, Tallinn je upozorenje. Treba izvući pouke. Čačić prije svih.