SLASTIČARNICA “SUNČANA”: Sa 64 godine krenula je u poduzetnički pothvat, pokrenula tvrtku, založila svu svoju ušteđevinu i uzela kredit u banci te otvorila slastičarnicu u Sunčanoj ulici. Trenutačno zapošljava pet žena sa Zavoda za zapošljavanje. “Bilo mi je nepojmljivo čekati dan kada ću umrijeti. Iz obitelji sam radnika stvaratelja pa sam i ja takva. Nisam požalila što sam krenula u ovaj posao. Tvrtka posluje pozitivno, uredno isplaćujemo plaće i sve obveze. Drago mi je što sam nastavila tradiciju pripreme baš krempite prema Ambruševu receptu i što će ona živjeti i nakon mene”, naglašava Jelka, dodavši kako je u postupku zaštite svojeg specijaliteta pod nazivom Osječka krempita Jelke Kujundžić.(I.M.)

CVJEĆARICA: Dugo je radila kao prodavačica, a onda je ostala bez posla i hrabro krenula u vlastiti posao. Danas je Dubravka (51) vlasnica donjogradske cvjetne galerije “Oh la la”, što znači da se prekvalificirala za cvjećaricu i pretvorila svoj hobi u posao. Uzela je u najam poslovni prostor kakav je željela, uredila ga minimalistički, decentno, dogovorila od koga će kupovati cvijeće i - krenula, uz podršku supruga, dviju kćeri, sestre i roditelja. “Iskoristila sam poticaje za samozapošljavanje, nisam više željela čekati i kukati kako nitko neće zaposliti ženu mojih godina”, kaže Arbanas.(I.R.G.)

PEGLAONICA: Poduzetničku hrabrost u vrijeme krize skupila je i Osječanka Ankica Barić, koja je za svoju poslovnu ideju dobila podršku Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te otvorila prvu registriranu peglaonicu, i to u Županijskoj 34. Ankica je iskoristila sredstva za samozapošljavanje i krenula u privatno poduzetništvo nakon što već duže vrijeme nije uspijevala naći posao u struci kao knjigovođa, a gotovo 26 godina radila je kao knjigovođa u Slavonijatekstilu. Sada u svojoj pegalonici glača sve - od donjeg rublja do stolnjaka i posteljine.(N.Z.E.)

GORAN SAITI (54)

Nikada nisam pomislio na takav kraj. Mislio sam, i država može propasti, ali PIK, odnosno, poslije, njegova pravna sljednica Đakovština d. d. - ne!

Riječi su to u koje stanu sva životna očekivanja, nade, ali i razočaranje 54-godišnjeg Đakovčanina Gorana Saitija o događajima iz 2010., kada se dotad najveća tvrtka, hraniteljica đakovačkog kraja, urušila kao kula od karata. Saiti je otada bez posla, zdravlja, primanja za pristojan život. Nakon 28 godina staža. A za svog radnog vijeka Saiti je izučio za poljoprivrednog tehničara, KV vozača i zaštitara, radeći u svim tim zanimanjima u PIK-u, poslije Đakovštini, još od 1982. Paralelno s tim on je za sve to vrijeme i predani vatrogasac, član DVD-a Đakovo. Otkako je bez posla, slao je molbe na niz adresa. “Kažu, prestar sam, prešao sam 50. Tražio sam posao i u gradskom komunalcu, a ondje mi je rečeno, s obzirom na moje 43 godine vatrogastva, neka me zaposli DVD. No to je dobrovoljno vatrogasno društvo, a ne javna postrojba. Supruga i ja išli smo pet godina po sezonama na moru i ostavili zdravlje ondje”, kaže ogorčeno Saiti. Dijabetes, angina pectoris, astma... - previsoka je cijena koju je platio u sezoni kada su on i žena, koja je taj rad platila kostoboljom, dnevno radili i 18 sati. Od čega danas živi? “Uzdržava me mama od 80 godina i primam skrb od 960 kuna, što me je iznimno sramota”. Dvoje djece otišlo je svojim putem, steklo obitelj, pa je Goran danas četverostruki djed. A kako mu prođe dan? “U igri s unukom. Idem po njega u vrtić, odem k mami u stan, pomognem joj. Osjećam li se staro? Ne. Mogao bih još raditi”. Kako psiha? “Kad popijem Misar, sve je O.K. Vodim se pod depresijom, anksioznost je dijagnoza...”. Do mirovine, i to minimalne, treba mu još šest godina života i pet godina staža. “Bio bih zadovoljan da dobijem i to, a da je pravedno - nije. Ne vjerujem više ni u sustav, ni u državu, ni u što. Da sam deset godina mlađi - kofere u ruke i pravac Njemačka”, zaključuje svoju priču Goran Saiti.(S.Ž.)

MARINA MIJATOVIĆ (55)

Valpovčanka Marina Mijatović odmah je nakon završetka školovanja dobila posao u Koplastu, koja je bila u sklopu tadašnjeg Kombinata Valpovo u kojem je radilo oko 4500 radnika.

Radeći u proizvodnji i u tri smjene, na svom je radnom mjestu provela 15 godina. A onda je početkom devedesetih godina s nadolazećim ratom krenula i priča o viškovima radnika, otkazima, gašenju proizvodnje... “Bila sam samo jedna od mnogih za koju je tada s prestankom rada u ovoj tvrtki završilo razdoblje sigurnosti i stabilnog života, mada to tada ni ja, a ni mnogi moji vršnjaci, kolege i prijatelji, nismo znali. Očekivali smo da će se ipak stvoriti neka nova radna mjesta gdje će na koncu za radnike poput nas ipak biti mjesta da nastavimo raditi i zarađivati za pristojan život, no to se za veliku većinu nas više nikada nije dogodilo”, priča danas 55-godišnja Marina. Otada pa do danas u želji da radi i zarađuje, Marina je krenula tražiti i raditi druge poslove: u ugostiteljstvu, kao čistačica, konobarica, kuharica... Zaposlila se i u privatnoj tvrtki u tekstilnoj industriji gdje je provela četiri godine. U međuvremenu se razboljela, tvrtka je propala, a Marina je s navršenih 47 godina ostala na vjetrometini. “Ne bih mogla točno reći koliko sam otada poslala zamolbi za posao i gdje su me sve odbili iz raznoraznih razloga. Prilike su se javljale vrlo rijetko i sporadično, na još kraće rokove, tako da sam do ove godine jedva uspjela skupiti 25 godina staža s kojima sada ne znam što bih, jer mi nedostaje bar još pet godina da bih imala prvi uvjet za kakvu-takvu mirovinu. No, to mi sada sve više izgleda kao nedostižni cilj...”, kaže ova Valpovčanka, koja trenutačno živi sa svekrvom i suprugom od njihovih skromnih mirovina. Ljetos je radila na Jadranu, ali sada je ponovno “na ledu” i čekanju na nove prilike. “Najviše ponuda na Zavodu je za poslove u inozemstvu, što mi uz supruga umirovljenika nikako ne odgovara. No, da smo mlađi, mislim da ni trenutka ne bismo dvojili oko odlaska u inozemstvo”, kaže Marina.(L.A.)

TEREZIJA PERŠIĆ (56)

U nedjelju, 18. prosinca, Terezija Peršić iz Pribiševaca navršit će 56. godina. Posljednji put bila je zaposlena prije četiri godine, u javnim radovima koje je organizirala Općina Đurđenovac.

Prije toga radila je različite poslove: kao krojačica furnira u tvornici namještaja u DIK-u Đurđenovac, kuharica i slastičarka.

- Najduže sam radila u DIK-u, prvo na slagalištu rezane građe, pa u tvornici namještaja, do 2002. godine. A poznato je kako je završilo to poduzeće. Ostala sam na Zavodu za zapošljavanje, pa sam tražila posao. Svašta sam radila, ali na crno, bez prijave. Radila sam na zamjeni u trgovini, čuvala jednu baku u Našicama šest godina. Imala sam lijep prihod, ali nisam bila prijavljena. Kada sam to prestala, uspjela sam onda dva puta nekoliko mjeseci raditi u javnim radovima u općini Đurđenovac. Od 2012. godine ne radim - kazuje Terezija, koja ima završenu osnovnu školu, te dodaje: “Bilo nas je puno i nisam mogla dalje ići u školu. Sestra je već išla u građevinsku školu u Osijeku, a iza mene su bila tri brata. Kada sam završila osnovnu školu, otac se pobrinuo da radim u slastičarnici. Bila je to zamjena dva mjeseca, i bilo mi je lijepo.”

Terezija nema pravo na prijevremenu mirovinu jer nema 15 godina upisanog radnog staža. Kućne prihode čini skromnija suprugova te izdašnija svekrvina mirovina. Sva sreća, kaže Terezija, da djeci, koja su u Zagrebu, pomaže šogorica, suprugova sestra.

- Kćeri je pomogla kupiti stan, a sada će i sinu, a da ne spominjem auto. Osim djece pomaže i našu unučad. Mi ne možemo. To te ubije u pojam, ali što da se radi. Nije lako, ali se ne predajem. Nekako se snalazim. Bude tu slučajnih i povremenih poslova, kojima sam zadovoljna. Sretna sam da radim bilo što - priča Terezija.

Privremeno je angažirana u ugostiteljstvu Braca u Seoni, gdje radi kao kuharica, ali i na poslovima posluživanja. U vrijeme adventskih vikenda peče lepinje na ugostiteljskoj terasi u Našicama za socijalnu samoposlugu.(S.F.)

ZORAN MILIČIĆ (50)

Kada je prije dvadeset i kusur godina diplomirao na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu, danas 51-godišnji Zoran Miličić iz Županje nije mogao ni pomisliti da će u petom desetljeću života za kruh zarađivati kao ulični svirač.

Nije, kaže, imao Boga za ujaka, koji bi mu pomogao zaposliti se i osigurati egzistenciju, a veze i vezice su, po njemu, uvijek bila i ostala glavna referenca za zapošljavanje. Sa žaljenjem otkriva da nema ni dana radnog staža u struci jer su svi njegovi pokušaji i brojne zamolbe koje je slao redovito završavali odbijenicama. Život ga, priznaje, nije mazio, snalazio se po svijetu kako je znao i mogao. Utjehu je pronalazio u glazbi. Neko je vrijeme kratko radio u osiguravateljskoj kući, a kada je ostao bez posla i završio na ulici, bez prihoda, prihvatio se gitare. Zole, kako ga Županjci zovu, danas preživljava uz pjesmu, baš onako kako kaže Johnny Štulić - dan za danom, na javnim mjestima s gitarom. Na uglu kod zgrade PBZ-a u Strossmayerovoj ulici, prema gradskoj tržnici, već četiri godine svirkom uveseljava svoje sugrađane. Svaki 21. rujna, na godišnjicu diplomiranja, odjene odijelo i zalijepi diplomu na stup pokraj kojega svira. “Najbolji mi je kompliment kada ljudi kažu kako su se naviknuli na mene. Od srca hvala svima koji me podržavaju već četiri godine”, kaže Zoran. “Danas se vrlo teško živi, i vidim da moje sugrađane često oraspoloži pjesma, posebice kada im nešto ne ide onako kako planiraju, ugledaju me, nasmiju se i u kutiju od cipela ubace 50 lipa, kunu, dvije-tri, nije bitno”, kaže Zoran te dodaje: “Ma kojem poslodavcu danas trebaju 50-godišnjaci? Mi smo zapravo izgubljena generacija, koja se nije imala šanse zaposliti ni kada smo bili u naponu snage, a kamoli sada. U najboljim godinama zahvatio nas je Domovinski rat, mnogi se u tim okolnostima nisu uspjeli snaći i pronaći posao. I ja sam među njima. Godine stišću, više nismo za nigdje, pa ni za lopatanje u Njemačkoj, kamo odlaze mladi i radno sposobni ljudi”, zaključuje Zole.(M.L.O.)

Jedan od najvećih problema tržišta rada u RH status je generacije ljudi između 45 i 55 godina koji su ostali bez posla, novi teško nalaze, a do mirovine imaju još dosta. Ta skupina ljudi za svoju nezavidnu situaciju može optužiti državu, koja je dopustila da kriminal u pretvorbi i privatizaciji pobriše tisuće i tisuće radnih mjesta, bez ikakvih sankcija. Radna mjesta na kojima je tzv. izgubljena generacija radila i poslovi koje je obavljala više se ne traže na tržištu rada, kako zbog činjenice da za pojedine industrije u Hrvatskoj više nisu pogodni uvjeti tako i zbog tehnološkog napretka. Sve to skupa dovodi nas do poražavajućeg zaključka da je cijelu jednu generaciju naših sugrađana, i njihove kompetencije, pregazilo vrijeme. Da bi se povećale šanse za zapošljavanje te skupine, potreban je aktivniji nastup države, koja ih može prekvalificirati za obavljanje poslova koji se na tržištu rada traže. S tim u svezi zanimljivo je navesti da je Republika Hrvatska već godinama prisiljena uvoziti radnu snagu za određena, u Hrvatskoj deficitarna, zanimanja. Osim toga, iz godine u godinu poslodavci traže radnu snagu istih kvalifikacija, a naše tržište rada slijepo se odbija prilagoditi takvoj situaciji i među vojskom nezaposlenih odabrati one koji su voljni i sposobni usvojiti nove kvalifikacije, s kojima se odmah mogu zaposliti.

Dodatni moment koji je vjerojatno utjecao na broj ljudi koji su se našli u navedenom procijepu između tržišta rada i mirovinskog sustava jest i politika tzv. stimulativnih otpremnina, kojima se radnike stimuliralo da dobrovoljno prihvate otkaz zbog tehnološkog viška i, što je s društvenog stajališta ozbiljnije - gašenje radnog mjesta, na kojemu više nitko neće biti zaposlen. Država je, prihvaćanjem takve prakse zapravo blagoslovila gašenje radnih mjesta i stvaranje socijalnih slučajeva, koji, nakon što potroše otpremninu, ostaju bez ikakvih stalnih prihoda.

Iz svega zapravo proistječe da je navedeni problem problem državne politike. Država je kumovala nastanku ovog problema, propustivši se ponašati onako kako je trebala - smisleno i odlučno. Umjesto toga ponašala se nezainteresirano i inertno. Sada se, u nošenju s tim problemom, opet ponaša nezainteresirano i inertno, i taj će problem ostati neriješen sve dok se ne promijeni ponašanje države. Štoviše, taj bi problem mogao biti još veći, budući da Republika Hrvatska trpi konstantni pritisak Europske komisije, koja u proceduri prekomjernog deficita od Vlade RH zahtijeva produženje radnog vijeka i još veću penalizaciju prijevremenog umirovljenja, čime bi se očaj ovih ljudi dodatno produžio.

Kako bilo, hrvatsko tržište rada i njegovi problemi ključni su u trasiranju kvalitete života u Hrvatskoj. Brojni problemi na tržištu rada imaju svoje izvorište, a brojni problemi lako bi se riješili kada bi tržište rada funkcioniralo kako treba.(D.J.)