Sa svoja 183 centimetra (neki izvori ga rastegnu na 185) Luka Cindrić definitivno je atipičan rukometaš. Posebno atipičan za vanjske pozicije, gdje ipak vladaju dvometraši ili koji centimetar niži. I karijera mu je valjda zbog visine nekako uvijek bila izvan vidokruga. Znate već priču “stručnjaka” iz različitih sportova kada mlade igrače ocjenjuju i selekcioniraju na temelju izgleda i visine. Da je tako, ni Luka Modrić ne bi bio vrhunski nogometaš. A malo je nedostajalo da i Cindrić postane nogometaš. Rođeni Ogulinac, po čemu je također netipičan, jer taj grad na granici Gorskog kotara i Like, gdje rijeka Dobra zbog mjesne legende nosi naziv Đula, definitivno nije rukometni grad, jednom je sa svojim mjesnim klubom igrao protiv kadeta Dinama. Zabio je četiri gola i dobio odmah ponudu da prijeđe u Maksimir. Odbio je, zajedno s roditeljima, jer s 14 godina bilo je prerano otići od kuće. No nije se dugo zadržao u ogulinskom domu, ali razlog nije nogomet, nego rukomet, koji je već paralelno trenirao. S 18 godina otišao je prvo u drugoligaš Senj, gdje su ga brzo zapazili iz Karlovca, pa je 2012. godine zaigrao u Premijer ligi te već postao najbolji strijelac lige. Mnogi su i tada govorili kako je to bilo slučajno, jer tako nizak sigurno je bio iznenađenje za sve. Međutim, potvrdio se drugu godinu u Karlovcu, kada su se za njega počeli zanimati i ozbiljniji klubovi. Među ostalima i NEXE. Bio je blizu potpisa za Našičane, da se nije umiješao Metalurg i Lino Červar. Zov Lige prvaka ipak je bio jači, a to se poslije pokazalo pravim potezom. Červar je majstor prepoznati kada ima dragulj u rukama. Cindrića je doslovce “projektirao” kao klupsku zvijezdu, a s njim je Metalurg igrao četvrtfinale Lige prvaka. No počeli su prvi financijski problemi u Metalurgu, pa je Cindrić na pola sezone 2014./2015. zatražio raskid i ispisnicu. I zamalo drugi put završio u NEXE-u, gdje je trebao odraditi do kraja sezone. No spora administracija u EHF-u, koja mu nije na vrijeme izdala dopuštenje za promjenu sredine, jer je prijelazni rok već prošao, razlog su što ni u drugom pokušaju nije završio u Našicama. To ljeto završio je u Vardaru. Ponovno razina više. Kao, uostalom, što je tada ušao i u reprezentativni kadar. Zanimljivo, posebno je raspoložen uvijek kada dođe u našičku dvoranu. NEXE-ovu mrežu uglavnom buši dvoznamenkasti broj put. Gotovo slično kao u ponedjeljak protiv Bjelorusije.

- Uvijek volim igrati pred hrvatskim navijačima. A što se tiče NEXE-a, dva puta sam bio na pragu dolaska. A tko zna što budućnost donosi - pričao nam je jednom nakon utakmice u našicama “Džepni Herkules” hrvatskog rukometa, koji je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj postao naš ključni igrač.

I doista, svima koji su gledali Cindrića, bilo u dresu Vardara u Ligi prvaka bilo u SEHA Gazprom ligi, to nije nikakvo iznenađenje. Znali smo kako ima moć probiti svaku obrambenu zonu. Teško da ima obrambenog igrača koji ga može stići “jedan na jedan”. Centimetri su mu postali prednost, a ne nedostatak, kako su mnogi zaključivali na početku njegove karijere.

- Postigao sam osam pogodaka protiv Bjelorusije jer smo bazirali naše napade na igri jedan na jedan u sredini, gdje smo otvarali moju igru jedan na jedan i šuteve izvana, tako da mislim da smo to dobro iskoristili. Dobro sam iskoristio svoju šansu, ali siguran sam kako Hrvatska može puno bolje - rekao je Cindrić nakon utakmice s Bjelorusijom.

Sigurni smo da i Cindrić može još bolje. Kao demanti svih onih koji i danas selekcioniraju sportaše po visini. I Cindrić je dokaz kako centimetri nisu važni. Zapravo, važni su ako se mjeri veličina srca. A u Ogulinca je ono ogromno! K.Lacković