Kažu kako svaki veliki grad živi uz rijeku. Primjera je bezboroj, bilo da je riječ o svjetskim metropolama kao što su Londonu na Temzi ili Pariz na Seni bilo o hrvatskim gradovima, primjerice, Zagrebu na Savi ili Osijeku na Dravi.

No i manji gradovi imaju svoje riječne žile kucavice, svoje prirodne poveznice. Jedan od njih je i Orahovica, koja površinski nije velik grad, ali duhovno i povijesno zasigurno jest, a kako bi tako lijepi grad izgledao bez rijeke, ne teba ni pomisliti.

Orahovica ima malu, ali dušom i srcem veliku rijeku Vučicu, koja ima dugu i zanimljivu povijest, a obilježava i današnjicu. Inače, gotovo svaki jarak koji se hrabro probija kroz Papuk ima svoj potok. Izvlače se potočići iz sjenovitih šuma i spajaju u podnožjima visova. Sve tamo od Kapavca, preko Bazove glave, do Češljakovačkog visa izviru i teku Cipalovac, Žervanjski potok, Kaptolački potok, Ninkovački potok, Hercegovac..., koji prema starim vojnim kartama čine Radlovačku rijeku. Dolje u orahovačkoj depresiji pridružuje im se Tisovac i Vrela - Duzlučki potok. Isti zemljovidi bilježe nastali vodni tok kao Orahovačku rijeku, odnosno Orahovicu, a tek na izlazu iz Orahovice kao Vučicu. Neki kroničari spominju i naziv Orahovačka rika, Velika i Mala.

Bilo kako bilo, to je danas rijeka Vučica, orahovačka žila kucavica. Siromašna bi bila Orahovica bez Vučice, uplakana bi bila Vučica bez Orahovice, rekao bi pjesnik među ovdašnjim stanovnicima. Međusobna ljubav traje od davnina i Vučica je stoljećima bila u službi stanovnika Orahovice. Pokretala je električnu centralu i valjaonicu bakrenih limova. Njezine obale kroz Orahovicu bile su načičkane zidanim mlinovima, drvenim potočarama i pecarama za rakiju. Oprale su žene u čistoj vodi Vučice mnogo posteljine, lanenih košulja i gaća. Krivudala je Vučica Orahovicom neuređenih obala. Znala se s vremena na vrijeme razljutiti. Za nevremena i proloma oblaka nabujali bi papučki potoci. Napunila bi se onda i Vučica vodom i prelila preko obala. Poplavila bi dvorišta i napunila vodom orahovačke podrume. Vodeni val znao je biti tako velik da je voda išla preko mosta, sjećaju se stariji Orahovčani, kao što je bilo sada već davne 1972. godine.

Mutna pobjesnjela voda nosila je tada sa sobom cigle, građu, bačve, stabla i sve što joj se našlo na putu. Snaga vode potkopavala je mostove, rovala i odnosila obale. Podrumi i dvorišta bili su puni vode, koja je prelazila i kućne pragove. I upravo zbog toga, stari Orahovčani kažu, Vučica je i dobila ime, jer su znali govoriti da orahovačka rijeka pobjesni kao bijesna vučica.

Zanimljivo je reći da Vučica zapravo nema svoj izvor. Naime, upravo spomenuti potoci u Papuku, Hercegovac, Orahovačka rika i Radlovačka rijeka, spajanjem na istom mjestu čine Vučicu, kojom se može doći čak i do Crnog mora. Mnogi će se smijati, ali istina je. Vučica kod Valpova utječe u Karašicu, Karašica u Dravu, Drava u Dunav, a Dunav u Crno more, pa neka netko kaže da je to nemoguće.

Vučica je danas dosta niskog vodotoka u samom središtu grada, oni prirodni nešto su veći, čak neki provjereni ribiči na virovima i pecaju. Usmjereni vodotok kroz Orahovicu obzidan je kamenim obalama. Pritoci su joj Marjanac, Iskrica, Breznica, Jasenovica, Stara Vučica i umjetni kanal Strug.

- U smiraju dana plave se kupole papučkih visova. Kao da izranjaju jedan iz drugoga. Duboko u njihovoj nutrini nemirna voda. Probija se kroz kamene blokove, i poput biserne suze u oku izvire iz kamenja. Bistra i svjetlucava. Planinski potočić. Razigran kao bezbrižna dječja igra. Planinska voda vragolasto poskakuje po raznobojnom kamenju. Krivuda u sjeni joha, vrba, bagrema, bazge... Obale obrasle paprati i svakojakim šumskim biljem. Na kamenim gromadama mali vodopadi. Pjeni se voda u planinskom viru. Tu i tamo trzne se i brzinom munje nestane pokoja krkuša i jošavka. Odmor za oko, praznik za dušu. Voda mirno teče svojim koritom usporavana izgrađenim malim kaskadama. Pjeni se voda i ispod kaskada, i poigrava odbačenom plastičnom bocom. Uz Vučicu šetnice. Uređene i osvijetljene. Gost i putnik namjernik rado se zaustavljaju na obalama Vučice. Naslonjeni na ogradu mosta znaju je dugo promatrati, uživati. A mi, Orahovčani? Možda Vučicu nismo doživljavali kao svoje bogomdano bogatstvo. Možda je ona za nas bila mjesto gdje ćemo baciti otpatke i smeće. Odnijet će voda. Nije tako. Pogledajmo je, lijepa je. Prošetajmo njenim obalama, udahnimo njezinu svježinu. Čuvajmo je. Ona će nam to višestruko vratiti - zabilježio je u svojim putopisnim crticama o Orahovici orahovački kroničar i putopisac Ivan Grgurić.

Moglo bi se o Vučici još puno pisati i pričati, ima oko nje raznih doživljaja. Primjerice, u organizaciji Turističke zajednice Grada Orahovice prije desetak godina u središtu grada održan je rafting na vodenim jastucima na Vučici, potom i povlačenje užeta preko rijeke, a bilo je i drugih više ili manje atraktivnih događaja.

Danas, u vrućim ljetnim danima, oni koji su bliže rijeci rado se rashlade u njoj, a neki vodom iz Vučice zalijevaju i vrtove. Uza sve povijesne i kulturne ljepote Orahovice, Vučica zasigurno zaslužuje posebno mjesto, jer ljepota prirode je neprocjenjiva. A to što Vučica još uvijek, premda u gradu obuzdana, zna podsjetiti na zvijer po kojoj je ime dobila, samo joj služi na čast. Bar opravdava svoj naziv...

(Vučica na starim fotkama iz obiteljske zbirke Duška Rađenovića)