VUKOVAR

Dva brata, Josip Sljepčević (20) i Danijel Makovec (23), odrastala su po domovima, udomiteljskim obiteljima, skloništima za beskućnike... Život ih nije mazio, no ti su mladići prije 15-ak dana dobili šansu početi novi, samostalni život, u državnom stanu od nepunih 40 kvadrata u Vukovaru.

– Tužna je jako ta naša životna priča, obojica smo od malih nogu bila izvan obitelji, takva nam je bila, eto, sudbina. Dakako, razlog su bili obiteljski problemi i nesređene prilike – kazat će o tome kratko Josip, objasnivši i da zbog takvih neprilika dvojica braće, iako od istih roditelja, imaju različita prezimena. Spomenut će i da imaju nekoliko polubraće, i majku, no od obitelji im u Vukovaru nitko nije u prilici pomoći da si olakšaju život sada kada postaju samostalni.

U Vukovar su se braća Josip i Danijel sada zapravo vratila nakon dosta godina, došavši u stan u stambenoj zgradi u gradskoj četvrti Borovo naselje iz Doma za beskućnike “Sv. Vinko” u Osijeku, gdje su boravila posljednjih godinu i pol.

– Prije sam bio predao molbu za stan, i silno nam znači to što nam je omogućen novi život, iako smo se tek uselili i još pokušavamo urediti taj naš prostor – govori Josip, s riječima zahvale svima koji su im pomogli u tim prvim danima. Tako će reći da im puno pomaže Centar za socijalnu skrb Vukovar, pomogli su i osječki i vukovarski Caritas, kao i osječka Udruga “Rijeka ljubavi” i osječki Dom “Sv. Vinko”...

– I inače smo braći znali pomoći, i opet ćemo, koliko budemo mogli. Teško je to biti sam, bez ikoga – kaže Štefica Čuček iz “Rijeke ljubavi”, koja ih je do Vukovara otpratila s hranom, higijenskim potrepštinama, čak i TV uređajem.

Ivo Crnjac, iz vukovarskog Caritasa, dodaje kako dvojica braće imaju svaki dan osiguran topli obrok u Pučkoj kuhinji, a iz Caritasa su im stigla i dva bicikla da ne moraju plaćati prijevoz dok još rješavaju svu “papirologiju” oko svog statusa.

– Sretni smo, ipak imamo, iako nije naše, ali jest krov nad glavom, gdje možemo graditi svoj život. Najvažnije mi je sada kada bih našao bilo kakav posao, to mi je najbolnije, pa da zarađujem svaki mjesec plaću i da s bratom pristojno živim, da nam ne treba socijala – reći će Josip, koji je dosad radio povremeno, u sezoni. Braća će, povrdili su nam u Centru za socijalnu skrb, dobiti tzv. socijalu, no Josip, sa završenim tečajem za kuhara, kaže da bi prihvatio svaki posao da zaradi za sebe i brata, završenog pekara, koji boluje od rahitisa i tek treba utvrditi stupanj invalidnosti.