Knjiga Aleksandra Žikića, beogradskog novinara i publicista, o pokojnom pjevaču i gitaristu Milanu Mladenoviću vrijedno je izdanje koje umnogome demistificira još jedan “vječni mit” proistekao iz bivše zajedničke države koje se možda još netko sjeća kao Jugoslavije.

Uz druge YU mitove, koji unatoč protoku vremena ne samo da ne blijede iz kolektivnog sjećanja na doba “socijalizma s ljudskim likom”, u kojem je cvjetalo i tisuće rock-cvjetova, nego iz nekih uglavnom nedokučivih razloga svakim danom sve više jačaju, mit o Milanu Mladenoviću jedan je od najžilavijih. Naravno, uz mit o Bijelom dugmetu, jugoslavenskoj novovalnoj pop i rock-sceni i kojekakvim drugim mitovima (Tito se podrazumijeva), koji nikako da ostanu tamo gdje im je i mjesto - u ropotarnici povijesti, pa se svako malo iznova s njima suočavamo.

Budući da svaki mit pati od viška fantaziranja (pretjerivanja, nostalgije...), a manjka objektivnosti (osobne emocije ispred realnosti), tako i svaki mit ima smisla ako se demistificira. To dakako ne pali uvijek, ali kad pali, mit se smješta u realne okvire, bliže istini, s više ili manje razornim učinkom na one koji su mit stvorili i od podgrijavanja mita žive. Drugim riječima, demistifikacija mita može imati blagotvorni učinak, premda je mit zapravo teško razoriti u cijelosti (neka mitovi i dalje sjaje blistavim sjajem u glavama onih kojima je do mitova stalo), što i ne treba biti nakana, no rasteretiti mit od naslaga nekritičnosti, patetike, nostalgije i isključivosti itekako je razumna opcija kada je riječ o nečem (mitu) izraslom i preraslom svaku snošljivu granicu hvale i samohvale pa i kad je glazbena scena, odnosno popularna kultura (posebno ona) u pitanju.

Tog se nimalo zahvalnog posla, svjesno ili nesvjesno, uhvatio Aleksandar Žikić kad je počeo “slagati i razlagati” mit o čovjeku imena Milan, a prezimena Mladenović. Zapravo, kad se čita Žikićeva knjiga “Mjesto u mećavi: Priča o Milanu Mladenoviću” (izdavač Dallas do.o.o, 2016.; prijevod sa srpskog Milan Pavlinović; izvornik objavljen u Beogradu 1998.), dojam je kako autor ove biografije zapravo i nije razmišljao o nekakvoj destrukciji mita, nego ponajviše, koliko se god to može, o objektivnom sagledavanju lika i djela pjevača i gitarista koji je u bendovima Šarlo akrobata i kasnije daleko više u Katarini II, Ekatarini Velikoj i EKV-u (kako su bile inačice naziva njegove temeljne grupe), ostavio neizbrisiv trag kada je riječ o rocku bivše države, a nakon njezinog raspada, i o rocku u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, trima državama u kojima je kult EKV-a ponajviše rastao i nadrastao i samog Milana Mladenovića. Da, osim mita i o kultu je riječ, jer status koji se veže uz MM-a odavno je poprimio fenomenološke obrise, jer se u konkretnom slučaju kako MM-a tako i njegove grupe EKV radi o razini “božanskog obožavanja” (i podilaženja) kao da se radi o kultu heroja iz grčke mitologije, za što naravno nisu krivi ni MM ni itko iz EKV-a.

Bilo kako god, vratimo su u surovu stvarnost i pozabavimo se prvo činjenicama, a zatim i samom knjigom. Daklem, Milan Mladenović rođen je 21. rujna 1958. godine u Zagrebu, a umro 5. studenoga 1994. u Beogradu. U šestoj godini s obitelji se iz Zagreba preselio u Sarajevo, a od 1970. živio je u Beogradu, gdje je nakon osnovne škole pohađao čuvenu Jedanaestu beogradsku gimnaziju. Zarana inficiran glazbom, Mladenović krajem sedamdesetih sa školskim kolegom Dragomirom Mihailovićem Gagijem osniva grupu Limunovo drvo, a zatim 1980. Šarla akrobatu, zajedno s Mihajlovićem, Dušanom Kojićem - Kojom i Ivanom Vdovićem - Vdom. Ostalo je povijest, kako se to uobičajeno frazerski kaže...

U svojoj knjizi Žikić piše o Mladenoviću držeći se kronologije, činjenica i vlastitog iskustva, premda naglašava kako postoje i drugi koji su lidera EKV-a više i bolje poznavali. “Želio sam, prije svega, napisati knjigu koja bi mogla obradovati samog Milana i one koji su ga poznavali mnogo bolje od mene”, riječi su autora. Ne znam koliko će knjiga razveseliti pokojnika, ali držim da bi ju svaki fan EKV-a trebao pročitati. S obzirom na studiozni sadržaj, knjiga većinu obožavatelja ne bi trebala razočarati.

Žikić kroz četiri poglavlja (Zemlja, Zrak, Vatra i Voda), s uvodnim citatima legendarne SF autorice Ursule K. Le Guin (svaka čast na takvim referencama!), “slučaj Mladenović” studiozno analizira u kontekstu općeg tadašnjeg stanja (glazbenog, ali i političkog) u bivšoj državi u vrijeme pojave punka i novog vala. Autor biografije dotiče se i utjecaja onodobnih zbivanja u Velikoj Britaniji i SAD-u, koji su se odrazili i na tadašnju beogradsku rock-scenu. Idući dalje, dublje i šire, Žikić velik značaj pridaje Šarlu akrobati (s punim pravom), inovativnom bendu u kojem je i Mladenović dao velik doprinos. O tom vremenu, o Šarlu, Milanu i svima drugima, osim Žikića govore i brojni drugi glazbenici, novinari... Naravno, poglavlja u kojima se nakon Šarla Žikić bavi Katarinom II, Ekatarinom Velikom i zaključno suradnjom Mladenovića s Mitrom Subotićem (Rex Illusivi) u Brazilu, uz dva kratka bonus teksta, posebno su zanimljivi. Žikić, koliko sentimentalno toliko i kritički, razumno i razložno, s poštovanjem i racionalnim odmakom sagledava istinu i na istini građeni mit o MM-u, uspjevajući konstruktivno zaokružiti sliku o autorskom i ljudskom u liku Milana Mladenovića. Dakako, osim o Milanu, knjiga je i priča o sastavu EKV, bendu koji je bio alternativna stvarnost (art-rock, ili rock s umjetničkim pretenzijama), daleko prije nego je pojam alternativnih činjenica postao trendovski hype. U EKV-u Milan je bio tankoćuti glazbenik prepoznatljivog stila i stava koji, nažalost, nije imao vremena ostarjeti, ali je učinio mnogo toga što se i danas, kad s ostavštine skinemo naslage mita i kulta, doima i više nego relevantnom ostavštinom.

I dok EKV pjesme (odavno više među živima nema Margite Stefanović, VD-a, Bojana Pečara, iz originalne postave grupe), i danas odjekuju u glavama fanova, ali i u glavama ovodobnih glazbenika (Vatra je klasičan primjer benda pod utjecajem EKV-a, iako se iz tog zagrljaja stalno pokušavaju izvući!), makar i kroz naviku da ih se prigušuje, ova knjiga mnoge stvari stavlja na pravo mjesto. Netko će reći - kao da je bilo sada, kao da je samo nekoliko godina iza nas, parafrazirajući album istoga naziva.

A za sve obožavatelje EKV-a, kojih je i u Hrvatskoj zavidan broj, kao zaključak nije na odmet malo filozofije i psihologije. Naime, slavni je C.G.Jung, u svome djelu “Freud and Jung: Contrast”, iz davne 1929. godine, zapisao i ovo: “Impresivne ideje koje prepoznajemo kao istine imaju nešto svojstveno u sebi. Iako nastaju u točno određenom trenutku, one jesu i uvijek su bile bezvremenske: uzdižu se iz onog kraljevstva kreativnog duševnog života iz kojeg raste efemerni um ljudskog pojedinca poput biljke koja cvate, rađa plodove i sjeme, te nakon toga vene i umire”. Koliko god pretenciozan i patetičan, spomenuti bi citat, kad se sve zbroji i oduzme, mogao biti epitaf i na grobu Milana Mladenovića.