VINKOVCI - Posjetili smo dom hrvatskog branitelja Stjepana Zdešića (62) iz Vinkovaca koji živi na adresi Kneza Zdeslava 18a. Puno puta smo u Vinkovcima prošli pokraj te takozvane kuće, koja je zapravo ruševina na početku ulice i nezamislivo je da netko živi u njoj.

Kuća nema sanitarni čvor, nema grijanja, nema struje, ima golemu rupu na stropu kroz koju pada snijeg. U toj kućici imaju dva kreveta i ako pada kiša, onda se Stjepan prebacuje s kreveta na krevet. Kuhinje nema, sve što si želi skuhati, mora vani, ispred kuće, gdje si je od cigli napravio improvizirani mali roštilj na drva i bude plav od zime dok sve pripremi, a ako je vrijeme izrazito nepovoljno, taj dan si ne može skuhati ništa. Voda mu je također veliki problem jer nema sanitarnog čvora, pa mu ljudi dobre volje daju mogućnost da kod njih napuni kanistere. Kad padne noć, kako struje nema, pali lampion koji mu je pokraj kreveta. Tužna je to slika doma u kojem živi Stjepan u Vinkovcima, čovjek koji je skroman, što je potvrdila i susjeda Mirjana Bilić, koja je gotovo kroz suze pričala o Stjepanu.

- Jako pošten čovjek, uvijek spreman priskočiti upomoć i jedino što ne želi smetati, neće, ako mu nešto treba, doći pitati. Pomognem koliko mogu kao susjeda, međutim obilazi ga Spomenka Ivoš, predsjednica udruge “Put mira” iz Mirkovaca i on se drukčije ponaša otkad je ona počela dolaziti. Ima neku vjeru da će se nešto pozitivno dogoditi u njegovu životu, da će dobiti bar jednu sobu gdje će imati struju i vodu. Nabavili smo mu peć i kako je bila teška, ostavili smo je pred vratima, i dok je on našao nekog da mu unese u kuću, u međuvremenu su je ukrali, žalosno. Izuzetno skroman čovjek i ako ima ljudi dobre volje, neka ga smjeste negdje jer ovo nisu uvjeti za život - rekla je susjeda Mirjana Bilić.

Kad smo dolazili u kuću, Stjepan se baš uputio u vinkovačku Pučku kuhinju, gdje svaki dan odlazi po ručak, primanja gotovo da i nema, ima samo 800 kuna socijalne pomoći.

- Nažalost sam hrvatski branitelj, sramota me to uopće i govoriti. U Domovinskom ratu sam bio sedam godina. Živim u kući gdje je prošle godine vjetar odnio krov, pala je greda i sad se bojim kako živjeti dalje, da me ne poklopi ostatak stropa. Šetam preko dana, a navečer se zavučem pod jorgan i tako se grijem. Hranu si kuham vani ispred kuće, no ako kiša pada, taj dan ne mogu ništa. Pomaže mi humanitarna udruga “Put mira”. Što da vam kažem, i s malo sam zadovoljan. Nije sretan onaj koji puno ima, nego onaj kojem malo treba. Imam obitelj, međutim kao da i nemam, jedino sestra pita za mene. Svjetlo nemam nego lampion i svjetlo na mobitelu. Više puta su mi obijali dom dok nisam stavio lanac. Prisiljen sam bio na vratima staviti natpis da ne moraju obijati vrata jer unutra nemaju što ukrasti. Treba mi sve, jer jednostavno nemam ništa. Imao sam stan dok mi supruga nije umrla, stan je bio njezinih roditelja i morao sam izići van, pa sam ovo našao kao svoj dom. Prošle godine sam operirao vene, tako da nisam za neke fizičke poslove - tužan je Stjepan Zdešić.

U razgovoru sa Spomenkom Ivoš iz humanitarne udruge “Put mira” iz Mirkovaca doznajemo da oni pomažu koliko mogu.

- Vjerujemo da ima ljudi dobre volje koji će pomoći Stjepanu Zdešiću kako bi si pronašao prikladniji dom, a svaka pomoć je dobrodošla - dodala je.