Rano jutro, još prije svitanja, autobus prepun putnika iz Hrvatske klizio je ulicama Münchena. Uspavane ulice tog šarmantnog bavarskog grada gdje živi puno naših ničim nisu odavale kako će samo nakon nekoliko sati u trgovačkom centru Olympia udaljenom oko pet kilometara sjeverozapadno od centra grada desetak ljudi poginuti u terorističkom napadu.

Ulice nisu, ali narod jest. Strah od terorizma uvukao se u svaku poru i onih koji odlaze u Njemačku posjetiti svoje najbliže koji su trbuhom za kruhom otišli u tuđinu, ali još više onih koji tamo borave. No, ostavimo München, ovaj put cilj našeg (mog) putovanja bio je Frankfurt. A ni tamo strah od terorizma nije bio nimalo manji.

Još kad je u ožujku ove godine izveden teroristički napad u Bruxellesu, kao jednu od idućih mogućih meta teroristi su označili zračnu luku u Frankfurtu. Upravo taj grad bio je odredište našeg putovanja. Tog ožujka zrakoplovom iz Zagreba, a sada pak busom.

Vratimo se na početak potonjeg putovanja. Sretni što je u Hrvatsku napokon stigao FlixBus, koji putnicima nudi svu ugodnost putovanja, ali i, Bogu hvala, besplatan WiFi tijekom cijelog puta, pa još k tome i utičnice pokraj sjedala da možete surfati do mile volje (o povoljnoj cijeni karte da i ne govorimo), odlučili smo se na put dug 17 sati, od Slavonskog Broda do Frankfurta. Još dok smo u Brodu čekali dolazak busa, glavna tema bila je - terorizam. Ispraćala je majka sina koji prvi put odlazi u Njemačku na rad savjetima “Pazi se, sine, nemoj u gužvu, nemoj na kojekakve koncerte, vidiš što se događa, skloni se od tog svijeta, nikad ne znaš što ti tko misli!”

U autobusu već sjedi nekoliko djevojaka koje su ušle u Županji ili Vinkovcima, a redom i u drugim hrvatskim gradovima ulaze putnici različite dobi, od onih mlađih do onih nešto starijih. Odredišta su različita, od Münchena, Stuttgarta, Karlsruhea, Mannheima do Frankfurta, no cilj je uglavnom isti - posao. Na svim spomenutim odredištima stajao je naš bus iz kojega su izlazili, ali i ulazili putnici. Upravo u Münchenu, u kojem se nekoliko sati poslije dogodio teroristički napad, izišlo je, a potom i ušlo mnogo novih putnika. Izišli su Hrvati, a ušli putnici različitih nacija i boja kože. Među njima dalo se primijetiti i nekoliko izbjeglica iz Sirije, muškaraca. Koliko god bili tolerantni, suosjećali s patnjom sirijskog naroda i shvaćali muke od kojih su pobjegli, koliko god prihvaćali svaku ljudsku različitost i poštovali svaku drugu religiju, moram priznati da nam nije bilo svejedno kada su “sumnjivci” ušli.

No, srećom, put prema Frankfurtu nastavljen je mirno, a u taj grad u kojemu, prema posljednjim podatcima, živi čak 17.000 Hrvata i gdje ćete našu riječ čuti na svakom koraku, stigli smo tijekom prijepodneva. Na Hauptbahnhofu nemila gužva, svijet u malom, svatko za svojim putom, na prvi pogled nitko ne obraća pažnju ni na koga...

Prisjetili smo se - samo nekoliko dana prije našeg dolaska u Frankfurt 17-godšnji Afganistanac, izbjeglica, sjekirom i nožem u vlaku nedaleko od Wurzburga napao je putnike. Uslijedila je potom već spomenuta masovna pucnjava u Münchenu, napad nožem u Reutlingenu, a onda i napad bombaša samoubojice u Ansbachu. Sve se nabrojeno stisnulo u samo tjedan dana! Nije stoga čudno što je strah od terorizma u Njemačkoj i te kako prisutan, gotovo opipljiv.

Inače, u Frankfurtu živi više od 700 tisuća stanovnika, a jezgra grada je trgovačka meka Zeil. U toj žili kucavici grada možete vidjeti doista svega. Od ljudi koji su u taj grad stigli iz različitih krajeva svijeta do raznih uličnih pjevača, a najviše - prosjaka. Uhodana je to, reći će vam naši ljudi koji tamo žive, mafija.

- Prosjačenje je u Frankfurtu organizirani posao. Kada ste duže ovdje, točno znate gdje koji prosjak stoji, odnosno sjedi s papirnatom čašom ispred sebe. Ako mu netko drugi slučajno zauzme mjesto, dolazi 'gazda' i tjera ga - priča nam naš čovjek koji već godinama živi i radi u Frankfurtu.

Među prosjacima brojne su i žene odjevene u burke, ne vidite im lice, sjede sklupčane i uglavnom se ljuljaju.

- Sve je više onih koji gradom hodaju u crnim burkama, jedva da im oči vidite. Neki kažu kako ih je i prije bilo, ali da nismo obraćali pažnju, nego smo sada, u strahu od terorizma, počeli sve gledati drukčije - priča nam Slavonka Marina koja u ovom gradu živi malo više od godinu dana.

Njemačka je, kažu, uređena zemlja, to više nevjerojatna je slika koju u večernjim satima možete vidjeti na već spomenutom šetalištu Zeil. Već nakon zatvaranja trgovina pred njihove blještave ulaze liježu beskućnici. Vreće za spavanje i sav ostali 'imetak' po čitav dan nose sa sobom, da bi ga navečer razastrli pod vedrim nebom i ondje spavali. Policijske patrole, u što smo se i samo uvjerili, prolaze pokraj njih, ali ih ne diraju.

Hrvati koji u Frankfurtu žive od početka izbjegličke krize, kaže nam jedan od njih, ljutiti su na kancelarku Angelu Merkel zbog migrantske politike koju provodi.

- U Njemačkoj je najmanje Nijemaca. Moja obitelj ovdje je od prije rata u Hrvatskoj, još su 70-ih godina došli moji otac i mati, a danas, gotovo je nevjerojatno, brat i ja došli smo na njihova radna mjesta. Ljudi se mijenjaju, politika je uplela prste u sve. Nerado to govorim, ali na poslu imam ženu iz Turske koja je također ovdje već godinama, donedavno je dolazila na posao 'normalno' odjevena, ali odnedavno dolazi tradicionalno odjevena, u burci. S obzirom na sve što se događa, normalno je da nas je strah. Izbjegavamo masovna okupljanja - kaže Anđelka iz Slavonije.

Dodaje i kako s kolegama na poslu često raspravlja o valu izbjeglica koji su masovno ušli u Njemačku, strahu od terorističkih napada, slabim kontrolama.

- Ljutiti smo na Merkelicu, kod mene u firmi često ćete čuti kako ljudi govore - neka si izbjeglice vodi kući! Živimo dan po dan, puno je posla pa nemate vremena razmišljati o terorističkim napadima dok vas vijest o nekom novom ne protrese i dok ponovno ne shvatite da teroristi nisu negdje daleko, nego su tu oko nas - govori Anđelka.

Sve u svemu, i mi smo na ulicama Frankfurta susretali brojne izbjeglice, neki od njih skrivali su lica kada bi vidjeli objektiv fotoaparata. Osobito je neugodno kad koristite javni prijevoz, metro, odnosno U-Bahn ili Strassenbahn.

- Razmijem o čemu govorite, ja svaki dan idem na posao Strassenbahnom. Gotovo u pravilu u svakom ih bude nekoliko. Ljudi nose ruksake, a vas je strah kad netko posegne rukom u njega, pomislite što će izvaditi. Uglavnom su to mobiteli, ali psihoza straha je sveprisutna. Kad smo već kod mobitela, ima još nešto za što ne znam kako pojasniti, kao nesnalaženje u zapadnom svijetu ili namjernu provokaciju. Naime, često ćete ih čuti kako na sav glas preko mobitela puštaju svoju glazbu. Na vama je samo da šutite i slušate do svoje ili njihove izlazne stanice - priča nam Anđelka.

U sve to smo se uvjerili i sami. Strah je stalno prisutan. A dan nakon napada u Münchenu policije u Frankfurtu bilo je na svakom koraku, no već sutradan sve se vratilo na staro. “Iskreno se nadam da ih ima u civilu, vjerujem da vlasti misle kako policija na ulicama izaziva nelagodu, no meni je nekako lakše kad ih vidim”, zaklučuje naša frankfurtska Anđelka.

Uglavnom, kad smo malo sredili dojmove, zaključak se nametnuo sam po sebi. Boraviti danas u Njemačkoj, pa i dolaziti kao turist, poslom ili obiteljski, nije isto kao prije tri i više godina. Nešto je prjeteće u zraku, premda život naizgled teče normalno...