DUŠKO SEKULIĆ

RAZLIKE IZMEĐU DESNICE I LJEVICE SU U EKONOMSKOJ SFERI

U svojoj empirijskoj analizi stavova pokazao sam razlike u stavovima onih ljudi koji sami sebe određuju kao desno orijentirane i onih koji se određuju kao lijevi.

Prvo, potrebno je naglasiti da su građani Hrvatske dosta ravnomjerno podijeljeni na one koji sebe smatraju desnima, od desnog centra do desnice, njih nešto više od 28 %, i one koji sebe smatraju lijevima (od lijevog centra do ekstremne ljevice), nešto više od 27 %. Najviše se ljudi smješta u centar, i to oko 45 %.

Prema mojem mišljenju, interesantno je po čemu se “lijevi” i “desni” razlikuju, ali ništa manje nije interesantno po čemu se ne razlikuju. Razlike su vrlo jasne, pa možemo reći da su oni desni religiozniji, više nacionalistički orijentirani, konzervativniji u pogledu rodnih uloga, tj. skloniji su naglašavanju dominacije muškarca u obitelji i imaju negativnije stavove prema homoseksualcima. Oni koji se definiraju kao lijevo orijentirani imaju stavove obrnuto od toga, tj. oni su relativno manje religiozni, manje nacionalistički orijentirani, zagovaraju više ravnopravnost muškaraca i žena kao i prava homoseksualaca u društvu. No mora se upozoriti da tu zapravo nije riječ o polarizaciji, pa tako ne možemo reći da su oni desni religiozni, a oni koji su lijevi da su nereligiozni. Ono što podatci pokazuju je da su desni više religiozni, a i među lijevima dominiraju religiozni, ali ih ipak ima relativno manje nego među desnima. To isto vrijedi i za većinu ostalih stavova.

No imamo stavove u kojima postoji jasna razlike između desnih i lijevih, tj. gdje većina jednih nešto prihvaća, a drugi to odbijaju. Uzmimo primjerice stav: “Službenu upotrebu ćirilice u Hrvatskoj bi trebalo zabraniti bez obzira na nacionalni sastav lokalnog stanovništva.” S tim stavom slaže se 65 % onih koji sebe određuju kao desne, a 37.1 % onih koji sebe određuju kao lijeve. Ili uzmimo stav: “U Hrvatskoj bi samo Hrvati po nacionalnosti trebali biti ministri u vladi.” S time se slaže 56.9 % desnih, a 36.0 % lijevih. Drugim riječima, vidimo da postoji jasna razlika između lijevih i desnih koja se odnosi na različite sfere ideoloških pitanja od religije, nacije pa do odnosa prema manjinama.

Ako, pak, pogledamo stavove koji se odnose na ekonomsku sferu, primjerice o ulozi države u reguliranju ekonomije, stav prema tržištu, prema raspodjeli, tj. težnji za većom jednakosti, onda dolazimo do zaključka da u tim područjima NEMA razlike između lijevih i desnih. I lijevi i desni imaju ambivalentan stav prema državi jer većina smatra da država treba imati veću ulogu u upravljanju privredom, ali istovremeno će ti isti ispitanici reći da će ekonomija uspješnije funkcionirati ako se država manje miješa u rad privrednih subjekata. Što se raspodjele tiče, imamo apsolutno prevladavanje stavova i kod lijevih i kod desnih da su razlike u plaćama prevelike (s čime se slaže 84.7 % ispitanika!), da je na Vladi odgovornost smanjiti razlike u plaćama (s čime se slaže 77.1 % ispitanika). S druge strane, samo 19.6 % ispitanika smatra da su velike razlike u plaćama stimulativne za ekonomski rast, a čak 44 % smatra da bi bilo pošteno da su plaće jednake jer ljudi imaju jednake potrebe. I u svim tim stravovima ljevica i desnica se NE razlikuju.

Pogledamo li ove rezultate, onda je jasno da političke stranke u želji da mobiliziraju diferenciranu podršku svoga biračkog tijela moraju naglašavati ideološke teme. Jer ekonomske teme jesu svima važne, ali ne možemo reći da postoji ideološka razlika u javnosti oko ekonomskih tema.

Mislim da taj trend nije ništa specifično za Hrvatsku. Povijesno gledajući, razlikovanje između desnice i ljevice nastaje ponajprije u ekonomskoj sferi kao prijepor o ulozi države i tržišta u regulaciji ekonomije. No propadanjem SSSR-a alternativa centralnoplanske ekonomije (i državnog upravljanja privredom) diskreditirana je i ljevica je više ne zagovara. Sada svi prihvaćaju tržište, privatno vlasništvo, a ljevica i desnica se blago razlikuju u opsegu djelovanja države blagostanja. Bitna diferencijacija stavova sada je “migrirala” u kulturološku sferu. Stavovi prema imigrantima, reproduktivna prava žena, tj. pravo žene na pobačaj, prava manjina, etničkih, seksualnih - postaju sfere prijepora, diskusije koje razdiru i “lijeve” i “desne” u svijetu, a kako vidimo i u Hrvatskoj.

U vašem pitanju o postojanju ili nepostojanju “prave” desne stranke u Hrvatskoj možda implicirate da su razni HSP-ovi jedine prave desne stranke u Hrvatskoj, a da to HDZ nije. To naravno ovisi o tome kako definiramo što je to desnica, ili što je to konzervativizam. Indikativno je da upotrebljavate pojam populizma, ali ne i konzervativizma, kao razdjelnicu lijevog i desnog. HDZ pokušava sintetizirati ideje demokršćanstva, nacionalizma i nacionalnih ideja koje postoje u lijevoj i u desnoj tradiciji. Sve pravaške stranke idu desnije od HDZ-a, ali to uvijek znači određenu rehabilitaciju ustaštva. Pravaši nisu nikakvi starčevićanci koliko god se na Starčevića pozivali, i dok god im je najjači adut gurati ustaški pozdrav u prvi plan ili postrojavati se u crnim košuljama, dotle će nužno ostajati na političkoj margini. Doduše, margina nije mala, prema mojim podacima pozitivan stav o NDH, ustaškoj državi, ima oko 10 % hrvatskih građana, ali desetak posto, pa još ovako fragmentirani i razjedinjeni, nije nikakav put do igranja ozbiljne uloge na političkoj sceni. HDZ je napravio veliku sintezu i pokrio je stavove od desnog centra pa do dosta ekstremne desnice. Ta ekstremna desnica uvijek je bila jedan dio HDZ-a koji je imao zadatak neutralizirati razne pravaške stranke i dovesti biračko tijelo pod okrilje HDZ-a.(D.J.)

Dr. sc. Duško Sekulić redoviti je profesor na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Urednik je knjige “Vrijednosti u hrvatskom društvu”, predstavljene sredinom siječnja u Zagrebu, u kojoj je između niza autora i prilog “Ljevica i desnica u Hrvatskoj”, koji potpisuje prof. Sekulić

STJEPO BARTULICA

SVE ŠTO JE KONZERVATIVNO PRIKAZUJE SE  KAO NAZADNO

Nije moguće dati jednoznačan odgovor na pitanje što je desnica u Europi. U zemljama poput Francuske, Švedske, Nizozemske i Austrije desnica raste na valu antiimigrantskog raspoloženja. Raste i anti-EU raspoloženje u nekim zemljama.

Međutim, Hrvatska nije suočena s ovakvom situacijom jer je mnogo kasnije postala članicom EU-a i nije bila zemlja destinacija imigrantima koji već godinama dolaze na prostore europskog kontinenta. Kod nas se desnica najčešće identificira s državotvornom idejom i antikomunizmom. To je nešto pozitivno, ali nije dovoljno. Trebamo se ponašati kao da je samostalna i demokratska Hrvatska neupitna činjenica i okrenuti se pitanjima kako treba urediti našu državu. Po meni je ostalo previše socijalističkog razmišljanja u desnim strankama tako da kad promatramo ekonomska pitanja imamo gotovo nacionalni konsenzus da država mora imati veliku ulogu u gospodarstvu. To ne možemo smatrati konzervativnom politikom.

Konzervativna pozicija ima nekoliko stupova. Prvo, poštuje se tradiciju i onu stečenu mudrost koja je izgradila našu zapadnu kulturu. Hrvatska je dio te kulture i moramo biti svjesni našeg bogatog naslijeđa. Ovdje pripada i važnost tradicionalne obitelji kao stupa svakog slobodnog društva. Drugo, držimo da svaka vlast mora biti ograničena s dobro definiranim ovlastima. Hrvatska ima i totalitarno naslijeđe koje nas opterećuje. Moramo izvući prave pouke iz tog iskustva s komunizmom koji je ostavio vrlo teške posljedice. Treće, i vrlo važno za Hrvatsku, mislim na slobodnu ekonomiju u kojoj država samo daje pravni okvir, ali ne određuje ekonomske procese u zemlji. Imam dojam da naši ljudi previše očekuju od političara, a privatizacija je i dalje “prljava” riječ. Konzervativac, bar u anglosaksonskoj tradiciji, zastupa i ekonomske slobode i niske poreze. Ljudi koji stvaraju trebaju biti motivirani i znat će bolje raspolagati novcem nego država.

Nažalost, još ni jedna politička opcija ne artikulira ove ideje na adekvatan način. To je samo pitanje vremena. Naše su vodeće stranke orijentirane na klijentelistički model koji podrazumijeva veliku ulogu države. To je velika prepreka svakoj promjeni jer naši političari i dalje žele o svemu odlučivati. HDZ još uvijek nije definirao pravi politički identitet, a ne mogu reći da se zalaže za ekonomske slobode i manju ulogu države. Na primjer, javna poduzeća su i dalje u rukama stranačkih kadrova jer na taj način mogu zapošljavati svoje ljude. Dok sam bio savjetnik u Oreškovićevoj vladi, vidjeli smo do koje mjere politika i dalje kontrolira velik dio hrvatskog gospodarstva. Moramo biti svjesni da to ima svoju cijenu, a plaćaju je ljudi koji jednostavno napuštaju Hrvatsku jer nisu povezani s politikom. Dakle, iza desne retorike se samo krije želja za moći i mogućnost upravljanja nacionalnim resursima.

Država mora dati pravni okvir i vršiti ulogu 'nogometnog suca', a ne biti dio tržišne utakmice. U Hrvatskoj su mnogi poduzetnici uspjeli zbog velikih poslova s državom tako da političari na kraju odlučuju tko može uspjeti, a tko ne. To nije slobodno tržište. Država ne stvara dodatne vrijednosti nego privatne kompanije. Kod nas javni sektor nije osjetio recesiju nego zapošljava ljude bez obzira na ekonomske prilike. Nije dobro da nastane velika razlika u uvjetima između javnog i privatnog sektora. Drugo, ne vjerujem da država dobro upravlja imovinom nego upravo suprotno. Postoji bezbroj primjera koji ukazuju na nemar države prema vlastitoj imovini. Ovaj stav da država mora imati veliku ulogu pripada lijevoj političkoj opciji, ne desnoj.

Mediji su skloni etiketiranju i svrstavanju ljudi u određene kategorije, pa se na kraju ne čuju argumenti. Sve što je vezano za konzervativno često se prikazuje kao nazadno i negativno. To nije slučajno, jer kao i u drugim zemljama, naši su mediji pretežito lijevog svjetonazora, što odskače od stava velike većine u Hrvatskoj. Često prešućuju ono što nije u skladu s njihovim shvaćanjem stvarnosti. Primjećujem da se s vremenom nameće nova politička korektnost koja sužava prostor za slobodno izražavanje mišljenja. Rekao bih da je izbor Trumpa u SAD-a velikim djelom i posljedica odbacivanja političke korektnosti od strane “običnih” građana koji se ne slažu s medijskim elitama.(D.J.)

Dr. sc. Stjepo Bartulica, Hrvatsko katoličko sveučilište, bivši savjetnik u vladi Tihomira Oreškovića.

TONČI KURSAR

EUROPSKA CENTRISTIČKA DESNICA

Kad je posrijedi suvremena desnica u Europi, treba krenuti od one koja je dio tzv. konsenzusa. To je tzv. centristička desnica (npr. CDU/CSU u Njemačkoj, ili Konzervativna partija u Velikoj Britaniji, do tzv. Brexita) koja je bila ideološki definirana težnjom da oslabi socijalnu državu i borbom protiv komunizma kao državnog projekta.

Kako se pokazalo, ona je od osamdesetih godina suzbila tzv. klasnu ljevicu (socijaldemokrati i komunisti) jer je uspjela uvjeriti mnoge da vlast novca nije sramota koju treba maskirati 'prividom općeg sadržaja' (Marx), nego vrlina. U osnovi, centristička desnica promiče kapitalizam s nekim posljedicama koje, kako se pokazalo, nisu posebno blagotvorne za kompaktnost zapadnih političkih zajednica (financijalizacija, deindustrijalizacija, tzv. anketna nezaposlenost...). Na planu sloboda odnosno prava ova vrsta desnice je počela ne samo tolerirati nego i postupno poštovati različite životne stilove koji znaju bitno odudarati od tradicionalnih modernističkih, odnosno kršćanskih obrazaca (kad je riječ o seksualnosti, braku, vjeri, ali i običajima koje donose migrantske zajednice...). U tom smislu je manje-više prihvatila 'postmodernistički obrat' koji je na centrističkoj ljevici (socijaldemokrati), koja čini drugi dio 'konsenzusa', još ranije postao opće mjesto. Ovim je na neko vrijeme bio zatvoren ideološko-politički krug u kojem se demokracija prikazuje kao carstvo prohtjeva, ili 'šareni dućan', kako ju je Platon nazvao. Unutar toga ljevici, koja više nema puno protiv 'objektivne nužnosti' kapitalizma, nije preostalo ništa do da bude entuzijastičnija od desnice u asistenciji 'potisnutim' identitetima, ali i otvaranju prostora za nove (npr. one migrantskih zajednica). Time se centristička ljevica moguće pokušava iskupiti za ono što je počela intenzivno osjećati kao svoj modernistički 'zločin', tj. njenu prethodnu, striktno zapadnjačku, odnosno 'klasnu' orijentaciju. Međutim, od globalne krize (2007./2008.), pa i ranije, jača desnica koju se još od devedesetih godina u politologiji i u javnosti pokriva pojmom 'populizam', odnosno 'desni populizam', a nerijetko i 'radikalna desnica'. Ona želi dokinuti spomenuti konsenzus budući da je postao politički, ekonomski i kulturno neodrživ, tj. da Zapad vodi u propast. 'Populistička desnica' vezuje se uz imena kao što su danas već zaboravljeni Haider, pa Strache u Austriji, stradali Fortuyn, odnosno Wilders u Nizozemskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, AfD u Njemačkoj i drugi. Ona je u osnovi antiimigrantska, odnosno protueuropska, budući da se opire univerzalističkim projektima, kao što je i sam EU. Uglavnom, sve ove stranke zastupaju one koji žele zaštititi svoje nacionalne države, odnosno očuvati način života koji je u njima prevladavao, kako vjeruju, bar u zadnjih stotinjak godina. Zanimljivo je da ova vrsta desnice zastupa zapravo liberalne vrijednosti, ali tako da ih pripisuje sasvim određenom stanovništvu za koje vjeruje da ima europski (etnički) korijen. To znači da se odbacuje 'kulturna', a sve više i ekonomska politika (npr. slobodni uvoz jeftinije radne snage) centrističkih stranaka, bilo lijevih bilo desnih, jer se vjeruje da se neeuropske migrantske zajednice ne mogu asimilirati, odnosno prihvatiti zapadnu kulturno/političku matricu. Doduše, sa stajališta UKIP-a, britanske desničarske partije koja promicala Brexit, veći problem od takvih migrantskih zajednica zapravo predstavlja radna snaga koja neograničeno pristiže iz istočnih dijelova EU-a (npr. broj relativno skoro useljenih Poljaka u Britaniji je prešao 800.000). To vodi do zaključka da tzv. populistička desnica temeljni problem vidi u slobodi kretanja radne snage, jednom od temelja EU-a, jer upravo to, kako vjeruju, ugrožava ustaljeni način života u državama primateljicama.(D.J.)

Dr. sc. Tonči Kursar izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.