Posljednjih godina zapadnoeuropske države, članice Europske unije, sve su učestalija meta islamističkog terorizma. Nakon serije brutalnih dekapitacija i egzekucija zapadnih državljana dokumentiranih videosnimkama, široko dostupnim putem društvenih mreža, terorizam je eskalirao i na europskom tlu.

Niz napada u Belgiji i Francuskoj, nastavljen je nizom terorističkih napada u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Nakon svakog napada europski čelnici osuđuju teror, iskazuju suosjećanje i solidarnost sa žrtvama, prigodno i s vladama na području kojih se dogodio napad, uporno ponavljajući floskule o obrani europskih vrijednosti i demokracije. Sasvim konkretna pitanja koja zahtijevaju raspravu o stanju sigurnosti u Europi, kapacitetima i sposobnostima europskih sigurnosnih službi u borbi protiv eskalirajućeg terora, mjerama koje EU, kao i nacionalne vlade namjeravaju poduzeti kako bi zaštitili građane i naposljetku pitanje odgovornosti europskih lidera za nastalu situaciju, bivaju zamagljena opasnim navodima.

Jedan od njih je i onaj Manuela Vallsa, francuskog premijera, kad je rekao: “Francuska treba naučiti živjeti s terorizmom”, a čula su se i druga nesuvisla objašnjenja koja sve češće promoviraju stav da se radi o psihički bolesnim ljudima, odreda perverznim osobenjacima, često homoseksualcima koji ničim izazvani postaju spremni izvršiti okrutni teroristički napad. Policija često “nema naznaka” da iza ovih napada stoji Islamska država, iako Europol, još od početka 2016., raspolaže informacijom da je ISIL obučio više stotina ekstremista koji su razmješteni diljem Europske unije i koji su spremni na samoubilačke napade. Bez obzira na ovakve alarmantne podatke Angela Merkel zaključuje kako nije spremna promijeniti svoju “welcome” politiku namijenjenu migrantima, tj. “hrpama”, uglavnom mladih muškaraca koji bez dokumenata, čak i ruksaka, s praznim rukama, tek najnovijim smartphonom i dovoljnom količinom eura nadiru prema Europi.

Ono što izostaje, a što je nužno za rješavanje ovog gorućeg problema, jest rasprava o odgovornosti europskih lidera za stanje u kojem se Europa trenutačno nalazi, i to bar na dvije razine:

1.) O uzrocima sadašnjeg stanja koje obiluje sigurnosnim izazovima, a koje je posljedica agresivne euroatlantske politike “širenja demokracije” na područje Bliskog istoka, sjeverne i subsaharske Afrike.

2.) O upitnom stanju sigurnosnih sustava u Europi, što je rezultat politike štednje, još jedne pogubne europske politike koja je službe koje brinu o javnoj sigurnosti u Europi bitno ograničila u pogledu proračuna, opreme i ljudstva.

Kao prvo, nužno je razgovarati o uzrocima sadašnjeg stanja, zbog čega bi zemlje članice Europske unije, time i Hrvatska, neizostavno trebale razmotriti razloge koji stoje iza masovnih ilegalnih migracija, kao i samoubilačkih terorističkih napada, a koji dotiču gospodarske, demografske, političke i sigurnosne uzroke za koje su moćne europske zemlje i te kako odgovorne. Ipak, Europska unija odbija razgovor o politikama i odgovornosti vodećih zapadnih zemalja: Sjedinjenih Američkih Država, kao i njenih saveznika, ponajprije Francuske, Velike Britanije i Njemačke, koje vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima godinama snažno destabiliziraju područje sjeverne i subsaharske Afrike, te Bliskog istoka.

Prisjetimo se, imperijalističko divljanje Koalicije voljnih 2003. godine u Iraku, koju su predvodile SAD, Velika Britanija i Australija, a u kojoj su sudjelovale Nizozemska, Danska, Portugal, Španjolska, Italija, Turska, kao i niz država istočne Europe pred prijmom u NATO - Albanija, Makedonija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija, Estonija, Letonija i Litva, rezultiralo je potpunim kaosom u kojem se našao postsadamovski Irak. Naime, posljedice vojne intervencije koalicijskih snaga kojom je uništen politički i gospodarski poredak Iraka dovele su do dubokog raslojavanja iračkog društva koje od tada postaje sklono unutrašnjim sukobima, te posljedično do eskaliranja terorizma, anarhije i nasilja. Stvarni gubitnici ove savezničke “humanitarne intervencije” jesu Iračani, pa i građani EU-a, dok su najveći dobitnici primjerice američke kompanije Haliburton, Bechtel, ExonMobile i druge.

Izvještaj britanske parlamentarne komisije iz srpnja 2016. (Chilcotov izvještaj), utvrđuje odgovornost bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira i Velike Britanije za izazivanje rata u Iraku i invaziju na zemlju u kojoj je, na temelju lažnih, izmišljenih optužbi, život izgubilo nekoliko stotina tisuća civila, dok je više od dva milijuna ljudi prisilno raseljeno iz svojih domova. Tony Blair, politički savjetnik srpskog premijera Vučića i, neobično, istovremeno intimni prijatelj albanskog premijera Edija Rame, izuzetno se kaje, naravno, ali, izuzet od kaznenog progona, kao slobodan i savješću neopterećen čovjek udobno ljetuje u Hrvatskoj, na Čiovu.

Nakon “širenja demokracije” na području sjeverne Afrike, te svrgavanja predsjednika u Tunisu i Egiptu, “humanitarnu” vojnu intervenciju u Libiji, 2011. godine, ili projektirani građanski rat u do tada stabilnoj i sigurnoj državi, pokrenula je međunarodna koalicija predvođena Francuskom i Velikom Britanijom, a uz potporu SAD-a i, ovaj put VS UN-a (Rezolucija 1973), kojoj su se pridružile Belgija, Danska, Nizozemska, Španjolska, ali i države, danas na iznimnom udaru migranata - Italija i Grčka. Ako se pitamo zašto je danas Francuska izložena islamističkom terorizmu, europska javnost odgovor treba potražiti u primjerice e-mailovima Hilary Clinton, iz travnja 2015., koji sasvim jasno dokumentiraju ciljeve i ulogu Francuske u Libiji, te općenito na prostoru sjeverne i subsaharske Afrike koju Pariz i dalje smatra “frankofonskom Afrikom”.

Nakon što je Gadafi odlučio ograničiti stranim kompanijama pristup naftnim terminalima, kontrolu i eksploataciju nafte, te istovremeno uspostaviti panafričku valutu na temelju libijskog zlatnog dinara koja bi snažno konkurirala euru i dolaru i time osigurala Sjevernoj Africi visok stupanj ekonomske samostalnosti, tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, potpomognut svojim saveznicima, agresivno je napao Libiju. Pukovnik, istovremeno i državnik, uz pomoć NATO-a brutalno je ubijen, a Libija je međunarodnom intervencijom (2011.) uništena do temelja, nakon čega postaje prostor sukoba raznih ekstremističkih frakcija. Progoni i strašna kršenja ljudskih prava Libijaca odvijali su se pod patronatom “međunarodne zajednice” i mainstream medija, što je posebno zabilježeno u spomenutim e-mailovima tadašnje državne tajnice SAD-a Hilary Clinton. Čak štoviše, upravo su francuske i britanske tajne službe duž granice s Egiptom i u predgrađu Bengazija obučavale i naoružavale libijske militante, tada “prijatelje Libije”, a danas vođe džihada.

Francuska je, nadalje, 2013. izvela dvije vojne intervencije u svojim bivšim afričkim kolonijama - Maliju i Centralnoafričkoj Republici, pod izlikom urgentne sigurnosne i humanitarne situacije. Stvarni razlog novog krvavog rata jest eliminiranje suparništva Kine i Indije koje prijete francuskim ekonomskim interesima u Sahelu, a koji se zasnivaju na kontroli golemih zaliha urana, zlata, vodnog potencijala i šumskog bogatstva. Zahvaljujući izvanjskim sponzorima - velikim silama: SAD-u i zapadnoeuropskim državama, kao i zainteresiranim regionalnim akterima, sektaški su ratovi na prostoru sjeverne i podsaharske Afrike te Bliskog istoka mutirali u posrednički rat koji cijelu regiju održava u stanju permanentnih kriza, sukoba i kaosa. Politički paradoksi posredničkog ratovanja možda su najočitiji na primjeru sukoba u Siriji, u kojoj velike sile i njihovi saveznici ratuju preko različitih, unajmljenih i izdašno financiranih džihadističkih terorističkih skupina ili “prijatelja Sirije”.

Ipak, preispitivanje uloge Zapada u proizvodnji krize, geopolitičkoj rekonfiguraciji regije, kao i njenom ekonomskom propadanju, gotovo je potpuno nestalo iz političkog, a tako i medijskog diskursa. Dok je 2001. godine zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontroverzni rat protiv terora, bila ograničena na područje Afganistana, Libanona, te područje Palestinske samouprave, petnaest godina poslije džihadističke su skupine čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji, kao i na prostoru Indonezije, te sve više ugrožavaju Europu.

Trebamo stoga govoriti o posljedicama imperijalne strategije saveznika koje se ogledaju u razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir, a time i europsku sigurnost. Naime, regionalni sukobi i ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno-sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, postaju permanentno društveno stanje čije posljedice sve češće suočavaju europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalu humanitarnu i sigurnosnu situaciju.

Na žalost, brutalni teroristički napadi kojima je posljednjih godina izložena Europa, nimalo ne mijenjaju pristup europskih čelnika. Francuska najavljuje nove udare, zapadnim vladama ne pada na pamet preispitati koalicijske odnose sa Saudijskom Arabijom koja novcem i ideologijom hrani terorističku mrežu. Treba dodati da su upravo europski lideri, u zamjenu za petro dolare, omogućili da Saudijska Arabija nesmetano financira gradnju brojnih džamija u zapadnoeuropskim zemljama u kojima se bez nadzora državnih vlasti propovijeda vehabizam i radikaliziraju mladi. Također, zahvaljujući sustavnoj islamizaciji prostora BiH, Kosova i Makedonije, koju tijekom više od dva desetljeća planski provode Sjedinjene Države, islamski fundamentalizam prijeti potpunoj destabilizaciji Balkana. Naime, još od 90-ih, brojne, islamističke, tzv. humanitarne nevladine organizacije, koje uglavnom vuku podrijetlo iz Saudijske Arabije, potpuno neometano, putem mreže privatnih škola i radikalnih imama, provode brainwash, peru novac i financiraju terorističke organizacije koje novače mlade ljude za džihad, te na taj način postupno radikaliziraju nekad tolerantne muslimanske zajednice na prostoru regije...(nastavak u idućem broju).

(Dr.sc. Jadranka Polović, politologinja, znanstvena suradnica/prodekanica na Visokoj školi multimedijskih i komunikacijskih tehnologija Split)