Nekidan je došao na dogovoreno mjesto i za razliku od naše, tko zna koje već kave naručio - kakao. On je Antun Smajić - Smajo i netom je otišao u mirovinu, u 65. godini. I sada mora, objasnit će, povesti računa o zdravlju jer u četvrt stoljeća provedenih u stresnom svijetu medija to nije stigao.

Antuna Smajića mnogi znaju kao Smaju, samozatajnu legendu Vinkovaca, svestranog umjetnika širokog spektra interesa koji se “eksponirao svojim djelima, ne riječima”. Ovo potonje reći će o Smaji njegov prijatelj i kolega “po objektivu”, vinkovački freelance fotograf Zvonimir Tanocki.

- Smajo je svestrani umjetnik: strip, glazba, film, fotografija, književnost, grafičko oblikovanje... - zapisao je Tanocki i na svom facebook-profilu, uz seriju fotografija Smaje “na zadatku”, što su godinama nastajale po Vinkovcima i okolici.

Pitamo ga za njegovu svestranost, i Smajo će reći da je “svaštar”.

- A to je mana inače, jer onda nigdje ništa pošteno ne radiš. To je Balašević nazvao 'manijak opće prakse', a Arsen 'pjesnik opće prakse' - pojasnit će, po običaju uvijek spreman na šalu.

Za svojih 65 godina Smajo kaže da je bilo zanimljivo i uzbudljivo, i da je brzo prošlo. A nadživio je onaj famozni prosječni vijek novinara jer je “pokatkad zabušavao”. Šalu na stranu, Smaji je radost, istaknut će to, što je 24 godine bio dijelom male, ali vrijedne, redakcije “Novosti” iz Vinkovaca. Za svoj dugogodišnji predani rad u gradu na Bosutu, baš nekako u to vrijeme kad su mu radne kolege priredile feštu u povodu odlaska u mirovinu, dipl. ing. Antun Smajić postao je dobitnikom Zlatne plakete “Grb Grada Vinkovaca” sa sljedećim objašnjenjem: Za izuzetan doprinos na području novinarstva, fotografije i očuvanja kulturne i povijesne baštine vinkovačkog kraja.

- Nama u 'Novostima' posebno je drago što je baš Smajo dobio tu nagradu - napisala je urednica Vinkovačkog lista Ksenija Subotić, posvetivši kolegi iz novinske redakcije stranicu u listu koji je upravo Smajo godinama “prelamao”.

A njegova je neraskidiva veza s tom redakcijom počela u studenom 1992. godine. Malo ljudi zna da je Smajić zapravo po struci inženjer strojarstva, s fakultetom završenim u Zagrebu. Radio je taj posao 13 godina.

- Isto je to bio kreativan posao, no bila je kriza u svim tim tvrtkama, počeli su štrajkovi, propadale su tvrtke uoči rata... I bilo je osvježenje doći u medije. Već sam volio crtanje stripa, pisanje, fotografiju - kazuje nam Smajo prisjećajući se godina rada u slavonskobrodskom “Đuri Đakoviću” i vinkovačkom “Metalu”. Smajo je, naime, rođen (1951.) u selu Vrpolje, no doselivši poslije, 1983. “igrom slučaja” u Vinkovce, saživio se i zavolio taj grad kojim teče lijeni Bosut.

U medije je “upao” slučajno, s burze rada. Pamti, naravno, ono zlo ratno doba 1991. godine, kada je svojim fotoaparatom bilježio razaranje Vinkovaca.

“Tko ne bi, a voli fotografiju, bilježio kada ti ruše grad”, kaže. Zbog porušenih odašiljača i medijske blokade i Smajo je bio dijelom jedne ekipe koja je tada o stradanju Vinkovaca “pravila” postere, fotografije, tekstove koji su slani po cijelom svijetu, od Argentine do Njemačke. Antun Smajić tako je i koautor prve ratne fotomonografije u Hrvatskoj - “Slike rata” iz '91.

Bio je to tek početak. Poslije je, 1997. godine, objavio knjigu autobiografskih eseja “Ja, mediokritet”, godinu poslije izišla mu je knjiga stripa “Hot dog”, a “Pojedinac” kao lagani, brzi strip u tri sličice - kako ga sam opisuje - unatrag 24 godine neprekidno je dijelom vinkovačkog tjednika. Nismo se, međutim, baš složili s onim terminom mediokriteta, više nam je nekako Smajo bio nalik na boema.

- Za te sam eseje imao odriješene ruke, i sve su to autobiografske priče, intimne ispovijedi. Imam još 35 tih članaka, ali za knjigu nema novca - kaže nam Smajo, dok će ideju Vinkovčanima rado čitanog “Pojedinca” opisati kao “ne jednog, nego sve pojedince koji ne idu ni u kakve klanove, stranke, žele ostati svoji” vječito crpeći inspiraciju iz vijesti, s ulice, iz života grada.

No, pisati o Smaji, a ne spomenuti njegov bicikl jednostavno nije moguće. Uvijek ga se sretne na biciklu. U čemu je tajna?

- Ah, smiješno je to što sam na strojarskom fakultetu završio smjer 'motori i motorna vozila i transport u industriji', a auto ne znam vozit' dandanas, nit' me zanimaju. Nisam imao ni love ni volje, više volim bicikl od tog komfora. Moj je brat, primjerice, čim se zaposlio u vrijeme velike krize, svejedno odmah kupio polovnog fiću, on je o tome sanjao - kaže nam Smajo, suprug i otac dvaju sinova.

Smajićima su dosad ukrali deset bicikala. Lako se ukrade iz podruma zgrade, kaže.

- Volim bicikl, oduvijek ga vozim. Ne patim od nekih specijalnih, volim starovinske. Kad sam jednom kupio novi, fini, taj su mi odmah maznuli. Sad imam neki za 200 kuna, polovni njemački, muški sa štangom, ali tehnički ispravan u prometu, imam i kineske lampice - šaljivo će Smajo o svojim biciklima, odajući i neke iskustvene tajne poput opasnosti vožnje po ledu ili u japankama.

Na biciklu je i fotografirao “ranjene” Vinkovce, osluškujući zvuk granata.

Sve o Smajinom radu i zanimacijama, nagradama, teško da može stati u jednu novinsku reportažu. Zavolio je rad u medijima, naslagao je nekolicinu hobija. Godinama već snima i dokumentarne filmove, dovršio ih je 12, i svi su o povijesti Vinkovaca kroz razgovor sa starim ljudima i ilustracije tih priča.

- Posebno mi je drag 'Legenda o Čarugi', kao i razgovori s Levakovićem iz Rokovaca koji je govorio o dolasku partizana, prof. Vlasta Urbiha je pričala o stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu, Evica Lesar o svom životu, a tu su i filmovi u kojima sam koautor - 'Boričevac' s Markom Pavelićem, 'Maca Galović - Moj križni put' s Hrvojem Jankovićem i dva filma o Štitaru u Drugom svjetskom ratu sa Šimom Dominkovićem - nabraja Smajo, dok još sedam dokumentaraca čeka, nesmontirano.

Od 1993. postoji Jazzwaband u kojem svira gitaru, s evergreenima na repertoaru.

- Više se kreveljimo po nekim partijima nego što je to ozbiljna priča - opet će u šali samozatajni Smajo.

Što će sada u mirovini, pitamo ga.

- Uživati. Prvo moram povesti računa o zdravlju, nisam stigao dok sam radio. Bavit ću se čime i dosad, ali za svoju dušu - priznaje nam Smajo koji je najradije za novine pratio kulturu, fotografirao i ponekad se pritom “ogrebao” i od našeg fotorepotera kad nije stigao jer je slagao novine za tiskaru.

A počeo je to raditi dok su u Iskri još bili zastarjeli ruski strojevi i slagala se olovna slova pa sve do danas, kad novine u PDF-u iz Vinkovaca šalju u modernu tiskaru Glasa Slavonije.