Na posljednjoj sjednici nominacijskog odbora Europske akademije znanosti i umjetnosti, muftija, dr. Aziz ef. Hasanović izabran je za aktivnog člana Europske akademije znanosti i umjetnosti u znanstvenoj disciplini Svjetske religije i prvi je pripadnik islamske zajednice izabran u tu instituciju.

Razgovor za Magazin Glasa Slavonije o dramatičnom vremenu ratova, migracija i problemima integracije prvi je nakon te velike počasti.

Imajući u vidu svu kompleksnost aktualnih zbivanja, kako je danas biti musliman u Europi?

- Činjenica je da se susrećemo sa sve većom ksenofobijom i antiislamizmom, koji do sada nismo sretali u demokratskoj, multikulturalnoj, otvorenoj i spremnoj za različitost Europi. Na žalost, migracijski procesi koji se događaju potiču takva razmišljanja, a ključnu ulogu u tome igraju određeni politički subjekti u Europi koji žele postići svoje političke ciljeve instrumentarizirajući taj problem. Osobno sam sudjelovao u više raznih kongresa, konferencija, raznih skupina pri Europskoj uniji, gdje smo pokušali pronaći odgovor, ponuditi rješenje kako najbolje integrirati muslimane u Europi prema modelu kojim je to učinjeno u Hrvatskoj, jer je to zasigurno najbolji model. O tome ću govoriti i u ponedjeljak na velikoj konferenciji u Riminiju, gdje su mi postavili jasnu temu - kakav je islam probavljiv za Europu. Mislim da mi imamo pozitivna iskustva, koja možemo podijeliti s Europom kako bismo joj pomogli u rješavanju tog islamskog pitanja u Europi jer je status islama kao religije u Europi nedefiniran.

Postoje li u tom kontekstu, figurativno rečeno, dva islama, onaj koji poznajemo preko muslimanske zajednice u Hrvatskoj, islam europskih muslimana, i islam kakav se prakticira u zemljama odakle dolaze migranti?

- Islam je jedan, ali možemo govoriti o različitosti kulturnog podneblja muslimana. Nije isto biti musliman u Europi i musliman u Saudijskoj Arabiji ili bilo kojoj drugoj zemlji. Puno je toga iz običaja i kulturološkog okruženja što muslimani pripisuju islamu i tome daju čak veću pozornost negoli samoj vjeri. Na autohtonim je europskim muslimanima, kao što su Bošnjaci, Albanci, Turci, da prezentiraju islam onakvim kakvim on jest, a to je vjera ljubavi, tolerancije i razumijevanja. Mi imamo problem zloporabe islama, jer, kako kaže Jean-Jacques Rousseau, sve je dobro dok ne dođe u ruke ljudi. Ljudi su spremni sve pokvariti, sve pogrešno prezentirati, pa tako i vjeru, jer vjera je, na žalost, najlakši instrumentarij kojim se može animirati ljude, regrutirati ih, pogotovo kod neukih i nepismenih, kojih je mnogo u arapskim zemljama. I to nanosi najveću štetu islamu i muslimanima, pa tek onda cijelom čovječanstvu. To da se netko poziva na islam, da se poziva na Boga i ubija nevinog čovjeka nema nikakve veze s islamom. To nije islam. Na žalost, ljudi koji su neuki dolaze kao dobra osnova za širenje ideologija koje se protive samom temelju islama.

Dok sam se pripremao za ovaj razgovor, na portalu Mešihata pročitao sam tekst autora Mirze Mešića u kojemu je, uspoređujući određena povijesna zbivanja i međureligijske odnose, postavio pitanje razumiju li muslimani danas uopće svoju vjeru.

- Na žalost, svi su ovi događaji plod nedovoljnog razumijevanja i prakticiranja islama, a njihovi se akteri uporno pozivaju na vjeru. Da bi se islam prakticirao, mora ga se upoznati. Mnogi koji čine ova zlodjela, tvrdim odgovorno, ne razumiju islam. Ne razumiju njegovu bit. Jako je važno istaknuti da jedna Sirija bez kršćana više nije Sirija, ako u Iraku nema kršćana, to više nije Irak. No nema smisla za ta zbivanja prozivati samo muslimane, to je problem koji možemo riješiti samo zajedno, cijela međunarodna zajednica, jer taj je problem tako i nastao.

Boravili ste u svim tim zemljama, mislite li da je korijen problema pokušaj izvoza zapadnog tipa demokracije u države kao što su Libija ili Sirija? One su prema našim mjerilima nedemokratske, ali, ako ne slobodno, u njima se živjelo mirno s određenim životnim standardom. Ujedno, kako je došlo do toga da ta društva postanu tako zatvorena i neslobodna?

- Rekli smo na početku da postoje znatne razlike između kultura življenja zapadnog društva i tih zemalja. Naglo ili nasilno nametanje zapadnog tipa demokracije najveća je tragedija koja se mogla dogoditi u 20. stoljeću. O tome sam govorio na najviše kongresa, ostavivši otvorenim koliko je to plod nerazumijevanja, a koliko želje da se destabilizira neko društvo kako bi se ostvarili određeni interesi. Zapravo je destabiliziranje jedne Libije ili Sirije početak svih ovih zbivanja. Nitko iz Sirije ne bi dolazio u Europu da im sa Zapada nije uvezen rat. Ljudi su tamo dobro živjeli. A demokracija je proces koji traje, pogledajmo hrvatsko društvo, nakon 25 godina još smo uvijek u procesu društvene transformacije. Možemo promijeniti zakone, ali mentalitet se mijenja polako, generacijama.

No, neovisno o standardu, da su stanovnici Libije, Sirije, Iraka bili zadovoljni svojim načinom života, ne bi li onda ta društva otrpjela pokušaje destabilizacije o kojima govorite?

- Siguran sam da je 90 posto građana Libije, recimo, bilo zadovoljno ne samo standardom nego i društvom u cjelini. Međutim, kada netko želi destabilizirati poredak, umetne vanjske čimbenike, koji mogu razoriti svako društvo. To se događa i danas, ako netko ne sluša “velikog brata”, onda ima problem.

Postoji li uopće mogućnost izlaska iz situacije u kojoj su te zemlje, a posljedično i cijeli svijet?

- Ne, danas ne. Libija, Irak, Sirija, pa i Afganistan, gdje sam nedavno bio... tamo imate generacije koje pamte samo rat. Čini mi se da se problemi samo produbljuju, jer treba isprobati sva oružja, a upravo je tamo najlakše eksperimentirati.

Zašto onda većina ljudi iz Iraka, Sirije, Libije kreće prema Europi, a ne prema drugim muslimanskim zemljama, koje su stabilne i u kojima nema ratnih sukoba?

- Europa je simbol demokracije, mira i tolerancije. Zato teže Europi. No i okolne su zemlje pune izbjeglica. Turska, Kuvajt, u njima su stotine tisuća ljudi. U Saudijskoj Arabiji također. Međutim, postoji sumnja u te sustave jer su ljudi vidjeli kako se njihov sustav urušio pa kada odlaze iz svojih domova traže mir i stabilnost, za koje misle da im ih Europa može pružiti. Na žalost, s njima dolaze i oni koji, umjesto doprinosa multikulturalnosti koju im Europa pruža, čine zlodjela. Pitanje je da li iz vlastitih frustracija ili po nečijem nalogu.

U Europu je samo prošle godine stiglo milijun ljudi. Je li moguće, s obzirom na kulturološke razlike o kojima smo razgovarali, u tako kratkom vremenu integrirati tako velik broj ljudi?

- Na 550 milijuna kad se doda milijun, to nije puno ako se svi prihvatimo posla da to odradimo. Mi smo u Hrvatskoj već napravili jedan tim za integraciju onih koji će doći i tvrdimo da se i u EU mora raditi na takav način. Ako to želimo, možemo to učiniti, ako ne želimo, nećemo uspjeti ni za sto godina. Želim upozoriti na veliku opasnost - ako se ti ljudi stave u geto i izoliraju iz javnog života, imat ćemo onda svi velik problem. Francuska je najbolji primjer što se događa kada se ljudi izoliraju. Kao predsjednik Mešihata često sam gost u raznim europskim metropolama i upozoravam na tu opasnost - da ne smijemo dvojiti između izolacije i integracije. Integracija je jedini put. Ali se moraju dogoditi dvije stvari - prvo, otvorenost društva i države da primi te ljude i, drugo, spremnost tih ljudi da se integriraju. Vjerujem da će spremnost doći onoga trenutka kada društvo uvjeri došljake da je dobronamjerno, da ih je spremno iskreno integrirati. Mi u Hrvatskoj, hvala Bogu, nemamo takvih problema, jer se muslimani osjećaju kao u svojoj zemlji. Država je otvorena u tom smislu da kaže - vi ste naši građani. Kao što i jesmo. To smo pokazali u Domovinskom ratu, kada je 2180 muslimana poginulo za ovu državu. Ako uzmete da je nas 1,5 posto s jedne strane, s druge strane 9 posto ukupno poginulih vojnika, to jasno govori o našoj spremnosti da štitimo svoju državu i u ratu i u miru. Mir je sastavnica islama, mir je naša misija.

No u Hrvatskoj ne postoji problem javnog isticanja vjerske pripadnosti i inzistiranja na elementima koji se kose s uobičajenim društvenim običajima kako je to slučaj u Francuskoj ili Njemačkoj, što spremnost doseljenika za integracijom u društvo čini upitnom.

- Mi u Hrvatskoj imamo žene koje su pokrivene i nemam pritužbi da imaju problema zbog toga. Šetao sam Osijekom u svojoj odori i mnogi su me srdačno pozdravili, neovisno o tomu što se nije radilo o muslimanima. To nerijetko nije slučaj u nekim zemljama. Ali, kao što sam rekao, treba tražiti dobru volju s obje strane, modele integracije koji će težiti punom uključenju novih građana Europe u život novih sredina. Važno je graditi društvo u multikulturalnom duhu, multireligijskom duhu kakav vlada u Hrvatskoj.

S time se svi mogu složiti. Ipak, jasan je nerazmjer između pristupa slobodi izražavanja vjere muslimana u Europi i kršćana, recimo, u Saudijskoj Arabiji. Mogu li ta dva svijeta dosegnuti zajedničke vrijednosti slobode?

- Možemo razgovarati o oba svijeta jer je to zapravo jedan svijet s različitim kulturološkim običajima. No u Saudijskoj Arabiji, znam to jer sam tamo živio, nema kršćana. Prema popisu stanovništva Saudijske Arabije, nema ni jednog kršćanina, to je možda jedinstvena zemlja na svijetu da nema kršćana. Ako govorimo o potrebama građana jedne zemlje, mislim da česta prozivanja Saudijske Arabije zbog neimanja crkava nemaju svoje opravdanje jer nema građana koji su druge vjere osim muslimana. S druge strane u Kataru sam bio na gradilištu gdje se za šest vjerskih skupina kršćanske provinijencije gradi šest različitih crkava, isto je i u Iranu. Znači, radi se o građanima koji žive na jednom prostoru. U jednom Kuvajtu, koji nije velika zemlja, gdje nema velik broj kršćana, imate snažnu Crkvu. Ne može nitko osporiti vjeru, vjera je Bogom dana, vjera je pitanje Božjeg dara, nije pitanje moje ili vaše volje. Onaj tko osporava vjerski identitet ili vjersko pravo, ili pravo nekome na vjersko izražavanje, krši temeljno načelo islama, gdje se kaže da u vjeri nema prisile. Bog, da je htio, svi bi od jedne vjere bili, svi bi ljudi jedne nacije bili, on nas je podijelio na različita plemena da bismo se međusobno uvažavali.

Mislite li da će doista doći do novog migracijskog vala? Vjerujete li da bi Turska mogla otvoriti granice ako EU ne ukine vize?

- Sve je moguće pa i to. S obzirom na posljednje događaje u Turskoj, s obzirom na nedefiniranu politiku Zapada ili, bolje rečeno, antitursku politiku koju je pokazana, sve je moguće, ništa me ne bi iznenadilo. Žao mi je zbog toga. Sporazum je bio najbolji mehanizam zaštite od novog velikog vala. Tko je zakazao? U ovom slučaju zakazuje Europa. Turska je odmah digla ručnu, Europa nije učinila ništa. I sada, ako želi dalje imati problem, Turska će pustiti ljude koje zbrinjava da idu kamo žele. A ako se pokrene onih tri milijuna koji su u Turskoj, to je val koji nitko ne može zaustaviti.

Može li Europa nakon masovnih uhićenja sveučilišnih profesora, novinara i sudaca, dakle osoba koje vrlo vjerojatno nisu u noći državnog udara počinile bilo kakvo kazneno djelo, uz mogućnost da se uvede smrtna kazna, poštovati dogovor o ukidanju viza?

- Turska zna što radi. Ne mora ju nitko učiti što da radi i tvrdim da nitko tko nije počinio ništa neće biti kažnjen. Proces propitivanja svih onih koji su na bilo koji način osumnjičeni je proces koji traje i koji će trajati. Međutim, nametati Ankari iz Bruxellesa što treba činiti, podučavati je u situaciji kada je demokratski izabrana vlast trebala biti srušena pučem, nije dobro. Ovo što radi Turska u sličnoj bi situaciji radila svaka europska zemlja.

Kako vi gledate na smrtnu kaznu?

- Smrtna kazna nije neuobičajena. Imate u Americi smrtnu kaznu, pa ne dižu oni nikakvu bunu protiv toga. Imate puno zemalja gdje postoji smrtna kazna pa nitko ne pravi od toga bauk. U Europi je više nema, ali Turska nije u Europi. Tek će biti. Na ovakav način kako se postavlja stvar, nikada. Meni je žao što se Turska gura od Europe, Turska je ključna za Europu, a Europa ju svojom politikom udaljava od sebe. To je šteta za Europu, jer postavlja Tursku tamo gdje Europa zapravo ne želi, u zagrljaj onome tko jedva čeka priliku za to.