Podaci o plaćama i troškovima rada najzornije pokazuju koliko je veliki jaz između razvijenih država članica Europske unije i onih siromašnijih. To se najočitije vidi kroz iseljavanje i useljavanje radne snage iz jedne zemlje u drugu omogućeno kroz slobodu kretanja radnika u Europskoj uniji. Odljev mozgova za jednu zemlju znači dolazak mozgova drugoj, i to posljednjih nekoliko godina osjeća i Hrvatska iz koje se iseljavaju liječnici, medicinske sestre, vozači, strojobravari, mahom u Njemačku, Irsku, skandinavske zemlje, a veća plaća za to je glavni, iako ne i jedini, razlog.

Prema podacima Eurostata, brutosatnica u Europskoj uniji varira od 4,1 euro, koliko iznosi trenutno u Bugarskoj, do 40,7 eura, koliko je u Njemačkoj. Radnik u Njemačkoj prema tim podacima zaradi gotovo pet puta više nego u Hrvatskoj gdje je prosječna satnica 9,6 eura. Za usporedbu, valja istaknuti i Norvešku koja nije članica EU-a, ali je europski rekorder sa satnicom u iznosu od 51,2 eura. Uz Bugarsku i Hrvatsku među zemljama koje imaju najniže satnice u Europi su Rumunjska (5 eura), Litva (6,8), Latvija (7,1 euro), Mađarska (7,5) te Poljska (8,6). Na suprotnoj strani ove ljestvice su, uz spomenutu Njemačku, Belgija sa satnicom od 39,1 euro, bogati Luksemburg (36,2) i Švedska (37,4) te hrvatskim iseljenicima atraktivna Irska gdje je prosječna cijena sata rada 30 eura.

Svaki treći radnik u Europi jedva spaja kraj s krajem, istaknuli su krajem prošle godine europski sindikati okupljeni u Europsku konfederaciju sindikata (ETUC) dogovarajući na sjednici svog izvršnog odbora pokretanje kampanje kojom će se kroz cijelu 2017. godinu boriti za povećanje plaća za sve europske radnike. "Profiti i plaće menadžera odavno su se oporavili od krize, ali plaće radnika još se uvijek nisu vratile na one razine prije krize”, upozorava vodstvo ETUC-a.

ETUC će zajedno s europskim sektorskim sindikatima i nacionalnim središnjicama istražiti razlike u plaćama diljem Europe, uključujući zaostajanje plaća u odnosu na produktivnost, tvrtke koje zadržavaju izrazito visoke udjele profita za sebe umjesto da profit dijele s radnicima kroz veće plaće, tvrtke koje imaju izrazito velike razlike u plaćama između onih na vrhu i niže plaćenih radnika, nepravedne razlike u plaćama među sektorima u različitim zemljama, i zemlje s posebno niskim minimalnim plaćama ili nepravednim izuzećima iz plaćanja minimalne plaće. D.Pavlović